BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

PRESVETO SRCE ISUSOVO

Petak, 1. srpnja 2011.

 

Mt 11,25-30

25U ono vrijeme reče Isus: "Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. 26Da, Oče, tako se tebi svidjelo. 27Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti." 28"Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. 29Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. 30Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

SVETKOVINA PRESVETOGA SRCA ISUSOVA

 

Danas je srce čovjekov najugroženiji organ. Svakodnevno čitamo o srčanoj kljenuti, o infarktu koji je doživio ovaj ili onaj, ova ili ona draga osoba. I to je najčešći uzrok smrti i u našoj domovini. Međutim, teža i gora jest jedna druga kljenut, jedan drugi infarkt, naime, onaj infarkt ljubavi. Ljubav doživljava kljenut, ona puca, ona je pogažena. Dojučerašnji najbliži prijatelji postaju neprijatelji, dojučerašnji zaljubljenici jednostavno se više ne podnose, do mržnje. Ljubav doživjela svoj infarkt.

I naš je Bog doživio slično na križu. Puca srce Sina Božjega, Bog sam doživljava kljenut, infarkt, zbog neuzvraćene ljubavi. Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni, odmorit ću vas; imam za sve mjesta u svojemu srcu. A u Evanđelju se veli, kako mnogi nisu htjeli više ići s njime, jer im njihov govor bijaše pretežak. Hoćete li otići i vi? – pita najbliže. A komu, Gospodine, pa i pjesma kaže: U tvome srcu ima, mjesta za ljude sve, ta zbog toga si i došao, da te svi zavole…

Čovjek je jedinstvo duha, duše i tijela. Nemoguće je bilo koji organ izdvajati, a da se ne ugrozi cjelina čovjeka kao osobe. Tijelo nije izvan duha. Duh i duša izražavaju se u čovjekovu tijelu. Osoba se sama ostvaruje kroz svoje tijelo. U njemu je vidljiv nevidljivi duh. A kako se u tijelu odražava vidljivost osobe, a čovjek kao osoba je slika Božja, tijelo je u svojoj cjelovitosti  prostor u kojemu se oslikava božanski elemenat. U njemu se Božji Duh izriče, postaje vidljiv.

Kršćanska pobožnost nužno u sebi uključuje čovjekove osjećaje i osjetila kojima tako reći ravna srce, daleko više od razuma. Srce je ono čovjekovo emocionalno središte, ono uključuje čovjekove osjećaje. Srce odgovara i našemu pojmu Boga jer naš, biblijski Bog ima srce. Biblija ne preže pred antropomorfizimima, tj. slikovitim izražavanjem o Bogu. Govori o Bogu ljudskim kategorijama. Tridesetak se puta govori u Starome zavjetu o Božjem srcu, i Biblija preuzima čovjekov svijet da bi izrazila Božje djelovanje u svijetu. Hošea govori o "Božjoj užadi ljubavi" kojom svoj narod želi obuhvatiti, govori o "srcu koje se u Gospodnjoj nutrini prevraća" zbog bola za vlastitim narodom (Hoš 11). Sami Bog  trpi bol zbog čovjekova grijeha.

Pogotovo se to zbiva u Novom zavjetu koji stoji u znaku Isusova utjelovljenja: Logos, Riječ postaje Tijelom u Isusu Kristu i uzima na sebe sve ljudske protege. Tijelo postaje prostor u kome djeluje Božja Riječ, Božji Sin. Bogu je moguće uzeti ljudsko tijelo jer je to tijelo prozračno i providno za Duh. Ono je iskaz Duha. Bog je ljubav. A ljubav najviše trpi. Ona je najranjivija. Isusovo probodeno srce na križu vrhunac je te ljubavi. To probodeno srce je doslovce ispunjenje svih izričaja o srcu Božjem  u Starom zavjetu, napose u proroka Hošee. Bog je su-ćutni Bog, su-patnik s čovjekom, na križu.

Srce je žarište i sunce čovjeka-mikrokozmosa. Ono je izvor životne snage, organ koji održava na životu cijeli organizam. Ono ga okuplja. Isusovo se srce otvara i spasava svijet. Obujmljuje sve. Ono se razdaje. U Isusovu srcu, otvorenu i probodenu, pronaći ćemo središte svoje vjere. Ono nam izriče sve što Bog osjeća prema čovjeku i svijetu. To probodeno srce poziv je našemu srcu da iziđemo iz vlastite tjesnoće, uskogrudnosti, bezdušnosti. Da ljubimo poput njega, ćutimo poput Isusa, razdajemo se i tako pronađemo puninu koja je vječnost u vremenu. I samo se tako može okupati od naplavina zla ovaj svijet zadojen mržnjom, požarom nasilja i straha u pročišćujućoj energiji ljubavi.  Srce Isusovo jest u konačnici Božja ljubav u znaku srca! A srce je uvijek znamen istinske ljubavi, pa tako i Božje. Bit je ljubavi i srca da se razdaju, pa to čini i naš Bog u Isusu Kristu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 
 

BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

TRINAESTI TJEDAN KROZ GODINU

Petak, 1. srpnja 2011.

 

Mt 9,9-13

9Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: "Pođi za mnom!" On usta i pođe za njim. 10Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. 11Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: "Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?" 12A on, čuvši to, reče: "Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. 13Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

PRIHVAT ČOVJEKA BEZ PREDRASUDA

Mt 9, 9-13

Zauvijek će ostati zagonetkom kako to pojedinci doslovce ostavljaju sve i zapućuju se u pustolovinu s ovim nepoznatim, s Isusom. Isto se dogodilo s Petrom i Andrijom, Ivanom i Jakovom, na obali Galilejskoga mora. Oni 'brže bolje' ostaviše sve, i stvari i osobe, i pođoše za Isusom. Kakav je to magnetičan pogled imao Isus da su mu se pojedinci smjesta povjeravali? I što je vidio Isus u tim pojedincima, što je on nazreo, što je vidio u Matejevim-Levijevim očima kad je prolazio pored njegove carinarnice? Možda ćemo odgovor pronaći u potonjem Isusovu tumaču: "Milosrđe mi je milo - ne paljenice! Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesnici! Došao sam zvati grješnike!"

Matejev poziv je nešto kao živi tumač svih prethodnih čudesa koja je Isus učinio. Ovdje Isus prekoračuje i krši sve granice koje su ljudi postavili međusobno. U krug svojih učenika poziva jednoga koga su svi nacionalno svjesni prezreli, na koga upiru prstom kao na kužnu osobu, koga doslovce moraju popljuvati zbog njegove suradnje s okupacijskom silom. Carinik bijaše u očima pravovjernih Židova nešto kao izdajica par excellence i vjere i nacije, on je suradnik s Izraelovim neprijateljima, on je netko tko se bogati na račun izraelske sirotinje, on potpomaže ugnjetavati vlastiti narod. On je jednom zauvijek, što je izvan svake diskusije, isključen iz svoga naroda.

Možda je tu razlog i temelj za promjenu i preobrazbu cijeloga života, razlog što je Levi smjesta postao Isusov učenik. Jer obraćenje nije nikada rezultat nekakva slučaja ili trenutka, nego je to kao provala brane. Da je Levi bio zadovoljan svojim životom, poslom, zanimanjem, ne bi se upustio u Isusov zov. Nije život samo u jelu i odijelu, novcu i uživanju. Postoji nutarnja napetost i nezadovoljstvo koje jednom izbije na površinu kao munja iz oblaka. Munja dolazi od trenja i naboja, kao pražnjenje.

Tako i ovdje, samo jedna riječ: "Slijedi me!" - bijaše kao udar groma i munje u Levijevo srce. Ostavlja sve i ide u novu slobodu. Odakle, dakle, ta spremnost? Odakle odricanje od života, karijere, bogatstva, posjeda, i priključivanje tome putujućem propovjedniku koji pod milim nebom ništa nema, ni kuće ni kućišta. Ide samo prašnjavim putovima i puteljcima Galileje, često umoran, gladan, siromašan, a zimi moralo je biti hladno. Što je dobio Levi zauzvrat za svoje odreknuće od unosna posla? I tu se javlja vječni problem, biti ili imati!

Matej je imao sve, a u biti je bio zarobljen. Da je nastavio živjeti uhodanim životom, vjerojatno bi u životu kapitulirao. Bio bi zauvijek žigosan kao suradnik s okupacijskom silom, sam se doveo u tu klopku. I vjerojatno je Isus - vidjevši ga - sagledao svu njegovu nutarnju bol i bezizlazje. Isus je imao pronicavo oko, intuitivno je gledao čovjeka, što se u njemu događa. I zato je osjetio da je Matej pored svega ipak u duši izgubljen, nesretan. "Gospodin je blizu onima koji su slomljena srca!" veli psalmist (Ps 34,19).

Ondje u Matejevoj kući skupili se upravo tipovi poput Mateja, svi oni koje je ovaj čudesni Nazarećanin privlačio, na koje je djelovao oslobađajuće i magnetično. Ne treba ih Isus pozivati, ljudi osjećaju spontano tko ih prihvaća, ljubi, tko im je prijatelj. Ne pristupa Isus nikome s predrasudama, prigovorima, osudama, da bi ih još dublje gurnuo u njihovu izolaciju, nego ih cijelim svojim bićem poziva u svoje društvo. Oni su u društvu propale, otpisane i izgubljene egzistencije, a pred Isusom su u svome čovještvu potvrđeni i prihvaćeni. Isus je imao srca, smilovanja, prihvaćao sve bez razlike. Dođi k meni, slijedi me! To je Isusova kretnja kojom kao da želi reći: Za mojim stolom ima mjesta za sve, obilje dobrote, srca, ljubavi.

Za takve je Isus imao srce i sućut. I za takva slomljena srca bio je liječnik koji je pozvan bolesnicima. Bog traži izgubljeno i spašava ga. I kad Mateja Isus pozva, mora da su s njegova srca spali okovi prošlosti, da je njegova duša dobila krila, da je s njega spala svaka ljuštura i teret koji ga je tištao. Napokon je mogao biti čovjek među ljudima. I zato poziva u svoju kuću, na veliku gozbu, sve rubne i izgubljene egzistencije da im pokaže tko je Isus koji oduzima grijehe, koji podiže iz provalije, i koji neodoljivo poziva: Dođi, slijedi me! - Isto se i danas zbiva, upravo ovdje u Međugorju. Nakon poziva slijedi uvijek promjena života i životne orijentacije. Kao u Mateja - Levija.

       Komentar pak Isusov na sve prigovore jest opet svetopisamski: “Niste li čuli - niste li čitali: Ne želim ni žrtve ni prinose, ne želim vaše paljenice, želim čovječnost, ljubav, smilovanje. Želim da se nitko na drugoga ne okomljuje, da nitko nije ničija žrtva. Svatko ima pravo na život”. Vidimo, Isus izvlači čovjeka iz duboka gliba i močvare u koju je zapao. Pristupa bez predrasuda. S povjerenjem i budi povjerenje. Stoga su mu ljudi vjerovali, kao nikome. Nije Isus socijalni radnik koji okuplja rubne, nego pastir koji traži izgubljeno, one koji su bez pastira. Isus kao Božji Sin zna što Bog hoće, kakav je Bog - koji je ljubav i milosrđe - i on okuplja u svoj novi mesijanski narod sve, odasvud. Poziva iz ropstva grijeha, iz tamnice na slobodu, iz smrtonosne bolesti na novi život. On je liječnik koji liječi ne simptome, nego samu smrt. Kad budem podignut, sve ću vas privući k sebi, izliječiti!