BIBLIJSKA PORUKA DANA

TRIDESET I TREĆI TJEDAN KROZ GODINU

Ponedjeljak, 14. studenog 2011.

Lk 18,35-43

35A kad se približavao Jerihonu, neki slijepac sjedio kraj puta i prosio. 36Čuvši gdje mnoštvo prolazi, raspitivao se što je to. 37Rekoše mu: "Isus Nazarećanin prolazi." 38Tada povika: "Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!" 39Oni ga sprijeda ušutkivali, ali on je još jače vikao: "Sine Davidov, smiluj mi se!" 40Isus se zaustavi i zapovjedi da ga dovedu k njemu. Kad se on približi, upita ga: 41"Što hoćeš da ti učinim?" A on će: "Gospodine, da progledam." 42Isus će mu: "Progledaj! Vjera te tvoja spasila." 43I umah progleda i uputi se za njim slaveći Boga. I sav narod koji to vidje dade hvalu Bogu.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Ponedjeljak - 33. tjedan kroz godinu

SINE DAVIDOV, ISUSE, SMILUJ SE – SLIJEPI BARTIMEJ

Lk 18,35-43

Sličan izvještaj o slijepcu u Jerihonu pronaći ćemo kod evanđelista Marka. U Marka događaj iscjeljenja odvija se na izlazu iz Jerihona, kad se Isus zaputio strminom prema Jeruzalemu, i na tome putu - prema Golgoti - prati ga, zapućuje se i ovaj slijepac komu je Isus podario vid. Zapravo, njegova vjera mu je podarila vid. U Luke događaj se zbio na ulazu u Jerihon, da bi nam nakon toga podario nezaboravnu zgodu sa Zakejem, carinikom.

Čovjek mora vidjeti da bi vjerovao, da bi mogao vjerovati, vele naši suvremenici koji ne žele niti vidjeti niti vjerovati. Čovjek mora vjerovati da bi mogao progledati i vidjeti veli nam ova zgoda o iscjeljenju slijepca; prema Markovu Evanđelju ime mu je Bartimej. Ovo je posljednje čudo koje Isus čini prema Lukinu Evanđelju prije samoga ulaska u Jeruzalem. Slijepac viče: “Sine Davidov, Isuse, smiluj se!” Čovjek slijepac koji je ‘slijepo’ vjerovao Isusu zadobio je ponovno vid. “Vjera te tvoja spasila!” - Ne govori to Isus samo njemu, poručuje on to svemu mnoštvu koje se zaputilo za njim u Jeruzalem. Vjera je bitna i odlučna.

Isus pita, što želiš da ti učinim? Prethodno je Isus pitao dvojicu sinova Zebedejevih, što bi oni htjeli da im učini. Oni žele prva mjesta, biti njemu zdesna i slijeva. Potom Isus naviješta svoju muku i smrt u Jeruzalemu, ali Jakov i Ivan ostaju za to slijepi. Ne vide, nemaju osjetila za ono što im Isus govori. Imaju tjelesne oči, ali još uvijek ne vide Božji plan s Isusom. Isus, dakle, u pravilu pojedince oslovljava, svatko se osobno mora izjasniti, jasno izreći svoje želje pred tom osobom, i onda očekivati odgovor, ili u obliku iscjeljenja, ili ozbiljnoga prijekora ili ohrabrenja. Slijepac pored puta znamen je sklupčane ljudske bijede i odbačenosti, upućenosti na druge. Kao slijepac isključen je iz hramskog bogoštovlja, mora sebi za životno uzdržavanje prositi od drugih. Čuje mnoštvo koje je u mimohodu i prolazi te se radoznalo raspituje. Vele mu kako mimoilazi pashalna povorka - svi idu slaviti Pashu u Jeruzalemu - s Isusom iz Nazareta. Vjerojatno je za njega otprije čuo kao za čudotvorna iscjelitelja pa stoga iz petnih žila viče za pomoć: Smiluj se! Sine Davidov, Isuse, smiluj se! – I ne da se nikim i ničim zaustaviti niti omesti u svojoj vapijućoj molitvi.

Sine, Davidov, smiluj se meni! Meni u mojoj nevolji! Slijepi prosjak vidi moć nemoćnoga. U vjeri vidi svoga Boga. U vjeri se prisjeća proročkoga obećanja: Kad dođe Mesija, Sin Davidov, tad će se otvoriti oči slijepcima, tad će utamničenici biti pušteni, tad će izići na svjetlo dana oni koji tavore dane i čame u kazamatima (usp. Iz 42,7). U to vjeruje siromašni prosjak, prilijepio se uz tu riječ kao čičak za vunu. Odvažnošću očajnika on sve glasnije viče, ne da se smesti povicima: 'Ušuti, začepi usta!' Njegova mu nevolja otvara oči, srce, usta. I još snažnije viče: 'Sine, Davidov, smiluj se'. Naučio je on prosjačku vještinu. Zna što mu nedostaje da bi bio zdrav: Vid. Ljudi nemaju za nj razumijevanja, njemu je toga dosta cijeloga života. Svi su mu uvijek govorili kako mora šutjeti, kako mora paziti što govori; ne da se ušutkati, nego štoviše, iz svega glasa viče Sinu Davidovu za smilovanje. Što mu više govore da ušuti, on se više dokazuje svojom nezaustavljivom vikom. Dokazuje sebe, kao da želi reći, postojim i ja na ovome svijetu, ja, bijedni Bartimej, slijepac! Želi biti uočen, želi da ga netko pogleda. Ide na sve ili ništa. Domalo će to isto mnoštvo Isusovih pratitelja promijeniti svoj stav kad se Isus zaustavi i poruči da mu ga dovedu. Sokole ga da se ne boji, jer je poželjan pred Isusom. Zašto? Odgovor je jasan: Sin je čovječji došao da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge. Isusova ‘veličina’ sastoji se upravo u tome da mu je svatko važan, i ona siromašna udovica, i ona Kananejka, i ovaj slijepi prosjak pored puta.

Pripija se uz Isusa, želi da ga Isus pogleda. I imao je tu sreću. Isus ga je pogledao i samo mu rekao: Tvoja te vjera spasila, vjera te je tvoja ozdravila. Božja sila djeluje u njemu i njemu se ponovno otvaraju oči. Odsada vidi nebo i ljude, vidi Isusa. Isusu je ovaj slijepac važniji od svega onoga mnoštva što ga prati na putu u Jeruzalem, koji idu slaviti ondje pashu. Važniji mu je slijepac od onih koji njega veličaju i kliču njemu i njegovu mesijanskom dostojanstvu ‘Hosana Sinu Davidovu’. Čovjek na rubu, pored puta, prosjak, slijepac, patnik: taj je u Isusovim očima vrjedniji od svega mnoštva drugih koji mu plješću. Više cijeni nevolju pojedinca od pljeska mnoštva; to je način Isusova djelovanja, to je način ponašanja kojim se on vodi, to znači i za nas nasljedovati Isusa. Ne velike riječi, nego velika djela se i od nas traže. Ne traži Isus velikih hvalisavih, pompoznih riječi, nego jednostavna djela, čvrstu vjeru.

Isus začudo ne čini ništa. Dovoljna je njegova nazočnost i čovjek je ozdravio od svoga sljepila. Dovoljna je samo jedna riječ i čovjek je zdrav. Njegova nazočnost mijenja čovjekovo stanje nabolje. Slijepac oslovljava Isusa s Gospodine! Isus već ima atribut koji mu je dala Crkva nakon Uskrsa i Duhova. To je gotovo uobičajeni način kako sveti Luka oslovljava Isusa u svome Evanđelju

U ovoj zgodi pred jerihonskim dverima oslikava se snaga vjere. Slijepe vjere jednoga slijepca. Vjere u snagu i istinu onoga koji ide prema Jeruzalemu, koji će doskora biti izručen poganima, i sam popljuvan, zlostavljan, ismijan, lišen svoga ljudskog dostojanstva. Učenici to ne vide. Ne spoznaju da upravo Bog silazi u Isusu u ljudsku bijedu. Isto tako i ovaj Bartimej. Što će doskora vidjeti? Isusa na križu raspeta, bjednijega od njega, koga je Isus izliječio. Isusa pomoćnika i liječnika bez ikakve pomoći. Na križu obješena. Je li morao slijepac izgubiti svoje sljepilo i progledati na Isusovu riječ, da bi vidio, da bi bio svjedokom toga prizora na križu? I da bi mu se ponovno otvorile oči za Isusovu osobu – kao Bogočovjeka?