BIBLIJSKA PORUKA DANA

UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA

Srijeda, 14. rujna 2011.

Iv 3,13-17

13Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji. 14I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji 15da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. 16Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. 17Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA

14. rujna

"Evo drvo križa" - to je najdojmljiviji trenutak cjelokupnoga bogoslužja Velikoga petka. Otkriva se zastrti križ - sredstvo, oruđe našega spasenja, križ na kome je Spasitelj svijeta preminuo, podnio žrtvu, otkupio čovječanstvo. Križ na kome je postao otpadom ovoga svijeta, odbačenikom; na njemu se iskalila sva mržnja čovječanstva. Učinak koji su htjeli postići Isusovi neprijatelji nije postignut, nasilje nema zadnju riječ, Isusovi su ubojice radile uzalud, oni su na svoj način doprinijeli da istina pobijedi nasilje. Pogazili su istinu nogama, ali je ta istina uskrsnula i rastočila sve njihove pričine. Isus je zbog svoje riječi otišao u smrt, zbog istine riječi, kako Bog ljubi dobre i zle, kako Očevo sunce sja dobrima i zlima, kako šalje kišu svima. Ta riječ ostaje, ona vrijedi, i Isus ostaje u svojoj riječi. Svijet gazi Isusove riječi, i gazeći te riječi, gazi njega osobno. Isusova sudbina vezana je uz sudbinu njegove riječi, i zato ide na križ. Isus i Evanđelje jesu jedno!

I danas ostajemo zaprepašteni, danas jednostavno ustuknemo kako je svijet slijep i gluh za Isusovu osobu i poruku. Nismo ni svjesni kako je križ utkan u sveukupnost, cjelokupnost stvorenja i stvaranja. Pavao je poručivao svojima da ne obezvrjeđuju, da ne isprazne Kristov križ, da ga ne potkapaju. Jer samo križ, ona okomica, stvara od naše ljudske vodoravne, horizontalne crte plus, više. Horizontalna je bez okomice jedan veliki minus. Ona stavlja svemu negativni predznak, gubitak. Dok križ zauzvrat daje novu kvalitetu i kvalifikaciju, pretvara smrt u život, gubitak u dobit, negativno u pozitivno. Križ ima dvije temeljne, osnovne crte, vodoravnu, ljudsku, i uspravnu, okomitu, vertikalnu božansku. Crta ljudskoga i božanskoga sastaju se upravo u visini čovjekova srca, kad raširimo ruke. Stvoreni smo i živimo u znaku križa. Tu se događa prijelaz.

Križ se ne smije 'horizontalizirati', linearizirati. Ne smije se stvarati iz plus nekekav minus, koji uvijek znači i daje manje i umanjenje. Isprazniti križ znači uzeti mu sadržaj, pretvoriti ga u dvije daske koje ništa ne znače. Mnogi bi danas kršćanstvo bez križa, Crkvu kao socijalnu ustanovu. Križ je nepodnošljiv, od križa svi bježe, svi ga se plaše, a neprijatelji ga mrze.

Prihvatimo li križ, naša negativnost postaje pozitivnost i sve prima novi predznak. Čuli smo iz Ivanova Evanđelja Isusovu riječ o Božjoj ljubavi spram svijeta: Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina jedinorođenoga da nitko tko u njega vjeruje, ne propadne, nego da ima život vječni. O toj ljubavi govor je i u samome uvodu u Isusovu muku - kad Ivan veli: "Isus - jer je ljubio svoje koji bijahu u svijetu - ljubio ih je do kraja - do vrhunca!" (13,1). Ljubav - govoreći simbolično - koja ide do svoje krajnosti, do svoga ekstrema, gdje Bog preuzima u Isusu smrt, gdje se Bog s Raspetim identificira.

Mi smo ovdje ponovno suočeni sa zahtjevima kako treba ukloniti križeve. Napravimo pak sljedeći potez: Naime, u Knjizi Brojeva (pogl.13) Gospodin daje Mojsiju nalog da pošalje ljude i izvide zemlju koju trebaju zaposjesti. U hebrejskom izvorniku stoji izričaj "turu" - izvidjeti. Čini se, prevedeno u naš suvremeni rječnik, naši suvremeni turisti! Zamislite da netko tko nikada nije bio u Europi, s nekoga drugog planeta ili iz plemena koja još žive u kamenom dobu, započne 'izviđati' Europu, dolje od juga Italije, Palerma ili pak s Gibraltara preko Pirinejskoga ili Apeninskog poluotoka prema sjeveru, do Skandinavije. Na što bi se namjerio posvuda, cijeloj Italiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj? Što bi mogli prenijeti svojim odašiljateljima? Kakav bi izvještaj podnijeli?

Vjerojatno bi rekli: U potrazi za Europom, onim što Europu čini Europom, pronašli smo od krajnjega juga do sjevera, od istoka do zapada, u svakome naseljenu mjestu, pa i najmanjemu, na svim grobljima natpise na raznim jezicima, ali na svima je jedan isti kršćanski znak: KRIŽ. Isti križ na grobljima i od prije tisuću godina i danas. Svako mjesto ima crkvu ili crkvicu, kapelicu ili spomen obilježje, svaki seoski put, svako raskrižje, svaki gorski vrhunac ima isti znak: Križ! Možda bi naši 'turisti' naišli na koju džamiju ili sinagogu, ali one su daleko malobrojnije od onoga što predstavlja vanjski izričaj još uvijek kršćanske Europe.

       Mogli bi oni izvijestiti i o tome kako su crkve poluprazne, kako su veletržnice prepune, ali bi ipak mogli zaključiti kako su odlučnim životnim trenutcima ipak stanovnici Europe kršćani. A ako bi svratili u koncertne dvorane ili muzeje, dokazi iz glazbe i umjetnosti svake vrsti bi opet nametnuli misao: Kršćanstvo je i tu odlučni čimbenik. Pogotovo pak u utemeljenju europske demokracije, demokratskih ustava, vrijednosti i dostojanstva čovjekova života. Sve sami kršćanski temelji. I ta Europa postaje sve više i više ono što se u staroj Grčkoj zvao polis, politička zajednica, demos, puk, pučka demokracija. Ona je sve više i ethos, etička zajednica, koja crpe svoje nadahnuće iz svetopisamskih, židovskih ali i antičkih korijena. I tko je kadar sve to naglavačke izvrnuti? Samo duhovni skorojevići bez svijesti vlastitih korijena i tisućljetne baštine koja se temelji na Sinaju, Brdu blaženstava, Golgoti, Akropoli i rimskome Kapitolu. Sačuvao nas Gospodin od takvih rušitelja kulturne baštine svih nas! Danas se veli kako je demokracija europska baština. Ne, demokracija nije europska baština, nego Isusova riječ o nasljedovanju i nošenju križa. Primat Europe trebao bi stajati pod znakom križa.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

DVADESET I ČETVRTI TJEDAN KROZ GODINU

Srijeda, 14. rujna 2011.

Lk 7,31-35

31"S kime dakle da prispodobim ljude ovog naraštaja? Komu su nalik? 32Nalik su djeci što sjede na trgu pa jedni drugima po poslovici dovikuju: 'Zasvirasmo vam i ne zaigraste! Zakukasmo i ne zaplakaste!' 33Doista, došao je Ivan Krstitelj. Nije kruha jeo ni vina pio, a velite: 'Đavla ima!' 34Došao je Sin Čovječji koji jede i pije, a govorite: 'Evo izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!' 35Ali opravda se Mudrost pred svom djecom svojom."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Srijeda - 24. tjedan kroz godinu

LJUDSKA NEPOSTOJANOST I HIROVITOST

Lk 7, 31-35

Kratki odlomak koji se nadovezuje na Isusov sud o Ivanu Krstitelju. Naime, Ivan u tamnici čuje za Kristova djela i šalje dvojicu učenika samome Gospodinu, da se kod njega točno raspitaju: Je li on pravi ili nije, ili da čekamo nekoga drugoga? - Ne odgovara Isus izravno da je on pravi, konačni poslanik, Mesija, nego skreće pozornost na svoja djela, na ono što se s njime, oko njega i u njemu događa. I nabraja proročke izričaje o Mesiji koji čini silne stvari. Ako te stvari, ta čudesa nisu dovoljan znak, onda - kao da veli Isus - ni ja osobno ne znam, koji bih znak mogao ponuditi da mi povjerujete, svi vi, zajedno i s Ivanom.

Potom Isus izriče svoj sud o Krstitelju koji nije trska na vjetru, koju vjetar savija, nego neoboriv hrast; Ivan nije odjeven u mekušaste haljine, nego je pokornik. I Luka zaključuje: Carinici i zakonoznanci nisu se obratili ni na Ivanove ni na Isusove riječi, štoviše, oni su Božji plan prezreli, onemogućili. Njima i takvima upućuje Isus ove riječi iz današnjega čitanja.

Isus kao da želi reći: Znakovi Božje prisutnosti su tu, vidljivi svima koji ih žele vidjeti. Ivan je činio pokoru, nije jeo ni pio, nije se gostio, pa mu ipak ne vjerujete. Sin Čovječji - Isus - dođe, i jede i pije, i vi kažete: Izjelica, pijanica, prijatelj carinika i grješnika. I zaključuje Isus: Ovaj naraštaj je odbacio i Ivana i Mesiju, pa će stoga u konačnici i sam biti odbačen. Ivan im je fanatični ekstremist, pretjeruje u svojim postovima, on je nerazuman i nerazborit. Isus se ponaša gotovo bogohulno, krši sve propise i zakone, jede i pije. On ih jednostavno tjera iz pameti. Ivan im je negativna, matrica, folija, žalosna pojava, tmuran i pokornički, dok je Isus veseljak. I kako se odlučiti ili poći za bilo kojim od njih? Kako pristajati uz njih?

Stoga su farizeji i narodni vođe ti koji ni sami ne žele prihvatiti novinu, a i drugima priječe da prijeđu odlučnu granicu. Slika s djecom na trgovima želi skrenuti pozornost na indiferentizam, nezainteresiranost ovoga naraštaja za bilo što. Nema toga što bi ih moglo pokrenuti ili pak razveseliti. I uopće iz njihova stava nije jasno što su oni očekivali. Sve da je Isus nastupio kao i Ivan, pokornički, ne bi ga prihvatili. Ništa im naprosto nije dovoljno sveto i božanski uzvišeno ni na jednome od ta dva lika. Oni sve  ocrnjuju, difamiraju, ozloglašuju. Čak Isusu spočitavaju opsjednutost nečistom silom.

 Tko je Isusa prihvatio? Tko se zapravo istinski obratio? Mudra djeca, djeca koja pristaju uz Božju mudrost, oni neuki, maleni. Njima se objavljuje, potom carinici, grješnici, grješnice. To su ona prava Abrahamova djeca, nova Božja obitelj koja je iskusila milosrđe i praštanje te počela živjeti novim životom.

Isus je utjelovljeno Božje milosrđe u osobi. Ne milosrđe pod svaku cijenu, u stilu našega 'anything goes', 'sve je dopušteno', 'Bog će već oprostiti', nego u smislu životnoga zaokreta i obraćenja. Milosrđa nema bez istine. Isus je redovito gnjevan i iskazuje srdžbu upravo prema onima koji su prijetvorni, dvolični. I s njima je krajnje nemilosrdan u svojim postupcima. Za njega vrijedi: Nema milosrđa bez istine. Istina se mora reći, ali samo u ljubavi. I to su ljudi u ophođenju s Isusom iskusili. Istina bez ljubavi je okrutna, takva istina znade ubiti, duboko povrijediti. Dok je ljubav bez istine lažna, neiskrena.

Isus je nemilosrdan prema farizejima, pismoznancima, zakonoznancima, dok je milosrdan prema grješnicima, carinicima. Primjerice prema onoj Samarijanki na Jakovljevu zdencu. Nakon što joj je otkrio kako je imala pet muževa, a i ovaj s kojim sada živi nije njezin, ona se nije uvrijedila. Nije zalupila vratima iza sebe, nije otišla od Isusa gnjevna, nije digla nikakvu prašinu zbog Isusovih riječi. Isus je rekao istinu koja ne vrijeđa, koja ne osuđuje. Tako nam Isus otkriva i istinu našega života, bez optužnice, ali s vrlo mnogo razumijevanja i ljubavi. Žena koja se stidjela svih i svakoga zbog svoga načina života, koja se od drugih krila, na koju su njezini sumještani upirali prstom zbog njezina životnoga stila, ide u selo i govori drugima što joj je sve Isus rekao. I dovodi ih k Isusu, onome koji je rekao što je sve učinila. Isus ju je oslobodio.

I zato se nakon toga susreta događa nešto nevjerojatno. Prezrena i odbačena žena dovodi cijelo selo k Isusu. Svi se njezini sumještani susreću s Gospodinom. Žena postaje misionarka, navjestiteljica Božjega smilovanja koje se očituje u Isusu. Isus je utjelovljenje i Božanskoga milosrđa. To je tajna Isusove osobe. On nas gleda, on nas poznaje, on zna što je u nama - i u tome pogledu nema osude, nego prihvat, duboko razumijevanje i milosrđe. Ali mu moram doći bez životne laži, bez prijetvornosti, bez ikakvih obrazina, bez dvoličnosti.

     To je ono što se zbiva kad posljednji postaju prvi, a prvi posljednji. Tu se obistinjuje i ono blaženstvo iz njegovih usta: "Blago vama siromasi: vaše je kraljevstvo Božje! Blago vama gladnima: bit ćete nasićeni! Blago vama uplakanima: smijat ćete se!" (usp. Lk 6,20).