BIBLIJSKA PORUKA DANA

SV. BARNABA, apostol

Subota, 11. lipnja 2011.

Mt 10,7-13

7Putom propovijedajte: 'Približilo se kraljevstvo nebesko!' 8Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte! 9Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, 10ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje." 11"U koji god grad ili selo uđete, razvidite tko je u njemu dostojan: ondje ostanite sve dok ne odete. 12Ulazeći u kuću, zaželite joj mir. 13Bude li kuća dostojna, neka mir vaš siđe na nju. Ne bude li dostojna, neka se mir vaš k vama vrati.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 SEQ CHAPTER \h \r 111. lipnja – subota

Sveti Barnaba, apostol

Prije uzašašća na nebo Isus je svojim apostolima i učenicima obećao Duha Svetoga, koji će ih osposobiti da mu budu svjedoci »u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje« (Dj 1,. Sv. Luka, koji je pisao svoje evanđelje i Djela apostolska »vrlom Teofilu«, nama nepoznatoj osobi, ocrtavši mu duhovni put kojim i on poput Isusovih učenika mora proći, u Evanđelju je zapisao i ovo: »Tako stoji pisano da Mesija mora trpjeti i treći dan uskrsnuti od mrtvih, da se na temelju njegova imena mora propovijedati obraćenje i oproštenje grijeha svim narodima, počevši od Jeruzalema. Vi ste svjedoci toga« (Lk 24,46–4.

Prema mišljenju poznatog bibličara, isusovca, milanskog nadbiskupa, kardinala Karla Martinija, između Duha Svetoga i apostolskoga svjedočenja postoji veoma uska veza. Duh Sveti je onaj koji čovjeka preobražava iznutra i na taj ga način osposobljava da se po karizmatičkim darovima otvori svakoj vrsti apostolske aktivnosti. A zato i svojima dijeli ove darove: »ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrotu, vjernost, krotkost, uzdržljivost« (Gal 5,22). Duh Sveti s plodovima Duha bio je naročito prisutan u svetom apostolu Barnabi. Za njega je sv. Luka u Djelima apostolskim zapisao: »Bijaše on dobar čovjek, pun Duha Svetoga i vjere« (Dj 11,24). Na drugome mjestu hvali se njegova darežljivost, što je opet plod Duha: »Tako je Josip, koga apostoli prozvaše Barnaba – što znači sin utjehe – levit, rodom s Cipra, posjedovao njivu, koju prodade i novac donese te ga stavi pred noge apostolima« (Dj 4,36–37).

Prema izvještajima Djela apostolskih, Barnaba je prije Pavla, a kasnije uz njega, bio jedan od najvećih apostola i misionara prve crkvene zajednice. »Barnaba krene u Tarz da potraži Savla« (11,25). S njime zajedno nosi pomoć – dar antiohijske zajednice – »braći u Judeji« (11,30). »Barnaba i Savao, pošto su izvršili dužnost, vratiše se iz Jeruzalema, uzevši sa sobom Ivana zvanog Marka« (11,25). Zatim kreće na prvo veliko misijsko putovanje, za koje ih je odredio sam Duh Sveti: »Odvojite mi već Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih odredio!« (12,2).

Barnabina je velika povijesna zasluga ne samo što je misiji među poganima dao snažan zamah, postavši i sam među njima velik i prodoran misionar, već što je progonitelja Savla nakon njegova obraćenja predveo vodećim ljudima jeruzalemske zajednice i na taj ga način rehabilitirao te mu otvorio put u njegovo vlastito nedostiživo misijsko djelovanje.

Nas bi zanimalo da saznamo što više pojedinosti o životu toga velikoga apostola, o čijem djelovanju Djela apostolska razmjerno mnogo govore. No morat ćemo se ipak zadovoljiti malim brojem sigurnih podataka o njegovu životu. Neki su od njih veoma značajni.

Prvi je takav podatak njegova darežljivost. »On je posjedovao njivu, koju prodade i novac donese te ga stavi pred noge apostolima« (Dj 4,37). Novac će biti utrošen u dobro siromaha.

Drugi je podatak isto tako značajan. I on govori o velikoj Barnabinoj duši. »Kada Savao dođe u Jeruzalem, nastojao se približiti učenicima; ali ga se svi bojahu, jer nisu vjerovali da je uistinu učenik. Nato ga uze Barnaba i odvede k apostolima te im izloži kako je Savao napustio Damask, vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo. Otada se s njima slobodno družio, smjelo propovijedajući ime Gospodnje« (Dj 9,26–27).

Treći je podatak o nošenju milostinje u Jeruzalem. On također govori o Barnabinoj socijalnoj dimenziji, smislu za druge, osobito potrebne.

A onda dolaze izvještaji o Barnabinim misijskim putovanjima. On u pratnji sv. Pavla ide na svoj rodni otok Cipar, a zatim u Malu Aziju. O doživljajima na tom putovanju imamo opširan izvještaj u Djelima apostolskim u 13. i 14. poglavlju. Vrativši se godine 49. s Pavlom u Antiohiju, Barnaba je bio uvučen u tadašnju veliku raspravu što činiti s poganima koji postaju kršćani? Neki su mislili da se i oni moraju po mojsijevskom običaju najprije obrezati te da je to čak nužno za spasenje. Antiohijska Crkva Pavla i Barnabu posla u Jeruzalem da taj problem iznesu pred apostole i starješine. I tako je došlo do Apostolskoga sabora u Jeruzalemu, na kojem su aktivno sudjelovala i oba apostola: Pavao i Barnaba. Njihov je izvještaj te iskustva s misijskog pohoda među poganima pažljivo saslušala jeruzalemska Crkva s apostolima na čelu.

»Tada odlučiše apostoli i starješine sa svom Crkvom da između sebe izaberu neke ljude te ih s Pavlom i Barnabom pošalju u Antiohiju, i to vodeće ljude među braćom: Judu zvanog Barsabu i Silu. I po njima im pošalju slijedeće pismo: ’Apostoli i starješine, vaša braća, braći obraćenoj s poganstva u Antiohiji, Siriji i Ciliciji pozdrav! Budući da smo čuli kako su neki između nas, kojima mi nismo dali nikakva naloga, svojim izjavama bacili među vas smutnju i uznemirili duše vaše, odlučismo svi jednodušno izabrati neke ljude i poslati ih k vama zajedno s našim dragim Pavlom i Barnabom, s ljudima koji su predali život za našega Gospodina Isusa Krista. Šaljemo vam, dakle, Judu i Silu: šaljemo ih da vam i usmeno jave ovo isto. Dakako, Duh Sveti i mi odlučili smo ne stavljati na vas nikakva druga tereta osim ovih potrebnih stvari: da se uzdržavate od mesa žrtvovanog idolima, od krvi, od udavljenoga i od bluda. Budete li se od toga uzdržavali, dobro ćete činiti. Budite zdravo!’

Nato se izaslanici oproste i siđu u Antiohiju: tu skupe narod i predadu poslanicu. Kad je pročitaše, obradovaše se zbog utješne riječi. Juda i Sila, i sami proroci, mnogim su nagovorima tješili i utvrđivali braću. Pošto su proveli ondje neko vrijeme, braća ih uputiše s pozdravom mira k onima koji su ih poslali. A Pavao i Barnaba zadržaše se u Antiohiji, gdje su s mnogim drugima poučavali i propovijedali Gospodnju riječ« (Dj 15,22–35).

Oko g. 51. Pavao je odlučio poduzeti drugo misijsko putovanje na kojem će obići kršćanske općine što ih je skupa s Barnabom osnovao na prvom. Zato je zaželio da ga Barnaba opet prati. No, tu je došlo do neslaganja pa i do nekog loma među njima, koji u povijesti svetaca postade klasičan primjer kako i među njima može doći do većih ili manjih razilaženja. Barnaba je na putovanje htio povesti i Ivana Marka, koga Pavao zbog njegove nestalnosti nije podnosio. I tako Pavao krenu svojim putem, a Barnaba sa svojim rođakom Ivanom Markom opet svojim, tj. oni odoše na Cipar. »To neslaganje može nas začuditi, no valja ipak uočiti da bijaše riječ samo spram vrednovanja jedne osobe, a ne o značenju misija i važnosti treba li nastaviti s naviještanjem Evanđelja. Uostalom, Pavao je sačuvao i poštovanje i prijateljstvo prema Barnabi« (Gian Domenico Gordini).

O tome svjedoče mjesta iz Pavlovih poslanica. »Pozdravlja vas drug moj u sužanjstvu, Aristarh i Marko, nećak Barnabin – za koga ste primili upute; kada dođe k vama, lijepo ga primite!« (Kol 4,10). »Uzmi Marka i dovedi ga sa sobom, jer mi je veoma koristan za službu« (2 Tim 4,11). Marko je bio uzrokom neslaganja među dvojicom apostola, kasnije se promijenio, pa je uzrok bio uklonjen i dobre veze opet obnovljene.

O Barnabi, na žalost, kasnije više nemamo nikakvih sigurnih podataka. Jedna legenda, kasnije i zabilježena, govori o Barnabinu apostolatu na Cipru te o njegovoj slavnoj smrti koju su, prema nekom monahu Aleksandru, prouzročili Židovi došavši iz Sirije u Salaminu na Cipar. Njima je bilo zazorno da je taj čovjek tolike obratio na kršćanstvo pa su ga kamenovali i spalili. Neki su mišljenja da bi ta stara predaja mogla imati i svoj povijesni temelj.

»Svjedočanstvo je toga od Duha tjeranoga apostola ostalo ipak živo. On svakoj kršćanskoj generaciji živi kao primjer pravoga kršćanina, koji na Božji glas uvijek spremno reagira, daje se voditi na neuobičajene putove, hrabro zastupa mišljenje što upozna kao ispravno, koji sam ispunjen radošću tu radost u Kristu i utjehu njegove blage vijesti donosi također braći i strancima. Zato i Crkva u bogoslužju na njegov blagdan primjenjuje na njega ove Isusove riječi: ’Ja sam vas izabrao i odredio vas da idete i rodite rod i da vaš rod ostane’ (Iv 15,16)« (I. Maisch). Barnaba je, doista, bio Isusov izabranik, koji je mnogo hodao i obilat rod rodio i njegov rod je trajan.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

USKRSNO VRIJEME

Sedmi uskrsni tjedan

Subota, 11. lipnja 2011.

Iv 21,20-25

20Petar se okrene i opazi da ga slijedi onaj učenik kojega je Isus ljubio i koji se za večere bijaše privio Isusu uz prsa i upitao ga: "Gospodine, tko će te to izdati?" 21Vidjevši ga, Petar kaže Isusu: "Gospodine, a što s ovim?" 22Odgovori mu Isus: "Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti idi za mnom!" 23Stoga se pronese među braćom glas da onaj učenik neće umrijeti. No Isus mu nije rekao: "Neće umrijeti", nego: "Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga?" 24Taj učenik za ovo svjedoči i ovo napisa. I znamo da je istinito svjedočanstvo njegovo. 25A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Subota - 7. uskrsni tjedan

LJUBITI GOSPODINA DO MUČENIŠTVA

Iv 21, 20-25

Čuli smo jučer: Gospodin pretkazuje Petru mučeništvo. Daje mu odgovornost za povjereno stado i napućuje ga na put mučeništva. Zadnja riječ koju mu Uskrsli upućuje jest: "Ti mene slijedi!" - Kreni za mnom, a to će onda reći: I u mučeništvo, i na križ. Istu mu je riječ uputio Gospodin kad ga je prvi put pozvao zajedno s Andrijom. Obojica su braće-učenika imala istu sudbinu, završili su na križu. Petar okrenut strmoglavce, glavom dolje, a Andrija na tzv. Andrijinu križu, u znaku slova "X". Opasivati i voditi kamo ti ne želiš... Tko od nas nema pred očima kolone smrti nakon Drugoga svjetskoga rata, milijune po logorima, vođeni kao ovce, kao stoka, izgladnjivani, ubijani, kao roblje? To je sudbina Isusovih učenika u svijetu. To Isus svojima pretkazuje. Voditi kamo ti ne želiš... Sudbinska zajednica, zajedništvo s Učiteljem. Raširiti ruke, nositi križ - to je konačna nagrada vjernom učeniku. Dijalog ljubavi i u ljubavi.

Petar je očito pomalo izazvan i iziritiran glede Ljubljenoga učenika, pa pita, što će biti s njime. Isus mu ne odgovara izravno, nego samo ponavlja: "Slijedi me!" Ti mene slijedi! Ljubljeni učenik nema imena. Za sva vremena, do Isusova ponovnoga dolaska, bit će unutar zajednice Ljubljenih učenika u kojima će biti nazočna savršena ljubav Isusova. Kad jedan umre, nastupa, dolazi i slijedi drugi. Kroz cijelu povijest bit će onih koji će biti utjelovljenje Isusove ljubavi. Prisjetimo se, Ljubljeni učenik se pojavljuje u trenutku Judine izdaje, kad Juda odlazi u svoju noć. On nema imena, svi mi predmnijevamo kako bi to trebao biti Ivan evanđelist. Međutim, taj učenik može biti svatko. To je nakana pisca. Sve nas Isus ljubi do kraja, do vrhunca... Lik ovoga učenika koji je svjedok istine kao i osoba Duha Istine koji za Isusa svjedoči (usp. 15,26) najuže su povezani u Isusovu djelu.

I taj Ljubljeni učenik autor je ovoga djela - Evanđelja - koje ima trajnu vrijednost za Crkvu. A Crkva - to je kazano onim 'mi vjerujemo' - vjeruje u istinitost njegova svjedočanstva. To je znanje vjere i srca, ne glave. Na kraju i učenik koji je ovo zabilježio tvrdi kako sve knjige svijeta ne bi mogle obuhvatiti ono što je Isus učinio u svijetu. Isus se ne dade 'ukoričiti', 'uokviriti', staviti među korice i okvire knjige i reći: 'To je to, to je on'. Isus nadmašuje sve naše ljudske uradke, on lomi sve okove i veze, sve lance i pokušaje da ga se zbije u neke ljudske stezulje. On je dinamika povijesti, on na nevidljiv način i danas djeluje. U svemu i posvuda je nazočno to nenadmašivo čudo Isusove osobe - Boga u čovjeku. On je tu da bude svijetu "svjetlo - radost - život".

Gospodin se sam predaje svojima, ne vežući se niti ograničavajući na vrijeme ili prostor. Njegova je blizina zajamčena za sva potonja vremena onima koji se okupljaju u njegovo ime, ma gdje bili i u ma kome vremenskom razdoblju. Isusovo ga blaženstvo izjednačuje s onima koji su imali sreću promatrati Gospodina na zemlji i nakon uskrsnuća u proslavi.

Jer, problem vjere, kako se ona rađa i prenosi, javlja se u svakom naraštaju. Nametao se taj problem i samom evanđelistu. On je svjestan da ne može prenijeti pokoljenjima ništa više od nekoliko stranica napisana teksta. Jedan omanji spis. I zato dodatak, kako sve knjige svijeta ne mogu obuhvatiti ono što je Gospodin činio i naučavao (Iv 21,25). Pa zar je moguće 'zbiti' Gospodina Isusa među korice bilo koje knjige? Kako je moguće u takvu spisu sažeti sve što je vezano uz Isusovu osobu, kako je moguće s pomoću pisane riječi probuditi u drugima vjeru, ljubav, povjerenje, kako probuditi i zapaliti pouzdanje u uskrslog Gospodina? Pitanje se postavlja i povijesno, ali i egzistencijalno, svakomu od nas. Kako i što činiti kad imamo pred sobom pojedince koji su, barem načas, kao mistici ili vidioci, bili uronjeni u svjetlost te one koji cijeli svoj život čame u tami i sjeni smrtnoj, koji nikako da ugledaju svjetlost dana?

 Mislim da je upravo to problem gornjeg evanđeoskog teksta i izvještaja. Je li moguće vjerovati nekolicini koji su zbilja doživjeli, iskusili svjetlost, bili do kraja uronjeni u vanzemaljsku zbilju u susretu s Gospodinom? I koji su na kraju, svi odreda, dali svoje živote i posvjedočili svojom krvlju ono što su svojim očima vidjeli, ušima slušali, rukama pipali, osjetilima upijali (usp. 1Iv 1). Vjerovati im ili ne? Moguće je, potrebno je, budući da se kroz cijelu potonju povijest jedno neprestano obistinjivalo: Što se više kušalo Isusa umanjiti ili učiniti rubnom osobom, to je više izrastao u svijesti onih koji su uza nj prianjali u sve veću Tajnu. Što više upitnika stavljamo pred ovaj jedinstveni lik, manje nam uspijeva protumačiti tako naglu preobrazbu onih koji su s njim živjeli u neustrašive navjestitelje i svjedoke, evangelizatore, i tim je manje shvatljiva pretvorba ovoga putujućega galilejskog proroka i navjestitelja u središnju povijesnu pojavu. Tu se onda pred nas postavlja pitanje: Da li im zavidjeti, ili prihvatiti Gospodinovu riječ o blaženicima koji ne vidjevši vjeruju? U svakome od nas počiva u dubini bića dvojba spram Isusa. Svi bismo htjeli probiti zastore i zasune tjelesnoga i ograničenoga, zaroniti u duhovno. A Gospodin nas sam upućuje na svjedočanstvo Crkve koja je temelj i stup istine.