BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

DRUGI TJEDAN DOŠAŠĆA

Subota, 10. prosinca 2011.

 

Mt 17,9a.10-13

9Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: "Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne."

10Upitaše ga učenici: "Što dakle pismoznanci govore da prije treba da dođe Ilija?" 11On im odgovori: "Ilija će doduše doći i sve obnoviti. 12No velim vam: Ilija je već došao, ali ga ne upoznaše, već učiniše s njim što im se prohtjelo. Tako je i Sinu Čovječjemu trpjeti od njih." 13Tada razumješe učenici da im to reče o Ivanu Krstitelju.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

Subota - drugi tjedan došašća

BOG OZBILJUJE SVOJA OBEĆANJA

Mt 17,9a.10-13

Ovomu razgovoru Isusa s učenicima prethodio je prizor Isusova preobraženja na gori Taboru, a nakon njega slijedi ono iscjeljenje opsjednuta dječaka. Bijaše to nezaboravno iskustvo za trojicu svjedoka, Petra, Jakova i Ivana koji na Taboru vidješe Gospodina u svoj njegovoj slavi. Ukazali su im se Mojsije i Ilija, kao izraziti predstavnici Staroga zavjeta, Zakona i Proroka. Prizoru pak preobraženja prethodi neposredno Isusovo pretkazivanje - prvi put - svoje muke i smrti te poziv učenicima na temeljito nasljedovanje njegove osobe i puta kojim ide. Taj put na Tabor nalik je putu iz dubine, iz tame u svjetlost vrhunaca, hod iz spoznaje i znanja o sigurnoj smrti u besmrtni, vječni život, početak sreće i istine, obrubljen preobraženjem i potonjim ozdravljenjem dječaka koji bijaše opsjednut i mjesečar. U to surječje smješta evanđelist ovaj upit učenika spram Ilije i njegove uloge u povijesti spasenja. Naime, u Isusovo doba, u židovstvu se očekivalo da će se pojaviti Ilija kao preteča Mesije.

Isus odgovara kratko i jasno, Ilija je već došao u liku Ivana Krstitelja, ali ga nisu prepoznali. Njegova sudbina je zapečaćena, a isto će se dogoditi i s Isusom, i on će doživjeti kao i Ivan istu sudbinu odbacivanja. Bit će izručen ljudima, poganima koji će s njime okrutno postupiti i na kraju ga ubiti. Ilijina je riječ plamtjela, gorjela, isto tako i Ivanova. Rasplamtjela, goruća riječ dolazi iz gorljiva i gorućeg, zahvaćena srca. Ilija je stalno pred svojim Gospodinom komu upravlja svoje riječi, ali i pred ljudima ne preže. On je kao goruća baklja, izvana i iznutra. Takav je i Ivan u svome nastupu.

 

Mojsije kao svjedok preobraženja, nosio je u sebi patnju svog naroda, ali nije znao pomoći ni sebi ni narodu. Sve do Božjeg zova činio je pogrješne stvari u životu. Propali buntovnik koji bježi od osvete u pustinju. Ondje je uslijedio zov koji je okrenuo njegov život, ali i život sunarodnjaka. Čovjek nije stvoren da bude rob drugome, da ostavi svoje kosti u tuđoj zemlji, u ropstvu. Ideja slobode zahvatila ga je do srži i govor o Bogu osloboditelju među sunarodnjacima imao je silan odjek. Taj put u slobodu platio je velikom cijenom. Nije znao kamo ide s narodom, nije znao za zamke koje donosi hod kroz pustinju. Cijena slobode je odbacivanje svih bogova, božanstava i idola s kojima je čovjek srastao i na koje se navezao.

O tome nam rječito zbori Ilijin život. Narod je u obećanoj zemlji, ali je u vlasti kojekakvih božanstava, prisila, tlačenja. U općem otpadu potrebno je navijestiti jedinog pravog Boga. Ništa nije bolnije od situacije kad se ruše tobožnja božanstva na kojima je netko gradio svoj životni sustav, kad padaju obrazine sa svih krivotvorina i lažnih bogova koje su ljudi tijekom povijesti stvarali i nudili kao istinu i spas. Upravo smo danas u sličnim prilikama. Sve što je čovjek učio i naučio, sve u čemu se pojedinac osjećao udomljen, svi koje je poznavao, s kojima se družio i osjećao povezanim - sve je to u mnogima postalo zaprekom do pune životne istine, sve je to postalo zamkom i opasnošću u čovjekovoj potrazi za srećom, smislom, pravim Bogom.

Ivanova sudbina čeka i Isusa. I Ivan je svojim suvremenicima naviještao blizoga Boga, ali su njegovi učinili s njime što su htjeli. Bog koji se objavio Mojsiju kao onaj koji Jest, koji s njime su-hodi, nije nikakva teološka umotvorina, plod znanja ili spoznaja, nego samoobjava koja traži povjerenje, odgovor i predanje. Traži se uho koje sluša i prihvaća. Traži izručenje cijeloga bića njemu, u ljubavi. O tome svjedoči Ivan, o tome govori Isus. Ivanovi suvremenici nisu htjeli prihvatiti poruku, nisu htjeli ići dalje i dublje od postojećeg stanja. Učinili su s njime što su htjeli.

Najveće pak u životu što čovjek može učiniti i u sebi i u drugima jest pripraviti put Gospodinu, stvoriti prostor za Boga u sebi i drugima, u srcima ljudi. Nema veće zadaće nego utirati put Isusu u ljudima. Biti onaj koji poravnava staze, koji je putokaz do Isusa. Stoga je uloga majke koja vodi k Isusu, koja uči dijete Očenašu i Zdravomariji, koja uči blagosti, dobroti, poniznosti, blizini samoga Boga veća od svih genijalnih državnika. Najmoćnija duhovna i društvena djela vrijede u Božjim očima samo onoliko koliko pomažu da se uklone zapreke s puta koje stoje na putu Božjem dolasku. Tako i u ovom adventu.

      Suvremenici su uklonili Ivana kako bi imali alibi činiti ono što hoće, misliti ono što hoće, raditi što ih volja. I taj začarani krug nesnošljivosti i mržnje ne prestaje kroz cijelu povijest. Ne dirajte moje krugove, moj uhodani život. Pravi baštinik i Mojsija, i Ilije i Ivana jest Isus sa svojim životom i porukom. On je ljubljeni Očev Sin, koji čovjeka čupa iz životnih obmana, koji oslobađa iz tamnica lažne pobožnosti i prinošenja žrtava i molitava u Hramu, on oslobađa ljude od svih prisila i grijeha, od bolesti i zlih sila, on donosi mir. On će nas jednom pitati, što smo učinili od svoga života. Jesmo li ikada pokušali razgovarati s Isusom, je li nas uzeo za ruku, je li nam pokazivao put, jesmo li mu se povjerili u ljubavi? Kakav  odgovor dajemo?