BIBLIJSKA PORUKA DANA

SV. MATIJA, apostol

Subota, 14. svibnja 2011.

Iv 15,9-17

9Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. 10Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. 11To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. 12Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! 13Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. 14Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. 15Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. 16Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. 17Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

14. SVIBNJA

Sv. Matija apostol - Iv 15,9-17

Pribrojen je apostolskom zboru nakon što je otpao Juda, izdajica. Znamo za Judin tragičan svršetak. Očajavao je zato što je izdao krv nevinu, u svome očaju otišao i objesio se. Koji je preduvjet da bi netko bio u apostolskom zboru: Taj je trebao biti od samih početaka s Isusom - u njegovu društvu, sve tamo od Ivanova krštenja pa do dana u koji Isus bijaše uzet. Taj ima ubuduće zadaću biti svjedokom Kristova uskrsnuća. Ne njegovih čudesa, ne onoga što je bilo dok je Isus fizički među njima hodio. Uskrsnuće je ona razdjelnica. Jer Isusova smrt ne bijaše kraj, nego obrat, revolucionarni i posvemašnji, u svijetu i životima pojedinaca. Petar postavlja uvjete, a ostali prihvaćaju i ovjerovljuju. Kockom određuju i tako Matija bijaše pribrojen. Ispunio je sve uvjete u svome životu da postane apostolom. Prema predaji naviještao je Evanđelje u Etiopiji gdje je bio i mučen.

U središtu Isusovih riječi iz današnjega čitanja jest ljubav. Ljubav koja ima svoj iskon u ljubavi između Oca i Sina. Ivan će reći kako je Isus u krilu Očevu, kako on donosi poruku iz samoga Boga. I što je najzanimljivije: Noć je izdaje, noć je ovo kad Isus ide ususret sigurnoj osudi i smrti, a nekoliko puta čujemo ga govoriti o radosti. Učenici moraju biti sretni i radosni što su dionici zajedništva koje im donosi Isus, što su dionici prijateljstva koje im je on ponudio u svome životu.

Isus je u osobi objava Boga. On je donio svijetu najljudskiju, najčovječniju sliku Boga u povijesti ljudske misli. I zato su apostoli bili sretni što su mogli podnositi za Isusa sve one patnje i muke. Znali su kome su povjerovali. A Isus ih šalje da idu, donose rod te da njihov rod ostane. Isus je ispunjenje svih mesijanskih obećanja, posvemašnje mesijanske radosti koja ovladava svijetom.

Raspoznajni znak među učenicima jest ljubav. "Gle, kako se ljube!" znali su govoriti pogani za prve kršćane. Ako je Isus nas ljubio, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Sve se pak slijeva u zbiljnost euharistije, gdje nam se Gospodin daje, gdje postajemo jedno s njime (trs-mladice), gdje blagujemo od 'roda trsova'.

Vi ste moji prijatelji! Ne zovem vas više slugama, nego prijateljima! Na rastanku sa svojima u dvorani Posljednje večere Isus ostavlja svoj duhovni dragulj, duhovnu oporuku. Znamo što znači biti prijatelj, prijateljevati, znamo što je to u ljudskim protegama prijateljstvo. Upravo to Gospodin obećava svojima. Ostaje s nama kao prijatelj, i to ponajbolje tumači odnos između učenika i Učitelja. Izgovara te riječi Isus u tragičnom trenutku svoga života, kad je Juda napustio dvoranu i otišao u noć. Reći će mu poslije Isus u Getsemaniju, kad je došao s ruljom: "Prijatelju! Zar i ti ovdje?" Isus naglašava stalno kako se njihovo srce ne smije uznemirivati. On u velikim potezima izriče svoje poslanje. Njega šalje Otac, on šalje svoje učenike. Daje im jamstvo svoje prisutnosti u njihovu životu i djelovanju. Najizrazitije je to u vezi prijateljstva. Priopćio sam vam sve što sam čuo od Oca svoga. Dakle, i vi ste kao moji prijatelji, uključeni u to intimno zajedništvo Oca i Sina.

Bit ćete i ostati moji prijatelji budete li ispunili zadaću koju vam nalažem. Onima koje je netom nazvao svojim prijateljima Isus poručuje: Niste vi mene izabrali, nego sam vas ja izabrao. Ne možemo dovidjeti dosege toga izričaja, nije to u dometima ljudske mudrosti ili umovanja, gdje mi biramo prijatelje. Isus veli kako on bira njih. Nad njim je izrekao Otac riječi na Jordanu: "Ovo je Sin moj, Izabranik!" Otac ga je izabrao, odabrao, on je miljenik Očev. Isusovi su učenici njegovi miljenici, izabranici. Oni nastavljaju njegovo poslanje u svijetu i povijesti. Naša odluka za Gospodina samo je odgovor na njegov izbor. On je prije bacio oko na nas.

Ovaj izbor, ovo imenovanje 'prijateljima' nešto je poput pomazanja i posvete za djelo za koje ih izdvaja u svijetu. On ih posvema uzima u svoj posjed, utapa ih u djelo spasavanja svijeta. Upravo kao što je Isus sam sebe prepoznao u sinagogi u Nazaretu u trenutku kad je otvorio one subote svezak Izaije proroka i primijenio na sebe one riječi: "Duh je Gospodnji na meni! On me pomazao. On me poslao!" Duh pomazuje i uzima u službu. Isto čini Isus sa svojima: "Ja sam vas izabrao. Ja vas i šaljem u svijet da donesete plod i plod vaš da zauvijek ostane" (r.16).  Ja sam vas odredio. Ovo 'odredio' u grčkom izričaju ima prizvuk žrtve, žrtvovanja. Prethodno je Isus govorio kako nema veće ljubavi nego da tko život svoj položi za svoje prijatelje (r.13). Isus govori o svojoj žrtvi, ali govori i o žrtvi svojih učenika. Oni će biti žrtve za svoga Učitelja, žrtve Evanđelja. Poslani u svijet i određeni donijeti život svijetu.

Proniknemo li u riječi koje Gospodin izgovara, zamijetit ćemo kako su uvijek zajedno ljubav i poslanje, ljubiti i slati. Ljubav koju nam Gospodin daruje jest ujedno i naše poslanje. Kao što je mene Otac ljubio, i ja vas ljubim. Nakon uskrsnuća reći će Isus: Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas! I kao što si ti poslao mene u svijet, i ja sam poslao njih u svijet  (usp. 17,18). Isus onima koje želi učiniti svojim prijateljima iskazuje milost da budu njemu zdesna i slijeva, da s njime prevale put. On je Put i mi hodimo tim putem. On je trs kojih crpe iz Očeve ljubavi životne sokove. I taj korijen koji je sami Gospodin tjera životni sok u mladice koje onda donose obilan rod i plod.

Ljubiti kao što nas je On ljubio! Dubina, širina, visina, duljina ljubavi određena je primjerom i uzorom - Isusom Kristom. On je istinski trs, on je istinski prijatelj, on zna što nam treba, on hoće da se sa svakim čovjekom susretnemo kao s bratom, kao s prijateljem. To je Isus kazao apostolima, to izgovara svakome svome učeniku. Po plodovima se stablo poznaje. Apostolski poziv i poslanje samo su onda plodonosni i plodotvorni ako se događaju u ljubavi i iz ljubavi. Moliti i raditi, ljubiti i moliti - to su preduvjeti za blagoslovljeni rad za Gospodina.

Isus je jednostavno tu da nam kaže što bi trebao život biti i kako se živi, kako život živjeti. Božji "Amen" u Isusu uzima sve naše i kazuje nam kako se živi. Bog ne ostaje daleka zagonetka ni tajna, on postaje jednim od nas, postaje zrno koje pada u zemlju, umire, ide u krajnju ostavljenost križa i odbačenosti da rekne tebi i meni kako smo prihvaćeni i kako možemo biti novi ljudi.

Isus je ljubav koja umire za nas, on je pobjeda ljubavi, životna snaga ljubavi. On je ključno mjesto i ključna točka čovječanstva. Znam što me čeka u budućnosti. Ne nešto, nego Netko, On. On dolazi, kao zadnja riječ. I pred Isusom se odlučuje ima li moj i tvoj život smisla ili ga je promašio.

      Ovaj je Isus iz Boga. Izriče Boga, svjedoči Boga cijelim svojim bićem, umire, a Bog stavlja na sve Isusovo završnu riječ, svoj pečat, ovjerovljuje ga u uskrsnuću. Ono što Isus izriče u svojoj poruci, u svome Evanđelju, u svojim djelima, u svome životu i umiranju, u životu i smrti - sve to Bog autorizira uskrsavajući ga od mrtvih. Sve dotadašnje nadmašuje te ubuduće vrijedi: Bog je onakav kakvim ga Isus očituje. Želim li Bogu, moram se zaputiti Isusu.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

USKRSNO VRIJEME

Treći uskrsni tjedan

Subota, 14. svibnja 2011.

Iv 6,60-69

60Mnogi od njegovih učenika čuvši to rekoše: "Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?" 61A Isus znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: "Zar vas to sablažnjava? 62A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?" 63"Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su." 64"A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju." Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. 65I doda: "Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca." 66Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. 67Reče stoga Isus dvanaestorici: "Da možda i vi ne kanite otići?" 68Odgovori mu Šimun Petar: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! 69I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Subota - 3. uskrsni tjedan

GOSPODINE, KOMU OTIĆI?

Iv, 6, 60-69

Svojstvo svih snažnih osoba jest da nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Tako je to bilo i s Isusom. Tako i u ovom odsječku što smo ga upravo čuli vidimo klimaks, vrhunac, odlučni i prijelomni trenutak u Isusovu životu kao i životu učenika, spram Isusove osobe: Čovjek se mora nakon gornjih zahtjevnih riječi konačno opredijeliti i odlučiti: Biti s Isusom, slijediti ga, ili okrenuti leđa i poći svojim putem. Isus uvijek ima reći više nego što slušatelji mogu podnijeti ili nositi. Svu će dubinu i dosege Isusove riječi i osobe moći učenici dovidjeti u dvorani Posljednje večere, a potom u križu, smrti i uskrsnuću svojega Učitelja.

Kriza koja je uslijedila nakon Isusova govora o kruhu života ujedno je i razdjelnica u odnosu na shvaćanje, tko je Isus. Za razliku od Ivana Krstitelja nije on više nikakav zemaljski prorok, nego sami nebeski, od vijeka preegzistentni Sin Božji. Samo onaj tko je to shvatio i prihvatio u vjeri, taj razumije ispravno i Isusov govor o blagovanju i pijenju njegova tijela i krvi. Mnogi to ne shvaćaju, to im je nepojmljivo, i zato odlaze od njega. Misle kako je Isus megaloman. Tko to može tvrditi kako je sišao s neba? Dakle, ta kriza jest ujedno i velika razdjelnica u Isusovu životu. Isus je govorio stalno kako je on upravo s neba sišao. Tko to ne shvati, ne može razumjeti ni Isusov govor o tijelu i krvi u prenesenom, nego samo u fizičkom, zemaljskom poimanju.

Nakon govora o kruhu života nije uslijedila, kako bi se dalo očekivati, (jer ljudi vole ‘kruha i igara') masovna navala gladnih i žednih, ispaćenih koji se bi se otimali za taj živodajni kruh, nego upravo sušta suprotnost! Predznaci Cvjetnice i Velikog petka: ‘Hosanna' i ‘Razapni ga'. Ali upravo, jer se svojim stavom ne priklanja jeftinim reklamama, jer mu nije do samohvale ili promidžbe, jer mu nije do ljudskog uspjeha, ne želi mnoštvom manipulirati. On nutarnjom nuždom postaje sam sebi antireklama; Isus je antiheroj. Tako redovito i biva u povijesti: Ljubav biva prva pogažena, neshvaćena, i ljubav uvijek najviše i najsnažnije trpi, jer ide do granica mogućeg i shvatljivog (usporedi Iv 13,1).

Sve se tu obrušuje na Isusovu osjetljivu i tankoćutnu dušu ("dođite k meni svi umorni i opterećeni... krotka i ponizna srca... naći ćete odmor dušama svojim: Mt 11,28), teška sjena se spušta. Tmasti oblaci se nadvijaju nad njegovo poslanje. Treba mu potvrda s bilo koje strane. Na Jordanu i Taboru su odjeknuli glasovi s neba, ovdje dolazi potvrdna riječ od izabranog učenika. Ali i to priznanje iz Petrovih usta zasjenjeno je teškom Učiteljevom riječi o jednome koji je u posjedu Đavla (6,70). Na toliko se mjesta u Ivanovu Evanđelju sam Isus potresa u sebi, u cijelom svom biću. Kao da se i sam u sebi pita: Je li moguće da ovaj svijet odgovara na ponudu ljubavi takvim odbacivanjem i iskonskom mržnjom? Odgovoriti je morao tako jer je svijet uzdrman u svojim temeljima riječju i primjerom ovoga jednog koji dolazi iz Očeva krila.

Donositelj Božje istine stoji u svijetu pred zatvorenim vratima. Dobro on zna što se zbiva ‘iza zatvorenih vrata' (Sartre). Pakao je tu, čovjek je čovjeku vuk, posvuda mržnja, nepodnošljivost. Pokušao je, ali ostaje osamljen i odbačen. Isus stoji pred nama ponovno kao veliki osamljenik koji nema partnera s kime bi mogao podijeliti riječ i komu može otkriti dušu. Pred njime se ruši njegovo djelo, a potamnjuje se smisao djelovanja, poslanja i bivovanja. U sinoptika ćemo naići na usporedna mjesta Isusove osude i žalovanja nad Kafarnaumom, Betsaidom, Korozainom: globalno i masovno zatvaranje pred Sinom čovječjim, ali i neminovnost propasti, strašnije od one koja je zadesila Sodomu i Gomoru.

Istina je Isus u osobi. I tko želi imati udjela u toj istini, ne mora čitati ili učiti naizust teške rečenice, izričaje, ne mora znati ni pisati ni čitati, on se treba jedino držati Isusove osobe, slijediti ga, postajati mu sličnim. Kako se to zbiva? Što mi imamo od Isusa, što nam je donio? Je li on bio savršeni uzor koji treba oponašati? Misleći tako, mislimo u zemaljskim kategorijama, kao da bi bila riječ o zanosu za nekakvu darovitu izvanrednu osobu. Ivanovo Evanđelje upozorava na tu opasnost. Ono veli: Isus nam je donio Boga. On je među nama prisutno Božje lice.

Dakle, prema Isusu, prema njegovu putu – s nebesa preko zemlje u nebo - biva jasno što Bog hoće s nama ljudima. U svojoj službi nije on moralni uzor - to mogu biti sveci. Primjerice, to što Isus pere noge učenicima nije u prednjem planu služba služenja. To je izričaj i znak što sam Bog čini s čovjekom. Bog kleči pred čovjekom kako bismo mi ljudi naučili ponovno pred njime kleknuti. Svaka je socijalna služba i dobra i nužna, i sastoji se u tome da učenici i učenice čine jedni drugima ono što je i kako je Isus činio. Ali to nije prvenstveno neki propis, nego poruka tko je i kakav je Bog uistinu. Da bi se pralo noge, mora se kleknuti. I što Isus želi pokazati, konkretno ilustrirati u pranju nogu, to je sažetak poruke cijeloga četvrtoga Evanđelja.

I zašto ostajati uz Isusa, a ne uz teoretski nauk koji bi se onda mogao na neki način pretočiti u praksu? Jer je Božja Riječ - sve ono što nam je imao kazati i pokazati - postala čovjekom. Nama je dovoljan čovjek Isus Krist koji nam posreduje bitno s neba. I jedino što nam pomaže jest prihvatiti u sebe Boga koga nam donosi Isus Krist, privijajući se uz Isusa u kome me Bog susreće, u kome se s Bogom susrećem.

Svakomu se od nas mora dati milost Duha kako bismo shvatili Isusovu osobu. 'Duh je onaj koji daje život, koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa!" Isus ništa od onoga što je izrekao ne opoziva. On ostaje kod svoje riječi, do kraja. Pa i pod cijenu da ostane sam, neshvaćen. Ni jednom gestom ne pokušava zadržati učenike za sebe. I nikada se u svojim riječima nije ispravljao govoreći: 'Ne, nisam ja tko mislio! - Što rekoh, rekoh', kao da od njega trajno odzvanja. Riječi koje je zborio Duh su i život! - I pri svome ostaje. Uvijek je stavljao ispred svojih riječi one potvrdne: "Amen, amen!" Dvokratno, kako bi zauvijek svojima utvrdio istinu onoga što izriče.

       Kao da svojima želi reći: 'Ako želite i vi otići, samo izvolite! Ja vas ne zadržavam. Odluka je na vama'. - Jednako onda kao i danas. Petar će reći: "Gospodine, komu ćemo otići? Ta ti imaš riječi života vječnoga! Mi vjerujemo i znamo - ti si Svetac Božji!" - Ne kaže Petar: Mi znamo pa vjerujemo. Nije znanje put do vjere. Treba povjerovati, pa će čovjek istinski spoznati, tko je i što je Isus. Treba se prostrijeti pred Isusom na koljenima, baciti mu se u naručaj, pasti mu oko vrata, zavoljeti ga. I onda će se otkriti i našemu srcu. - Stoga i danas kao i onda stoji jasni upitnik: "Jesi li ti, Isuse, pravi ili nisi?" "Da čekamo drugoga?" - Pa koga bismo to mogli čekati, očekivati. Mnogi su prošli ovim svijetom, ali nijedan nije kao ti, Isuse... Vjeran i vjerodostojan u životu, u smrti ali i poslije smrti.