BIBLIJSKA PORUKA DANA

TRIDESET I DRUGI TJEDAN KROZ GODINU

Četvrtak, 10. studenog 2011.

Lk 17,20-25

20Upitaju ga farizeji: "Kad će doći kraljevstvo Božje?" Odgovori im: "Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. 21Niti će se moći kazati: 'Evo ga ovdje!' ili: 'Eno ga ondje!' Ta evo - kraljevstvo je Božje među vama!" 22Zatim reče učenicima: "Doći će dani kad ćete zaželjeti vidjeti i jedan dan Sina Čovječjega, ali ga nećete vidjeti. 23Govorit će vam: 'Eno ga ondje, evo ovdje!' Ne odlazite i ne pomamite se! 24Jer kao što munja sijevne na jednom kraju obzorja i odbljesne na drugom, tako će biti i sa Sinom Čovječjim u Dan njegov. 25No prije treba da on mnogo pretrpi i da ga ovaj naraštaj odbaci."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Četvrtak - 32. tjedan kroz godinu

KRALJEVSTVO BOŽJE U ISUSU

Lk 17,20-25

Imamo ponovno pred sobom farizeje koji vjerojatno ne pitaju iz časnih nakana, nego da bi Isusa uhvatili u riječi. Žele od njega, koji nastupa u Božje ime, znati kad će konačno doći kraljevstvo Božje, kad će se pojaviti vidljivi znakovi. Istom se mišlju bave i učenici nakon Isusova uskrsnuća pitajući, hoće li Gospodin u ovo vrijeme obnoviti kraljevstvo u Izraelu. Svi oni misle na obnovu, ponovnu uspostavu staroga i slavnoga Davidova kraljevstva, zato su zabrinuti za vrijeme i mjesto. Kada, u koje vrijeme, na kome mjestu? Hoće li to biti slavni ulazak na Sion, u Jeruzalem? Dosadilo im strano, tuđinsko tlačenje. Isus načelno odgovara: Kraljevstvo se Božje ne da odrediti vremenski ni prostorno, nego je ono posve druge naravi. Pa sve njegove metafore kojima se služi imaju samo jedno kao cilj: Posvijestiti ljudima da je Bog već tu, da je kraljevstvo Božje u njemu, u Isusovoj osobi, on je, kao što veli veliki Origen autobasileia, samokraljevstvo. On je slika i prilika Boga, on je Božji odraz među nama. Ovdje se u Isusovoj osobi realizira utopija. Sve slike kojima se služi žele u slušateljima pobuditi osjetilo za Božju nazočnost i djelovanje u svijetu, preko Isusove osobe. Pa gdje je kraljevstvo Božje, pitaju se? Mogu to iskusiti i osobno pitajući onoga Samaritanca koga je Isus iscijelio od gube. On ga je na svojoj vlastitoj koži doživio.

Isus se u opisivanju naravi kraljevstva Božjega ne služi ni mitologijom, ni astralnim slikama, ni slikama proroka ili pak apokaliptike, nego uzima iz svoga svagdana zorne slike kojima opisuje ono što želi izreći. U svojim slikama zrcali i oslikava samoga sebe, portretira sama sebe. Stoga farizejima odgovara kako su krivo postavili pitanje spram dolaska kraljevstva Božjega. Ne treba gledati u zvijezde, čitati horoskope, povoditi se za astrolozima, promatrati ponašanje životinja, položaje, konstelacije zviježđa, druge svemirske pojave ili povijesne događaje, kao možebitne ‘znakove s neba’. Jednako nisu od koristi ni kalendarske računice, proračuni, horoskopi. Nemoguće se fiksirati u budućnosti ni prostorno ni vremenski, jer ono što je Bog htio s Isusom, došlo je već i djeluje, kao kvasac, kao sol, kao neugasivo svjetlo. Sve se dade iskusiti u dodiru s Isusom, a kraljevstvo je Božje već djelatno, efikasno u svijetu. Sad treba samo prihvatiti Božju blizinu, želi li čovjek imati udjela u njemu u budućnosti. Ono ostaje nevidljivo ljudskom oku. Tko pak zbog tobožnje besmislene i bezbožne sadašnjosti gleda u neku daleku bolju budućnost u opasnosti je promašiti sadašnjost kao mjesto i vrijeme učinkovita, efektivna Božjega dolaska, adventa, te tako promašiti i svoju vlastitu budućnost. Prema Lukinu Evanđelju spasenje se događa danas (4,16-21; 7,22-23; 9,1-2; 10,17-20; 11,20; 16,16; 19,1-10; 23,39-43). Prisjetimo se što je učinio onaj izliječeni Samaritanac koji se zahvalno vratio i pao do nogu Gospodinovih, prepoznajući u njemu prisutnost Božjega spasenja u ovome trenutku.

Isus se već jasno izrazio spram kraljevstva Božjega. Sve se slijeva, sve konvergira prema njegovoj osobi. U njegovu navještaju nastupilo je kraljevstvo Božje, od vremena Ivana Krstitelja naviješta se kraljevstvo Božje i silnici ga osvajaju. Vidljivi su učinci u Isusovim čudesima i izgonu nečistih sila. Ali treba, prema Isusovim riječima, biti budan, kad se bude konačno objavljivalo buduće kraljevstvo. Isus u svojoj osobi usadašnjuje i uosobljuje i sadašnjost i budućnost. To Luka opisuje napose u Djelima apostolskim, djelatnost rane Crkve i Duha Kristova u njoj.

Nakon odgovora farizejima Isus se obraća svojim učenicima, a preko njih i svima nama, proročkim izričajem: “Evo, dolaze dani, doći će dani...” Dok se konačno ne pojavi u svoj svojoj slavi Božje kraljevstvo, učenike čekaju tjeskobe, progoni, kušnje vjere i vjernosti Gospodinu. U vremenima tjeskobe i neizvjesnosti ljudi su prijamljivi za razne oblike ezoterije, praznovjerja, zavodničkih ponuda. Učenici moraju biti oprezni spram toga, ne smiju se upustiti u ljudska pretkazivanja ili računice, kao da je kraljevstvo ovdje ili ondje. Ne dati se zavesti lažnim prorocima ili vračarima (kao primjerice onaj Šimun Mag u Dj 8,9-24).

Učenici mogu biti utješeni i mirno gledati i iščekivati dolazak Božjega kraljevstva. Doći će on iznenada, o tome govori i Pavao Solunjanima (1 Sol 5,2), nitko ga ne će moći previdjeti, nikoga ne će mimoići, bit će on poput munje koja para noćnim nebom. Prethodno mora trpjeti i biti odbačen sam Sin Čovječji, a to isto očekuje i učenike u njihovoj službi. Židovima je stalno stalo do znakova, dok Isus jasno veli: Ja sam vam veliki znak, završni Božji glasnik. Kao što to bijaše Jona Ninivljanima koji su se na njegovu riječ obratili, kojima je Bog dao još jednu priliku u svojoj ljubavi i dobroti.

Isus nam poručuje kako ne smijemo biti robovi svoje užurbanosti, prezaposlenosti, žrtve svojih planova i snova. Kraljevstvo se Božje događa u njegovoj riječi, prima svoje jasne crte, preobražava svijet iznutra. Pod njegovim rukama ono se umjetnički oblikuje. Treba samo otvoriti oči za ono što se zbiva, zauzeti stajalište prema događajima oko sebe i životu kojim živim. Znati i biti svjestan tko sam i što sam. Ne bježati kao mnogi mladi u drogu, u uspavanost, gdje osoba zaboravlja sve oko sebe, prepuštajući se umjetnoj opojenosti, snu, ništavilu, tražeći izlaz iz života koji im je nametnut u preranoj smrti, ne živeći zapravo ni u prošlosti ni u sadašnjosti a ni u budućnosti, nego u bespuću i nedohodu.