BIBLIJSKA PORUKA DANA

Sv. Klara Asiška

Četvrtak, 11. kolovoza 2011.

Iv 15,4-10

4Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. 5Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. 6Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. 7Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. 8Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici. 9Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. 10Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

11.kolovoza

Sveta Klara Asiška, djevica - blagdan

Ove godine slavimo 800 godina od utemeljenja reda svete Klare. Naime, 16. travnja 1209. Franjo je s prvim drugovima - na broj ih bijaše dvanaestorica - došao u Rim i tražio od papa Inocenta dopuštenje da živi posve novim načinom života, doslovce, prema riječima svetoga Evanđelja, prema primjeru Gospodina Isusa.

Doskora je, za dvije godine, utemeljen i ženski ogranak toga posve novoga načina života. Započelo je to s Klarom, uglednom asiškom plemkinjom, iz plemenitaškoga roda. Rodila se u Asizu god. 1293. U povodu 800. obljetnice njezina rođenja franjevački su generali uputili svijetu svoje pismo naslovljeno kao Klara - nova žena. Ako se za Franju veli da je on drugi Krist, Krist koji se pojavio u svome vremenu, Klara je bila doslovce nova žena, nova majka. Susret s Franjom dogodio se na Cvjetnicu god. 1211. Toga dana posljednji je put viđena na proslavi Cvjetnice u crkvi svetoga Rufina u Asizu. Bježi iz roditeljske kuće Franjinoj braći u crkvicu Svete Marije Anđeoske kako bi ostvarila svoj naum, prihvatila evanđeoski ideal sv. Franje.

Franjo joj je tu na Marijinu oltaru ostrigao kose u znak odreknuća od svijeta i njegovih čežnji i zaodjenuo u posve priprostu halju, a oko glave joj je ovio veo djevičanstva. Sklonio ju je kod benediktinki u Bastiji pa kod pokorničkih pustinjakinja na brdu Subasio povrh Asiza, da bi se onda konačno nastanila kod Svetoga Damjana - gdje je sagrađen samostan - i tu je s prvim klarisama - 'siromašnim gospođama' kako ih je Franjo kavalirski nazivao- živjela sve do svoje smrti god 1253.

Taj prizor u Mariji Anđeoskoj - Porcijunkuli bijaše jedan od najdirljivijih i najljepših u samim početcima Franjevačkog reda. Kolika samo hrabrost, vjera, prostodušnost kod Franje i njegove subraće i ove djevojke! Ona se zapućuje u nepoznato, nema joj ni dvadeset godina, njemu trideset. I prihvaća odgovornost, duhovnu i materijalnu, prima je u zajednicu, prima njezine 'zavjete'. Za nas danas neshvatljivo. Franjo je još uvijek obični laik, nije bio ni đakon. Ali sigurnošću mjesečara ide naprijed jer ga Gospodin nadahnjuje. Franjo nastupa bez kanonskoga autoriteta, nitko ga od crkvenih poglavara za takvo što nije ovjerovio ili delegirao. Klara raskida sa svijetom, doskora i njezina sestra Janja i druge Asižanke. Poslije će ih Franjo smjesiti u San Damiano gdje će im se pridružiti i njihova majka Hortulana i najmlađa joj sestra Beatrica.

I Franjo i Klara žive iste ideale, Klara više u kontemplaciji a Franjo u kontemplaciji i akciji. Život u pokori, siromaštvu, u bratstvu, odnosno sestrinstvu, vjernost Crkvi do kraja. Razabiremo u Klari odraz Franje u samoći, a u Franji Klaru na putovima svijeta. Ivan Pavao II. rekao je za pohoda Asizu 14. ožujka 1982. godine: "Teško je razdvojiti imena Franje i Klare, te dvije pojave, te dvije legende, legende svetosti. To je nešto duboko, nešto što se ne može dostići ljudskim prosudbama. Franjo i Klara su stvarnost koja se razumije samo kršćanskim, nebesko-duhovnim kategorijama, ali je to ujedno i stvarnost ove zemlje, ovoga grada, ove Crkve. Sve je bilo utjelovljeno ovdje. Nije riječ o čistom duhu, njih dvoje i nisu bili čisti duhovi: bili su tijelo, bili su osobe, bili su duh... Nije to samo ljudska legenda, nego je božanska legenda, dostojna da je se promatra kroz božanske prosudbe, da je se promatra u molitvi..."

 Za svoje je sestre napisala strogo pravilo o potpunom siromaštvu, o odreknuću od svega. Dva dana prije njezine smrti, 9. kolovoza 1253. Papa potvrđuje njezino Pravilo, a pod geslom koje stoji na početku Pravila: ".. da zajednički živite u duhovnom jedinstvu i u zavjetu najvećega siromaštva". Ona i danas svijetli na nebu Katoličke Crkve kao sjajna zvijezda. Ime Klara znači Jasna, Sjajna, Bistra, Svijetla, Slavna, Svjetlana. Vrijedi spomenuti da joj je tijelo i danas neraspadnuto i čuva se u bazilici Svete Klare u Asizu. Tu se nalazi i onaj čuveni Križ iz Svetoga Damjana, s kojega je Isus progovorio Franji da mu ide obnoviti Crkvu koja se urušava. Dobar poticaj i za naše dane...

BIBLIJSKA PORUKA DANA

DEVETNAESTI TJEDAN KROZ GODINU

Četvrtak, 11. kolovoza 2011.

Mt 18,21-19,1

21Tada pristupi k njemu Petar i reče: "Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?" 22Kaže mu Isus: "Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam." 23"Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. 24Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. 25Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. 26Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: 'Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.' 27Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti." 28"A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: 'Vrati što si dužan!' 29Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: 'Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.' 30Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga." 31"Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. 32Tada ga gospodar dozva i reče mu: 'Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. 33Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?' 34I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. 35Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu."

1Kad Isus završi ove besjede, ode iz Galileje i dođe u judejski kraj s onu stranu Jordana.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Četvrtak - 19. nedjelja kroz godinu

MJERA PRAŠTANJA - PRAŠTANJE BEZ MJERE

Mt 18, 21 - 19,1

Božja bit i biće jest sama ljubav. Iz Božjega srca izvire samo ljubav i oprost naših grijeha. Sam Bog snosi troškove oproštenja naših grijeha i našega pomirenja. Njegova je ljubav bezuvjetna, bezgranična, ali nije jeftina. Inače ne bi Bog bio Bog. Ako nam je oprošteno, od nas se traži ista mjera. Uzvratiti mjerom kojom je nama Bog odmjerio, nama izišao ususret. Ako smo sami iskusili oprost grijeha, onda se i neodgodivo i neumoljivo i od nas traži da drugima praštamo, upravo kao što nam to Isus govori u Očenašu. I ne samo sedam puta nego sedamdeset puta sedam puta, dakle, otprilike petsto puta. I to više nije neka mjera, nego je to praštanje bez mjere, neizmjerivo, u bezmjerje. I na kraju, sve što vi jedan drugome oprostite jest u konačnici smiješno malo u odnosu koliko nama, svakomu osobno, Bog sam prašta.

I kako grijeh ima tisuće lica i pojavnih oblika u svijetu, on se može zaustaviti samo ako mu se suprotstavi jednaka i veća mjera dobrote i ljubavi. Praštanje mora imati uvijek zadnju riječ. Zadnju riječ ne smije nikada imati 'oko za oko', 'zub za zub'. Samo ljubavlju i praštanjem možemo zaustaviti poplavu i opći potop grijeha u svijetu. Pavao će reći: Pobijedi(ti) zlo dobrim!

Ako u Novom zavjetu ima teksta koji bi na jednoj stranici sažeo u srž Isusovu poruku, onda je to nedvojbeno ovaj odsječak o praštanju i nepraštanju. Ovo je iz Isusovih usta i najizazovnija, i najoptimističnija ali i pomalo beznadna usporedba. Riječi koje uključuju u sebe sve ono što je Isus htio reći i izreći, što nam je htio kazati, te način kako on riječ pretvara u djelo, čin. Kad bi Bog bio samo pravedan, onda nas ne bi bilo! A kako čovjek nije kadar sam se od sebe obratiti, onda mu treba netko tko će ga potražiti, onu izgubljenu ovcu, odlutala sina.

Ako je već u onoj prispodobi o kukolju u pšenici Božji postupak za nas neshvatljiv, ovaj ovdje ruši sve granice i predodžbe. Božji postupci i milosrđe su zadivljujući. Namjesto da u svom gnjevu čovjeka uništi, zbog množine grijeha i zla na ovoj zemlji, u Isusovim postupcima i pojavku ovaj svijet dobiva novu šansu da se preoblikuje prema mjeri koju nudi sam Isus. Svijet opstoji i može opstati samo snagom Božje milosti i milosrđa, a isto se odnosi i na zajednicu Kristovih vjernika. Tu mora vladati zakon praštanja, razumijevanja, smilovanja.

Već smo rekli da je Mateju u ovom poglavlju stalo do toga koji i kakvi zakoni i odnosi moraju vladati unutar vjerničke zajednice i njezina ustroja. Pomoći zajednici kako živjeti u svijetu, kako biti svjetlo svijeta i sol zemlje. Kako odražavati odbljesak Kristova svjetla u svijetu. Pravednost mora biti veća nego u farizeja (5,20). Srce mora postati novo, vjernik mora postati poput djeteta (18,3), imati djetinje srce i pogled. Mnogi su u opasnosti otpada i sablazni. Mnogi su već izgubljeni. Zato upozorenje pred lošim primjerom, skandaloznim ponašanjem te poziv da se potraži svaka izgubljena i zalutala ovca, da se pruži svakome najveća moguća pomoć, da se svatko zauzme oko zbrinjavanja zalutalih. Ne nositi u srcu protiv brata mržnju, zlu krv, nepraštanje. Oprostiti ako je čovjek sam bio zakinut ili oštećen, uvrijeđen ili ponižen. Živjeti snagom Božjeg Duha i Isusova primjera. Biti živi protok Božjeg mira i praštanja. Samo tako može vjernička zajednica opstati u svijetu.

 Kad bi Bog prema nama postupao prema pravednosti, ne bi nam dostajalo ni nekoliko života da iskupimo u tamnici svoje dugove. Ali se kralj dade umilostiviti jer zna za našu bespomoćnost. Prema Isusu svi smo mi u Božjim očima i pred Bogom pomilovani. O tome će poslije krasno zboriti Pavao, da, dok još bijasmo grješnici, Sin je Božji platio sav dug naše krivnje i grijeha. Ta bi nas svijest morala prožimati i u toj svijesti morali bismo zagrliti cijeli svijet. Stoga nam Isus jasno veli: U njemu smo svi postali Božja djeca.

Kad nam ne bi bilo oprošteno, morali bismo na kraju očajavati. Namjesto teorije, evo jednoga primjera iz života velikoga Dostojevskoga. Osuđen kao prevratnik na tamnicu u Sibiru, strašno se mučio u društvu s ubojicama, nasilnicima, kriminalcima, kao politički zatvorenik. Psihički se strahovito mučio i prezirao svoje suuznike. Ali jednoga mu je Uskrsa sinula bitna misao: "Svi ovi ljudi su kao i ti sam! Svi su sami i osamljenici! Moraš nadići svoju osudu snagom razumijevanja. Ne smiješ nijednoga čovjeka suditi, jer će u njegovu životu tek onda biti sve na svome mjestu kad ga shvatiš". A njegova kćerka veli što im je otac rekao na smrtnoj postelji: "Kad god u životu osjećate krivnju, nikada ne zaboravite: Ja, vaš otac, uvijek bih vam oprostio sve što god bilo kada učinite i kamo god dospijete. I zato vjerujte još daleko više kako će vas Bog, vaš vječni Otac, pratiti kamo god vas život odnese. Ma koliko krivice i grijeha navukli na sebe, nikada ne smijete očajavati u krivnji i zbog krivnje. Nek vas Bog sačuva od ovoga: Da zbog očaja navučete na sebe krivnju!"

      Ni Isus ništa drugo nije htio onom usporedbom, slikom Oca koji prašta. On nam je htio predočiti sliku Oca koji nas prati i koji nam prašta, ma što to bilo u našem životu. I kad god nas spopadnu dvojbe, što nam je činiti, mislimo jednostavno na to, što bismo bili mi bez praštanja. Svi zavisimo od Božje dobrote i praštanja. Zato je mjera praštanja praštanje bez mjere. Učimo to od Isusa. On je tu namjesto Boga. On je Božje kraljevstvo u osobi. On je osoba u kojoj se očituje Božje lice, u kome dodirujemo Boga, u kome stupamo pred gorući oganj. Gdje se to dogodi, svijet je spašen i otkupljen, on je nov.