BIBLIJSKA PORUKA DANA

TRIDESET I DRUGI TJEDAN KROZ GODINU

Petak, 11. studenog 2011.

Lk 17,26-37

26"I kao što bijaše u dane Noine, tako će biti i u dane Sina Čovječjega: 27jeli su, pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju. I dođe potop i sve uništi. 28Slično kao što bijaše u dane Lotove: jeli su, pili, kupovali, prodavali, sadili, gradili. 29A onog dana kad Lot iziđe iz Sodome, zapljušti s neba oganj i sumpor i sve uništi. 30Tako će isto biti u dan kad se Sin Čovječji objavi." 31"U onaj dan tko bude na krovu, a stvari mu u kući, neka ne siđe da ih uzme. 32I tko bude u polju, neka se ne okreće natrag. Sjetite se žene Lotove! 33Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati." 34"Kažem vam, one će noći biti dvojica u jednoj postelji: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. 35Dvije će mljeti zajedno: jedna će se uzeti, druga ostaviti." 36# 37Upitaše ga na to: "Gdje to, Gospodine?" A on im reče: "Gdje bude trupla, ondje će se okupljati i orlovi."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Petak - 32. tjedan kroz godinu

ČITATI ZNAKOVE VREMENA KAO NOA

Lk 17,26-37

Isus govori o svome ponovnom dolasku. Cijeli govor o njegovu dolasku ne dade se ni mjesno ni vremenski smjestiti niti datirati. Nemoguće ga je predočiti, gdje, kako i kada. Stoga Isus rabi samo slike ljudi u pokretu, slike koje nam ne daju mira niti nas vrijeme u kome živimo smije uljuljati u postojeće stanje. Svi smo izloženi kušnjama i napastima koje treba nadići, s kojima se treba suočiti. Isus je na putu u Jeruzalem, prema dovršenju svoga životnoga vijeka i poslanja. Jeruzalem će biti kraj njegova javnog djelovanja i mjesto njegove smrti. Učenici nisu pasivni promatrači, nisu to ni oni koji u budućnosti budu povjerovali u Isusa. Nemoguće se osigurati za budućnost kao promatrač, nego treba biti stalno u pokretu. Nemoguće je zauzeti stajalište nezainteresiranoga ‘znanstvenika’ koji promatra stvari i onda prema svojim spoznajama zauzima stajalište. U odnosu prema Isusovu navještaju nemoguće je biti u neutralnu stavu. On poziva i izaziva da svatko od nas zauzme svoj jasni stav. Isusov je zov i poziv uvijek alternativan i ultimativan.

Slika o Noi i njegovim suvremenicima dovoljno je zorna. Noa je budan, on osluškuje Božji glas i sprema se za ono što će nadoći. Na dani znak ulazi on u svoju korablju, arku, i za potopnih voda spašava se on i njegova obitelj. Noa je, veli se (Post 5) bio jedini pravednik u moru bezakonja, nasilja, bezboštva. A kako su likovi iz knjige Postanka, napose iz njezinih prvih desetak poglavlja nešto poput arhetipova koji se mogu prenijeti, primijeniti i pretočiti u svako vrijeme, dopušteno nam je smjestiti ga i u ove naše dane. Po naravi Noa je bio tiha osoba, bez velikih riječi, zapaža i iščitava znakove vremena, vidi kako se nadvijaju tmasti oblaci katastrofa i apokalipse nad čovječanstvo, zorno promatra kako se sustavno uništava čovjekov svijet, nutarnji i vanjski, i sve sluti: kraj je blizu. Promatra, meditira, u svojim dugim danima prima nadahnuće sagraditi spasonosnu korablju. Čovjek koji s misli, zrenja, riječi prelazi na djelo kako bi se spasio od nadolazeće kataklizme.

Jamačno, ti njegovi postupci nisu mogli ostati nezapaženi, ali suvremenici su oglušili i otupjeli. Za svaku riječ, svaki koristan savjet. Ne ćute što ih snalazi, što će ih snaći, odveć su lijeni, odveć kukavice da bi izišli iz uhodanih životnih kategorija, odveć zaljubljeni u dosadašnji život i njegove čari. Nemaju snage ni odvažnosti djelovati i reagirati na jedini mogući pravilan način, ispravno, povući poput Noe zaključke i potražiti spas drugdje. Jer kad navale potopne vode, uzalud se penjati na i najveće brdo, i njega će potopne vode prekriti.

Lota tjera anđeo Gospodnji iz Sodome i Gomore, on mora s obitelji izići bez okolišanja, bez zadrške. Ne misliti na ono što ostavlja, vrijeme odlaska je žurno, valja spasiti glavu pred propašću, katastrofom. Lotova se žena obazire, možda u žalu za prošlim, za imanjem, posjedom, stadima, i pretvara se u stup od soli. Sličnost imamo i u grčkoj mitologiji, s Tantalovom kćerkom Niobom, koja se pretvorila u kamenu gromadu od čemera i jada te suza za pobijenim sinovima i kćerima. Istinska opasnost za čovjeka jest uljuljavanje u postojeće stanje, ona građanska ugoda koju si pojedinac stvara, u kojoj se čovjek lijepo osjeća, ne misleći na ono što ga čeka sutra, ili gubeći smisao za budućnost. Lotova se žena pretvara u stup od soli u žalovanju za onim što je ostavila iza sebe.

Kao što Isus nije bio vezan ničim i nikim, tako se ni njegov učenik ne smije dati vezivati, mora biti slobodan za ono što dolazi. Možda je Noinim sumještanima i suvremenicima bio njegov posao oko gradnje lađe besmislen i smiješan, tko zna koliko je vremena utrošio. Ali je bio uporan i u pravi se trenutak spasio. Slično se dogodilo i s Lotom i njegovim bijegom. Možda to bijaše suludo za stanovnike Sodome i Gomore, nikome on nije mogao dokazati što ih čeka. Propast pak dođe kao iznenadna oluja, kao veliki katastrofalni tsunami ili iznenadni vulkan i sve pod sobom pokopa. Ni učenici ne mogu nikome ništa dokazati, ne mogu nikome dokazati istinitost Isusovih riječi koje im izgovara, kako je naime ludo i sami privid vezivati se grčevito za stvari, kako je jedino život iz vjere i u vjeri prava zbiljnost. Lotova je žena najbolji dokaz da su i oni koji su se spasili u trajnoj ugrozi. Stoga trebaju sve staviti u molitveni stav budnoga iščekivanja.

Kad se govori o kraljevstvu Božjem, onda tu ne postoji vremenski razmak između sadašnjosti i budućnosti. Ono je već prisutno, ono se već događa u vremenu, ono se ugrađuje u ustroj svijeta, kao kvasac u tijestu, kao živo sjeme na njivi, djeluje u povijesti, ne samo u pojedincima. Od samih početaka Crkve apostoli i njihovi nasljednici predočavali su zajednicu Kristovih vjernika u slici Noine Arke. Ondje bijaše osam osoba. Utješno čuti kako mali broj vjernika donosi u povijesti zaokret. I Isus je započeo s Dvanaestoricom, a nakon njih bijaše ih sedamdeset pa na Duhove kojih sto i dvadeset osoba. Poruka je kako svi živimo iz milosti i od milosti Božje, a ne od velika broja.

      Bog hoće spasenje i promjenu prilika u svijetu. Isto žele i prevratnici, revolucionari. Samo što prevratnici redovito nemaju vremena, oni su nestrpljivi, vrijeme i život su im ograničeni. Jedan je prevratnik na kraju svoga života podvukao crtu i izrekao znakovitu riječ, kako je, naime, cijeloga života samo preoravao more. Bog želi promjenu, ali najprije se mora sam čovjek osobno promijeniti. Ne promjenu vanjskih prilika, nego promjenu u srcu, promjenu srca, čovjeka, pojedinca, a onda preko njega i cijeloga svijeta. Promjena započinje uvijek kod čovjeka, pojedinca. Isus je svojima rekao da oni koji žele svoj život spasiti zasigurno će ga izgubiti, a koji ga izgube, spasit će ga. Nemoguće je osigurati svoju egzistenciju tvarnim sredstvima, materijalnim stvarima, svakome je na vratima smrt i upozorenje. Kad je čovjek u bijegu pred neminovnom katastrofom nema toga što bi sa sobom mogao uzeti. Ostaje plastična vrećica ili zavežljaj, kao u slikama iz minuloga rata na ovim ozemljima. Ovdje i danas moramo pokušati živjeti životom između neba i zemlje, vremena i vječnosti, ovostranosti i onostranosti, živjeti sukladno Isusovoj riječi kako ne bismo postali samo hrana crvima ili pak orlovima, strvinarima...