BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

Vrijeme kroz godinu

28. tjedan kroz godinu

Srijeda, 13. listopada 2010.

 

Lk 11,42-46

42"Ali jao vama, farizeji! Namirujete desetinu od metvice i rutvice i svake vrste povrća, a ne marite za pravednost i ljubav Božju. Ovo je trebalo činiti, a ono ne zanemariti." 43"Jao vama farizeji! Volite prvo sjedalo u sinagogama i pozdrave na trgovima. 44Jao vama! Vi ste kao nezamjetljivi grobovi po kojima ljudi ne znajući hode." 45Nato će neki zakonoznanac: "Učitelju, tako govoreći i nas vrijeđaš." 46A on reče: "Jao i vama, zakonoznanci! Tovarite na ljude terete nepodnosive, a sami ni da ih se jednim prstom dotaknete."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

PROTIV DVOSTRUKIH MJERILA

Lk 11,42-46

U Mateja imamo sedam ‘jao’ upućenih pismoznancima i farizejima - u jednome dahu. U Luke imamo tri ‘jao’ upućena farizejima i tri upućena pismoznancima. Nisu svi farizeji bili pismoznanci, zakonoznanci, nisu svi bili temeljito upućeni u Pisma, ali su svi gotovo najistaknutiji i najvažniji pismoznanci pripadali farizejskoj sljedbi. Tu se polagala krajnja pozornost obdržavanju Mojsijeva Zakona. Život je bio do u tančine reguliran propisima, zapovijedima, zabranama, tako da je na kraju Zakon postao svrhom samome sebi. Isus započinje s ‘desetinom’.

Misle kako se odnos prema Bogu najlakše rješava novcem, milostinjom, desetinom, zavjetima, ili pak danas, naručivanjem svetih misa, davanjem zavjeta ovome ili onome svecu. Dakle, udijeliti neki porez, takse, i to, očito, prema njihovu poimanju treba staviti u isrpavan odnos i poredak prema Bogu. Ili pak određene namirnice koje se kupuju na tržnicama. Isus jasno veli kako nečiji odnos prema Bogu ne određuje koliko on novca ili blaga stavlja u hramsku riznicu, niti količina novca određuje bliskost ili udaljenost od Boga.

Sve se svodi na pitanje što to Bogu zapravo pripada u čovjekovu, u mojem životu. Nešto moje, stvari ili bogatstvo, ili pak ja kao osoba, s cijelim svojim bićem? Nemoguće se lišiti odgovornosti ili joj umaknuti dajući Bogu nešto ili plaćajući nekakav ‘crkveni’ porez. Dugujemo Bogu sebe, a ne nešto svoje ili ono što smo stekli, tko zna na kakav način. 

 

Farizeji su bili za besprijekornu čistoću židovskih predaja i zakona, nisu htjeli nikakva miješanja s poganstvom, helenizmom, pogotovo ne s vjerskim poganskim praksama. Ali su zapadali u opasnost zanemariti ili zaboraviti ljubav prema Bogu i bližnjemu te pravednost, što im sam Isus spotiče. Ovo, bitno, činiti, a ono ne propustiti. Isus im prigovara kako im nedostaje ispravna prosudba (krisis) spram onih kojima treba ljudska i Božja pomoć. Isto tako prosudba spram onoga što je bližnjemu od koristi.

Prva mjesta i pozdravi u sinagogama. Farizeji među književnicima tražili su u javnosti priznanje, poštovanje, htjeli su nešto značiti među pukom. Isus to jetkom kritikom žigoše. Uspoređuje ih u konačnici s obijeljenim grobištima na polju ili negdje u vrtu oko kojih se nitko više ne skrbi. Nisu ničim obilježeni, i ljudi po njima gaze. Kako ih ljudi ne zamijećuju, oni koji po njima hode i nehotice se onečišćuju. Kao da im želi Isus kazati kako su svojim mučnim obdržavanjem propisa i u samim Božjim očima posvema pokvareni. To im je skriveno, toga ne zapažaju, a po tome onda djeluju razorno i kvarno na druge ljude, na one koji su s njima u dodiru, i ne znajući u što se upuštaju.

Isusovi ‘jao’ djeluju šokantno i žele ljude pokrenuti na obraćenje. Ali namjesto obraćenja, te Isusove riječi djeluju na slušateljstvo uvrjedljivo, postižu suprotni učinak, naslovnici postaju još tvrđi i neumoljiviji protivnici. To će se doskora i obistiniti.

Nakon tih riječi farizejima, podiže glas neki pismoznanac prigovarajući Isusu kako i njih pogađa i vrijeđa njegova riječ. Navodno, Isus vrijeđa na pogrdan i preuzetan način i njih, stručnjake u Zakonu, njihovu službu. Isus mu ne ostaje dužan, nego veli, kako upravo na vas mislim, na vas, pismoznanci! Dobro je da ste me čuli, da ste shvatili da se sve ovo i na vas odnosi. Stoga dobro čujte i počujte! Vi tovarite ljudima na pleća nesnosne,teške terete, koje ni sami ne možete nositi, niti pomažete drugima nositi terete propisa i zakona.

Pogotovo vaše častohleplje, pomama za prvim mjestima, službama, taštini. Govor o obijeljenim grobovima trebao bi ih protresti iznutra. Sva njihova pobožnost, sve njihovo obdržavanje Mojsijeva Zakona iznutra je mrtvo. Ne dopuštate živjeti ni sebi ni drugima. Sav ritual i ceremonijal, sve hramsko bogoštovlje, pa i danas naše bogoštovlje, nema li srca, nije li prodahnuto Duhom Božjim, ostaje vanjsko uprizorenje, profana pompa. Zrela u određenom trenutku da bude pokopana.

Treba ovdje razlikovati i između prijetvornika, dvoličnjaka i farizeja. Dvoličnjak zna za svoje stanje, on zna što je u njemu, ali se pretvara pred ljudima i pravi drukčijim. On simulira.  Dok za ‘farizeja’ nema spasa. Farizeji ne znaju koliko je, do koje je mjere smrtonosno ono što oni čine. Oni svojim životom prave Potemkinova sela, pročelja, fasade, dok je iza njih pustoš, grabež, prljavština i smrt.

     Prisjetimo se trenutka Petrove-Šimunove potresenosti za velikoga ulova. Strah ga i jeza obuze, jednostavno je poželio da Isus od njega odstupi jer da nije dostojan, jer je obični grješnik. Spoznaje pred Isusom svoju izgubljenost, grješnost, i to biva povodom da ga Isus uzima u svoje društvo. Isus izvodi u njegovu životu snažnu revoluciju. Petar je spoznao svoju šansu, prihvatio Isusovu ruku, i postao za svu potonju budućnost zornim primjerom kako Isus čovjeka koji se odazove mijenja. Pismoznanci i farizeji ne prihvaćaju ispruženu Isusovu ruku. Ostaju postrani i zauvijek žigosani kao ljudi raskoraka između života i želja.