BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

Vrijeme kroz godinu

32. tjedan kroz godinu

Subota, 13. studenog 2010.

 

Lk 18,1-8

1Kaza im i prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati: 2"U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. 3U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: 'Obrani me od mog tužitelja!' 4No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: 'Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, 5jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.'" 6Nato reče Gospodin: "Čujte što govori nepravedni sudac! 7Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? 8Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?"

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

BORITI SE ZA ŽIVOT I BUDUĆNOST

Lk 18,1-8

Život piše i najljepše, ali i najtužnije priče. Vjerujemo da je Isus za ovu današnju prispodobu uzeo potku iz svoga života, da je čuo ili doživio nešto slično, i onda to uzeo kao podlogu za svoju pouku o molitvi. Ne trebamo ići u Isusovo vrijeme. I ovo naše vrijeme, rata i poraća, ostavilo je iza sebe toliko ucviljenih majki i udovica, koje se i danas uporno bore za svoja prava, koje ne posustaju. Tužne su životne priče tih osoba koje se bore za svoja prava što im ih drugi uskraćuju. S druge pak strane ima i onih bezočnih koje stalno - često i bez potrebe - salijeću sve urede, obijaju pragove, salijeću župnike i svećenike, i od kojih bih čovjek najradije pobjegao, sakrio se da ih ne vidi. I znamo reći: Opet ona, opet ista priča, opet iste litanije. Upravo kao danas one žene koje ostaju bez posla i plaće, koje se bore za goli život, kojih su tvrtke otišle u stečaj, tko zna iz kojih nepravednih razloga.

Što reći o ovoj ženi iz današnjega evanđelja, o ovoj udovici? Jednostavno, ona se bori za svoje pravo. Ugrožena je samim time što je udovica, što je zakinuta za životni oslonac, nema nikoga na koga se može osloniti. Djeca možda još malena, neodrasla, djeverovi kao pohlepni vukovi, žele je razbaštiniti. Utječe se sucu. On je potkupljiv, podmitljiv, pokvaren, danas bismo rekli, korumpiran. Ne pomažu nikakve veze. Treba dobro platiti da ga se umilostivi, ali ona nema čime. Progoni ga danju i noću, čak je možda mora i sanjati. Najradije bi joj se uklonio. K tomu, on je praktični ateist, ne boji se ni Boga ni ljudi, ni za što ne mari osim za svoj vlastiti probitak. I na kraju sam priznaje: Neka joj bude kako hoće. Kako želi. Jer, dosta  mi je te žene. Dodijava dan i noć, još će doći k tomu i oči mi iskopati.

 

 
 

Svaka čast, rekli bismo! Kapitulirao je pred nezaštićenom udovicom. Ta jadna udovica nema aduta, nema ništa čime bi mogla nešto postići u korumpiranu društvu. Ni novaca, ni veza, ni moći, ni utjecaja. Ali ona ima nešto drugo. Pravo je na njezinoj strani!  Što nam želi istaknuti Luka, odnosno Gospodin Isus kod te žene? Jednostavno, njezinu upornost! Ona se bori za svoja ljudska prava, ne želi da joj itko njezino pravo oduzme. Uopće nije važno ni za Isusa a ni svetoga Luku tko je ovdje jači ili slabiji. Naše su simpatije na strani ugrožene, njezine upornosti. Ta se upornost isplati!

Luka, odnosno Isus kontrastira, suprotstavlja dva lika. Bezobzirnoga suca koji je bezbožan, ženu koja je bez igdje išta, koju je život zakinuo, kojoj se oduzima budućnost. I koja se buni. Započinje gotovo bezizlaznu borbu protiv protivnika koji ima dovoljno i moći i novca, koji nema nikakvih skrupula. Ne mogu se zamisliti suprotstavljeniji likovi na šahovskoj ploči života. Vidimo da se i ovdje nazire dašak slobode, dašak onoga na što je Isus mislio kad je govorio da molimo za kraljevstvo Božje i njegovu pravednost.

I zaključuje Isus: Neće li Otac nebeski priteći u pomoć svojima koji dan i noć k njemu vapiju? Kad čitamo i slušamo te riječi iz Isusovih usta i nehotice nam padaju na pamet misli iz Knjige Otkrivenja gdje mučenici za Božju stvar vapiju da napokon dokonča Bog patnje na zemlji, da osveti krv tolikih mučenika i ubijenih za Isusovo ime. Bog kao da prividno ne čuje njihove vapaje, kao da odgađa njihovu stvar. Zapravo, želi od svih da naučimo ponašati se kako se ponašao Isus u svojoj muci, kad je bio pred nepravednim sucima, kad se našao suočen sa zemaljskom ‚pravdom', kad se našao oči u oči s Pilatom. Hoće da naučimo lekciju iz Isusova života koji je polagao sve u Očeve ruke i na kraju izdahnuo s molitvom: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj".  Hoće da naučimo nešto od jednoga Stjepana koji je molio za svoje progonitelje!

Nedopustivo je prenašati sliku ovoga suca na Boga! Slika ostaje slika, Isus donosi samo ilustraciju. Ako već ovaj bezbožni sudac uslišava molitve, koliko li će više Otac nebeski i koliko li će prije on uslišati vaše molitve i vapaje! Neka vam bude ovo samo primjer ustrajne molitve! I čvrsta pouzdanja. Isus naime ovom slikom želi svoje potaknuti na ustrajnu i pouzdanu molitvu, a naš pak život jest suobličavanje Isusu u svemu. Moliti kao što je Gospodin molio, pouzdavati se kao što se on pouzdavao u svome životu.

Molitve koja rađa iskustvom Božje blizine. U molitvi - ako je prava - želimo osjetiti Božju pomoć, blizinu, nazočnost! Bog je tu, nije daleko. Zahvaća u moj život. Iz takve snažne molitve rađa se vjera!  Kad čovjek iskusi, da mu je molitva uslišana, onda vjeruje u moć svoje molitve, vjeruje u samoga Boga koji je blizak. I to onda intenzivira njegovu molitvu! 

      Molitva i vjera - dvije strane iste medalje, istoga novčića. Zato Isus započinje današnju prispodobu slikom molitve, ustrajne, pouzdane, neumorne, ciljane, a završava s velikim upitom: Hoće li Sin Čovječji kad se pojavi naći vjere na zemlji?  Ne kaže Isus, hoće li naći molitve na zemlji, nego vjere! Hoće li naći vjernosti? Dok je hodio ovom zemljom, imao je iskustvo trajnoga otpada. Otpadali su masovno i oni najbliži, koji su bili s njime! Hoćete li otići i  vi? - ako hoćete, izvolite! Isus ni za kim ne plače!