BIBLIJSKA PORUKA DANA

NOVA GODINA

Subota, 1. siječnja 2011.

Lk 2,16-21

16I pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. 17Pošto sve pogledaše, ispripovijediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. 18A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. 19Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. 20Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno. 21Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.  

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

NOVA GODINA – 1. SIJEČNJA

SVETA MARIJA BOGORODICA -  SEQ CHAPTER \h \r 1BOG U VREMENU

Za kršćansko poimanje povijesti od samog početka bitno je temeljno iskustvo svijest da s njime, s kršćanstvom, odnosno s Isusom Kristom dolazi do prijeloma i obrata u tijeku ljudskog događanja. Bez povijesnog događaja u osobi Isusa Krista, bez Isusova djela, kršćanstvo bi se rasplinulo u najobičniji mit, a evanđelja bi posjedovala samo simbolično značenje. Povijesnost Isusa Krista je zasvjedočena, a sve drugo vezano uz njegovu osobu prepušta se činu vjere. Povijest nije kružno gibanje, kao u drugim religijama, već ima svoj početak, trajanje i svoj svršetak. Cjelokupna povijest prije Isusova dolaska dade se najsažetije izraziti prvim retcima Poslanice Hebrejima. 'Mnogo puta i na razne načine...' Pascal, genijalni matematičar i vatreni kršćanin, veli kako je slijed naraštaja kroz četiri tisućljeća navješćivao isti događaj: Dolazak Mesije. Cijeli jedan narod, a ne samo pojedinci, navješćuju pojavak ovoga Jedinstvenog i Jedincatog u vremenu.

Mogli bismo se poslužiti suvremenom slikom. Na suvremenim zračnim lukama na određenom mjestu snažni reflektori paraju noću snopom svjetla mračno nebo pod određenim kutom. Okreću se sporo, ukrštavaju se, nestaju i ponovno se pale. Tako je i s Izraelom. Svjetlosne staze paraju neprestano tamu i na kraju nebo ostaje mračno. Međutim, iznenada, u jednom trenutku, taj se snop svjetla usmjeruje na jednu jedinu točku koja postaje sve snažnijom, prerasta u veliku zvijezdu, i sve se zgušnjava u Isusovoj osobi. Odjedanput se u mrklini otvaraju oči i čovjek spoznaje 'Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga'. U toj se Riječi i Imenu sažimlju i povezuju sve izgovorene riječi Biblije, Božje riječi: U tvome svjetlu mi svjetlost vidimo, rekao bi psalmist. Ali istodobno i iskustvena tvrdnja: "Samo Gospodin Bog zna jedini, zašto je i čemu u sadašnjim svjetskim odnošajima nužno da je Krist još uvijek skriven, zaogrnut velom, okružen s toliko stranog i skrivenog; kao da svijet, čovječanstvo ne bi mogli podnijeti neposredni dodir i susret s njim, razotkrivenim Kristom" (Schelling, filozof).

Suvremeni je čovjek radoznao. Stoga je u duši rastresen, nemiran, u potrazi za senzacijama. Turist koji promatra život kroz video-kameru ili fotografski aparat. Posvemašnja pokretljivost uzrokuje sveopću uzetost. Sve veća brzina čini Zemlju sve manjom, dosadnijom. Nitko više ne govori o brzini vozila ili vlaka, već se sanja o nadzvučnim mlažnjacima, laserskoj tehici brzine svjetla, i na kraju čovjek postaje žrtvom vlastitih izuma. Već je sada čovjek poput invalida: vozi se u vozilu, vlaku, leti u zrakoplovu, a ne pokreće se. Kroz televizijski zaslon gleda ravnodušno cijeli svijet, nesposoban odabrati što je najvažnije. Čemu još prostor, kad je kraći let od Zagreba do New Yorka nego vožnja vozilom od Zagreba do Splita? Stoga je važno zamisliti se nad vremenom. Prostor nije u pitanju, već vrijeme, koje živimo, u kome živimo, i kako u njemu živimo. Pustinjski su oci znali reći: "Demoni su vrlo hitri, vrlo brzi, ali veoma teški". Život nam nije ništa lakši, štoviše, svednevice je teži, zamorniji i dosadniji.

Čovjek je, htio on to ili ne htio, postao pustinjak u pustinji života. Osamljen, od svijeta izdvojen, s više brava zakračunat u svome stanu, u strahu od susjeda ili provalnika. Živi svoj život dosade i neutješenosti. Ništa ga ne može oduševiti, sam je život postao gađenje. One je kršćanske pustinjake resila radost, nutarnji mir, nepomućenost, sloboda, zdravlje duše. Bili su na jednom mjestu, a pred sobom su imali cijeli svijet, jer su bili ispunjeni Bogom. Bili su uronjeni u tu zbilju, slavili su svakodnevno zemaljsku i nebesku liturgiju. Nikad im dani nisu monotoni, jer Duh neprestano obnavlja lice Zemlje i srce pojedinaca. Znali su svakome dati pravi savjet, od običnog čovjeka do kralja. Danas se pustinja širi. Duše su opustošene, ljudi nesigurno gledaju u sutrašnjost. Pogled je zamućen, šanse nikakve. Duhovno bi se ozračje dalo usporediti s propašću Rimskog carstva te sa završetkom epohe helenizma. Ovako je ondašnju situaciju opisao nobelovac Pasternak u Dr. Živagu: "Rim se pretvorio u golemu staretinarnicu, ropotarnicu i tržište posuđenih božanstava i pokorenih naroda. U kaotičnom darmaru bijahu na dražbi nebo i zemlja. Dačani, Heruljani, Skiti, Sarmati, Hiperborejci - teški kotači bez žbica, oči koje žmirkaju iz usaljenih lica, okrutnost, veliki podvoljci, ribe koje se hrane mesom obrazovanih robova, nepismeni carevi! Na zemlji bijaše više stanovnika nego u sljedećim stoljećima. Tiskali su se u hodnicima Koloseuma, međusobno se gušili, trpjeli strahovite muke... I u tome kaosu mramornih i zlatnih bljutavosti izranja onaj znani lik: prozračan, lagan, obučen u svjetlo. Naglašeno čovječan, iz provincije, iskonski Galilejac. Istoga trena dođe kraj svim tim pustim bogovima i narodima. Započe život čovjeka. Čovjeka tesara, čovjeka za plužilom, čovjeka pastira sa svojim stadom za zalaza sunca, čovjeka bez truna oholosti, čovjeka koga zahvalno veličaju uspavanke majki i slike u umjetničkim galerijama". Dakle, jednostavnost koju naviješta Galilejac, zaokret prema stvorenju i Stvoritelju. Jer gdje umre Bog, umire čovjek, a s njime i priroda. Tome smo svjedoci na svakom koraku. Onaj se opis dade tako lako prenijeti u doslovnom smislu na suvremene metropole, od Tokija, Hong-Konga, Singapura, Pariza, Londona, do New Yorka. Sve vrvi od dosade, čovjek ne zna što bi sa svojim vremenom, makar ga nikad nema dosta.

   Stoga se treba upravo na prijelomu godina zamisliti se nad jednim, nad Isusom Kristom. Ma koliko sićušna bila ova Zemlja u svemiru, i ma koliko bila sitna Palestina, Betlehem, Kalvarija na tom zemljovidu, ipak oni postaju središta u svemirskim beskrajima. Jer ona su mjesta znameni Božje ljubavi, obrata. Znameni Božje odluke za čovjeka i Zemlju, a isto su tako i za nas kriteriji naše odluke za Boga. Drugoga nam izbora nema osim prigrliti Isusa Krista. Jer sve je od samog početka, od svog iskona usmjereno prema ovome jednome i on postaje jedinim kriterijem spasenja ili propasti, za cijeli svemir. Dogodi li se to, nećemo biti neprestano tjerani tamo-amo u prostoru, biti u potrazi za izgubljenim vremenom, već će naše vrijeme uranjati u onoga tko nam ga je darovao. Nema težeg grijeha od ravnodušnosti zasićenih, sitih.  Samodostatan komu Bog ne treba, poput onome bogatašu u Evanđelju, koji je napunio svoje žitnice. U tome možemo savršeno odčitati tragični paradoks povijesnog kršćanstva. Dok je bilo progonjeno, pobjeđivalo je. Kad je dobilo pravo građanstva, preplavili su ga prosječni kršćani i pretvorilo se u dvoličnost, nevjerodostojnost. Isto nam prijeti i u ovom vremenu prijeloma. Kako ćemo ga iskoristiti i što će od nas biti zavisi od naše suradnje s Gospodinom. Nek njegovo ime bude ispisano velikim slovima na našim vratima, čelima, životima, u godini koja nam predstoji.