BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

DVADESET I ČETVRTI TJEDAN KROZ GODINU

Ponedjeljak, 12. rujna 2011.

 

Lk 7,1-10

1Pošto dovrši sve te svoje besjede narodu, uđe u Kafarnaum. 2Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. 3Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. 4Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: "Dostojan je da mu to učiniš 5jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio." 6Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: "Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. 7Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego - reci riječ da ozdravi sluga moj. 8Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: 'Idi' - i ode, drugomu: 'Dođi' - i dođe, a sluzi svomu: 'Učini to' - i učini." 9Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: "Kažem vam, ni u Izraelu na nađoh tolike vjere." 10Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

Ponedjeljak - 24. tjedan kroz godinu

RECI SAMO JEDNU RIJEČ, GOSPODINE

Lk 7,1-10

"I kad je Isus dovršio sve te riječi" - tako se obično prevodi. Uzmemo li grčki izvornik, ondje stoji: "I kad je Isus dovršio sve te riječi u uši naroda". Kao da želi reći evanđelist, Isus govori izravno u uši, riječ treba da dopre do ušiju, a preko ušiju do srca. Isus traži otvorene i poslušne uši! Prethodni odsječak - Isusov govor mnoštvima na zaravni - završava veoma ozbiljnim upozorenjem, pa čak i prijetnjom: Čovjek mora paziti gdje i kako te na čemu gradi svoju životnu kuću. Litica, kamen, stijena ili pjeskovito tlo. Isus ne donosi nikakvu novu teoriju, nikakve nove spoznaje o Bogu, nego poziva sve na novi oblik života, životni hod u krajnjem pouzdanju u Boga. Ne govori Isus o tome što je pravovjerno a što krivovjerno, nego govori o životnoj praksi koja slijedi iz slušanja njegove riječi. I Luka veli, Isusove su riječi još uvijek odzvanjale u ušima naroda kad se spustio prema Kafarnaumu. Zemljopisno je Kafarnaum oko 200 metara ispod morske razine.

Već je otprije Luka pisao o vojnicima koji su spremni na pokoru i obraćenje, naime nakon Ivanove propovijedi (3,14), a njima se sada pridružuje i poganski časnik, stotnik, koji ima nasmrt bolesna slugu, koji mu bijaše veoma drag i srcu prirastao. I kad je čuo da je Isus u blizini, šalje mu izaslanstva da mu izliječi slugu. Luka, kao pokršteni poganin, želi učiniti Radosnu vijest u svojoj inačici simpatičnu i Rimljanima pa stoga prikazuje odnose Rimljana i Židova s ljepše strane, u ugodnu svjetlu. Taj rimski stotnik ima svoje zagovornike u židovskim sumještanima. Makar je stranac, pripadnik osvajačke sile, oni se zauzimaju za njega kod Isusa jer im je sagradio sinagogu.

 
 

Rimski je stotnik Židovima blagonaklon i darežljiv pa stoga mole Isusa da mu svakako učini to dobro djelo. I Isus se zapućuje sa starješinama u njegovu kuću. Međutim, kad je bio napovir kuće, šalje ponovno stotnik izaslanstvo, kako nije vrijedan da Isus uniđe u njegov dom, jer bi se mogao Isus kao Židov onečistiti u poganskoj kući, nego moli, da samo rekne riječ, i bit će mu sluga zdrav.

Rimljanin vjeruje kako je Isus nositelj božanske punomoći i ovlasti, jednako kao i on zemaljske, kraljevske. Vjeruje u Isusovu riječ koja je nabijena silom i pomazana Duhom, vjeruje da je Isus ovjerovljen izgovoriti takve čudesne riječi, da može otjerati demona bolesti i spasiti mu slugu. Djelotvornost te riječi ne zavisi od fizičkoga kontakta, on može postići svoju učinkovitost i u prostornoj udaljenosti.

Isus prepoznaje snažnu vjeru. Isus se sam divi vjeri toga poganina. Čovjek ga uopće ne pozna osobno, licem u lice, o njemu je samo čuo. Isus je i sam zatečen i zaključuje kako takve vjere nigdje ne nađe u Izraelu. Isus je poslan i poganima, i ovdje kao da se već naslućuje ono iz Djela apostolskih kad je Petar bio poslan rimskome stotniku Korneliju u Cezareju da krsti njega i njegov dom (Dj 10,1-11,18). "Blaženi koji povjerovaše, a ne vidješe", reći će Isus Tomi (Iv 20,29). Poslije će pisati sveti Petar u svojoj Prvoj poslanici: "Njega ljubite, iako ga niste vidjeli. Još ga ne vidite, ali u njega vjerujete, i kličete od radosti neizrecivim i proslavljenim veseljem, jer postižete svrhu svoje vjere: spasenje duša" (1,8).

Cijelim svojim ponašanjem Isus nam želi posvijestiti kako postoji drugi svijet i poredak u kome nema zapovijedanja, nema nadređenih ni podređenih, podčinjenih ni nadčinjenih, već svijet razumijevanja i ljubavi, sućuti i pomoći, koji on u svojoj osobi utjelovljuje. Želi nas prenijeti u taj drugi svijet iz koga on dolazi, svijet koji nas okružuje, božanski zrak koji udišemo. Stotnik je u svojoj krajnjoj nemoći dodirnuo upravo taj Božji svijet, božansku nadmoć u Isusovoj osobi, i to bijaše početak njegova ozdravljenja, ali isto tako i ozdravljenja njegova sluge, momka. Spoznaje kako ne može zauvijek imati nad drugima vlast zapovijedanja, kako i on sam mora naučiti slušati, osluškivati, a ne gospodariti. Nitko ne pripada drugome, nitko nije vlasnik ni nad čijim životom, svi se moramo uključiti u Božji poredak. Stotnikov je sluga morao oboljeti da bi i on i njegov gospodar iskusili ozdravljenje snagom Isusove riječi i postupka.

Gdje bi bilo naše osobno mjesto u cijeloj ovoj zgodi? Često smo i sami nemoćni i ne slutimo koliko snage i istine leži u našoj uzetosti, nemoći, samo kad bismo bili svjesni. Čekamo na pomoć, a treba samo prihvatiti svijet i sebe, i tako ćemo aktivirati zapretane sposobnosti u samima sebi. Ponekad smo poput stotnika, očekujemo riječ. Reci samo jednu riječ... Riječ koja podiže, liječi, koja približava čovjeka. Pogotovo ako onaj tko izgovara riječ nosi u sebi živodajnu riječ, ako je bogat riječima i životom.

       Isus je riznica prave riječi, pravoga života, njegova je riječ uvijek učinkovita. Isusova je riječ sposobna sići u dubine srca, bića, ona otvara i stvara novi svijet i novu nadu. Izreći pravu riječ znači često spasiti čovjeka, spasiti brata pored nas. Čovjek stanuje u riječi. 'Riječ je kuća bitka', kazao je Heidegger. U riječi se priopćuje sami Bog, u riječi stanujemo, riječ je najmoćnije sredstvo koje čovjek posjeduje. Ona je snaga i bogatstvo. S riječju počinje sve, s riječima svršava sve. Reci samo jednu riječ, pravu riječ, ljekovitu riječ, riječ koja je pjesma i melem. Budimo služitelji i poslužnici prave Riječi, a da bismo to mogli biti, trebamo čudesno osjetilo, a to je sluh, slušanje, posluh. Htio bih tako duboko voljeti riječi da svaka od njih postane molitvom, tako se netko prelijepo izrazio.