BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

 SEQ CHAPTER \h \r 1KORIZMENO VRIJEME

Četvrtak, 10. ožujka 2011.

 

Lk 9,22-25

22Reče: "Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne." 23A govoraše svima: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. 24Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. 25Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?"

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

Četvrtak nakon Pepelnice

PREKO TRNJA DO ZVIJEZDA

Lk 9, 22-25

Neposredno prije ovih riječi koje upravo čusmo imamo Petrovo priznanje Isusova mesijanstva, bogočovještva. On je Božji Sin i poslanik. Nakon toga odmah slijedi prvi navještaj muke te poziv na nasljedovanje Isusa. Nositi križ! To je korizmeni program za svakoga od nas. Isus obećaje život,  i ovdje i u vječnosti, život uskrsnuća. Zasada imamo samo križ preko kojega se dopire do slave. Izgubiti svoj život kako bi ga čovjek na kraju stekao, imao u punini.

Isus poziva na nasljedovanje i postavlja uvjete pod kojima čovjek može biti njegov učenik. Isus - Mesija i Božji Sin - ide putem patnje i križa, poziva i svoje najbliže da ga na tome putu slijede. On je budući sudac svijeta koji će ljudima suditi i naplatiti prema njihovim djelima. Sve do ponovnoga Isusova dolaska Crkva hodi u znaku Isusova zahtjeva - nasljedovanja i nošenja križa, prihvaćanja patnje. Samo onaj tko je na to spreman, može biti Isusov učenik. A nasljedovati Isusa znači zanijekati samoga sebe, uzeti svoj križ na sebe, ići za Isusom ustopice.

Kad čovjeka sluša ove Isusove riječi, hvata ga strah pred oporošću i zahtjevnošću s kojom Isus svakome od nas stavlja pred oči kao životnu izglednost, gotovo neminovnost, patnju i križ, zapravo kao preduvjet biti na Isusovoj strani. Prethodno je Isus zabranio učenicima govoriti kako je on Mesija, Pomazanik. Kao da želi svoje učenike vezati isključivo uz svoju osobu, onakvu kakva jest, bez ikakvih premaza, slijediti njega, zauzimati se za iste ciljeve za koje se on zauzima.

Isus jasno veli što ga čeka. Razapinjanje kao preduvjet uzdignuća do Oca. I tko želi biti njegov učenik, mora biti spreman ići istim putem kojim je on išao, putem sramote, podnoseći mržnju svijeta protiv svjetla, imajući u konačnici udjela u pobjedi svjetla nad tamom, u pobjedi nad gospodarom ovoga svijeta.

 

 

Za Isusa je jedno jasno: Tko se zatvara u sebe, u svoju samostvorenu krletku, tko ništa ne riskira i životu, taj na kraju gubi sve. Tko se ne želi vezivati, povjeriti, otvoriti, tko ostaje u svoja četiri zida, zaštićen i osiguran, ostaje u konačnici prevaren, na pola puta. Isus od nas traži upravo izloženost, pa čak i po opasnost da čovjek izgubi sve. Isusu nije stalo do manje života u nama, nego od nas traži intenzivniji, snažniji, zauzetiji, bogatiji, istinskiji život, život nenavezanosti i otvorenosti.

Nošenje križa moguće je samo onome tko se do kraja prepusti Bogu. Nešto se slično dogodilo učenicima kad su ostavili svoje mreže i lađice, svoje životne navike i obitelji, kad su napustili svoje lađe i mreže, svoj posao i zanimanje, svoju carinarnicu i za Isusom pošli, slijedili Isusov zov u slobodu. U Isusu se događa prevrat postojećih vrijednosti. Tko želi sebe potvrditi, izgubit će se, tko se odrekne samoga sebe, imat će na kraju veliku dobit - život vječni. Tko se grčevito drži postignuća, promašuje u konačnici životnu sreću. Život se nalazi samo u predanju, žrtvovanju. Tek u otvoreno, opušteno, oslobođeno srce i život može unići i Bog i bližnji, i takav život ne svršava sa smrću, jer već pripada Bogu. Bog nas želi, Bog nas treba, i zato treba iskoračiti, izići iz svoga egoizma.

Isusov život utjelovljuje u sebi upravo tu otvorenost, u njemu se zgušnjava ova sloboda koja se ne temelji na ugledu, prihodima, moći, bogatstvu. Kad zavirimo u živote velikih osvajača, jednoga Aleksandra Velikoga ili pak onoga kineskog cara koji je u strahu od smrti dao napraviti u svojoj grobnici više od sedam tisuća (7.000!) glinenih vojnika u naravnoj veličini, ili pak sudbinu jednoga Džingis Kana koji su u strahu od smrti i prolaznosti išli sve dalje u osvajanjima, onda nam tek može zasjati u pravom smislu Isusova riječ: Tko sebe izgubi, dobit će se, a tko želi sačuvati život, izgubit će ga.

     Ta je misao bila odlučna za obraćenje jednoga od najvećih katoličkih i kršćanskih mislilaca dvadesetoga stoljeća Romana Guardinija. Nakon što je u mladosti izgubio vjeru, studirao filozofiju, bavio se Kantom, pročitao je tu Isusovu misao koja ga je pogodila kao munja. Obratio se, stupio u bogosloviju, postao svećenik i čuveni pisac i profesor. Genijalni kršćanski mislilac. Isto ćemo pronaći i u životima svetaca koji su živjeli otvoreno, iz perspektive vječnosti. Osjećali su kako Bog za njima žudi, kako se čovjekova žudnja za Bogom i Božja za čovjekom susreću, i onda je čovjek usrećen. Kao što miluje sunce cvijeće, tako i sveci osjećaju da ih miluje Božja milost. Majku je Terezu potresala uvijek Isusova riječ s križa: "Žedan sam!" U svim kapelicama svoje zajednice, u svim kućama i nastambama, u cijelom svijetu, uz oltar nalazi se i križ te slika Raspetoga koji govori: "Žedan sam!" U svojoj duhovnoj oporuci, neposredno prije svoje smrti, napisala je: "Ne samo da vas On ljubi. Štoviše, on žarko za vama žudi. Nedostajete mu ako mu se ne približite. On za vama žeđa. On vas stalno ljubi, makar se vi toga ne smatrale dostojnima. Ako vas drugi ne prihvate ili pak ako niste kadre same sebe prihvatiti - on je onaj koji vas uvijek prihvaća". I pomaže nositi križ života.