BIBLIJSKA PORUKA DANA

UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Ponedjeljk, 15. kolovoza 2011.

Lk 1,39-56

39Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. 40Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. 41Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga 42i povika iz svega glasa: "Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! 43Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? 44Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. 45Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!" 46Tada Marija reče: "Veliča duša moja Gospodina, 47klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, 48što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. 49Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! 50Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. 51Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. 52Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. 53Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. 54Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: 55spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka." 56Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Velika Gospa - Uznesenje B.D.M. na nebo

MARIJA NA NEBO UZNESENA

O Mariji je moguće govoriti suhoparnim rječnikom dogmatike i katekizma, ali je o njoj ipak zahvalnije govoriti tankoćutnim rječnikom izričaja o čovjeku i čovjekovu poslanju u svijetu, dakle rječnikom ljubavi i antropologije. U Mariji slavimo ispunjenje čovjekova poslanja na ovom svijetu, u njoj se orisava do kraja drama bića koje je svim svojim žiljem bilo utkano u Božji plan i svakim svojim danom ugrađivalo u božanski mozaik po jedan vrijedni kamenčić. Osoba koja se predano dala Božjem planu spasenja svijeta. Dakle, govoriti o Mariji na nebo uznesenoj znači govoriti o završetku jedne životne psihodrame gdje su čimbenici Bog i čovjek, Stvoritelj i stvorenje.

Govoriti o Mariji znači govoriti o Božjem djelu na jednoj osobi, na čovjeku, teološkim ali i čisto ljudskim rječnikom. Jer govor o Mariji, napose na današnji dan, uključuje i teologiju i antropologiju, tj. svi izričaji o Mariji su izričaji o Bogu koji djeluje u povijesti, ali i o čovjeku koji je u punini prihvatio i iskusio spasenje i otkupljenje. Nepotrebno je govoriti o Marijinim povlasticama, privilegijima. Pitamo se, u čemu i po čemu to ona bijaše povlaštena? U patnjama, bolima, križevima, nerazumijevanju i sl? “O vi koji putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli veće od ove moje”: Na nju bi se mogle doslovce primijeniti te riječi iz Tužaljki.

Stari istočni oci, kad govore o Mariji, onda govore ne rječnikom dogmi, povlastica, nego rječnikom himnologije. Zanosnim, pjesničkim rječnikom, hvaleći i kličući samome Bogu što se pokazao velikim u svome stvoru. Govoreći o Mariji govore i veličaju Boga koji je velik u njoj. Marija je samo prizma, onaj ledac kroz koji se prelama Božje djelovanje za čovjeka i na čovjeku. Marija je najdivnije zrcalo u kome se zrcali Božje djelo spasenja i otkupljenja. U tome nam je Marija najveća, pomoć i putokaz. U Marijinu životu te u slikama o Mariji Božje djelo postaje zorno i razumljivo. U njezinu se životu Božje djelo uranja u ljudsko svjetlo i riječi. Po tome ono postaje fascinantno, privlačno, dira nas u srce. A čovjekovo srce uvijek iznova traži izražaje i slike kojima bi veličalo Božje tajne, napose tajnu utjelovljenja u Mariji, da bi izrazilo udivljenje pred otajstvom: Bog se zatvorio u krilo jedne žene. I zato je govor o Mariji uvijek udivljeno promišljanje i slavljenje Božjih silnih djela koja je izveo na čovjeku, u čovjeku i za čovjeka. Stoga je za nas današnji dan poziv otkriti Mariju, ne na nebesima, nego u svome životu, u svome srcu. Mariju kristonositeljicu, Mariju kristoroditeljicu, Mariju vjernu učenicu, supatnicu, suradnicu, slušateljicu Božje riječi. Jednom riječju, Mariju kao uzorak ostvarena života, realizirane antropologije. Mariju kao ozbiljenje Božje milosti među nama.

Zato je današnji blagdan blagdan naše nade. Blagdan proglašenja dogme Marijina uznesenja na nebo označio je poznavatelj čovjekove psihe C.G. Jung ‘najvažnijim religioznim događajem i činom od vremena reformacije’. Čovjek u svojoj osobi ujedinjuje Boga i čovjeka, Nebo i Zemlju, muško i žensko. On postaje jedno sa sobom, dolazi do pravog ja. Današnji dan je opreka jeftinom veličanju, profaniranju i prostiruiranju čovjekova, napose ženskoga tijela, ovaj nam dan veli da je čovjekovo tijelo posvećeno i određeno za ‘uskrsnuće i život vječni’. Tijelo je, dapače, stvoreno od Oca, Sinom otkupljeno, Duhom posvećeno i – već zauvijek spašeno. Tomu je Marija jamac.

      Čovjekovo je tijelo dostojno nositi u sebi slavu Božju po utjelovljenju Isusovu. Na njegovu licu, za preobraženja, zasja Bog u svoj svojoj slavi. Isto se događa u Mariji. Tijelo je propusno za Boga ako mu se čovjek otvori. ‘Premda se naš izvanjski, fizički čovjek raspada, pod utjecajem sudbine, bolesti, patnje i križeva, naš se nutarnji iz dana u dan obnavlja i preobražava u nebesko stanje, dom nerukotvoren, vječan na nebesima' (usp. 2 Kor 4,16 sl). Zato je Marija znak i znamen nade i preobrazbe, proslave Boga u tijelu, a ujedno i proslave cjelokupnog Svemira u svome Tvorcu. U njoj je zasjala nada blažene slave koja nas očekuje. I nek nam svijetli na našem životnom obzoru.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

DVADESTI TJEDAN KROZ GODINU

Ponedjelajk, 15. kolovoza 2011.

Mt 19,16-22

16 I gle, pristupi mu netko i reče: "Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?" 17A on mu reče: "Što me pitaš o dobrome? Jedan je samo dobar! Ali ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi." 18Upita ga: "Koje?" A Isus reče: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! 1919 Poštuj oca i majku! I ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!" 20Kaže mu mladić: "Sve sam to čuvao. Što mi još nedostaje?" 21Reče mu Isus: "Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom." 22Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše velik imetak.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Ponedjeljak - 20. tjedan kroz godinu

CIJENA NASLJEDOVANJA

Mt 19, 16-22

Svima nama dobro znana zgoda o Isusu i bogatom mladiću. Imamo je kod sve trojice sinoptika. U Marka mladić oslovljava Isusa riječju "dobri". Isus ga ispravlja smjerajući na to kako je samo Bog dobar, a u Luke na jednom mjestu pronaći ćemo (u tumaču, izlaganju molitve Očenaša), kako Isus veli za nas ljude: "Ali vi koji ste zli - znate dobrim darovima obdarivati svoju djecu!" Jedino je Bog dobar, ljudi su zli. Ovaj mladić - bogati - čini sve što židovski svagdan propisuje, ali to ga ne usrećuje, život mu nije ispunjen, nije osmišljen. Ne vidi kako dalje. Zato on 'dotrči k Isusu', pade mu do nogu i pita. Dolazi čovjeku koji, prema njegovu poimanju, očito ima odgovor. Mladiću se žuri, a Isus je u prolazu. To je onaj biblijski kairos, neponovljivi trenutak koji se čovjeku pruža, trenutak kad Isus dolazi i prolazi, i ako prođe, a čovjek nije za Isusom krenuo nego ostao na svome mjestu, ostaje se na pola puta, u egzistencijalnom zaboravu i prošlosti. Dakle, nedovršeni lik, torzo.

Isus u prvom naletu veli: Pa poznaješ zapovijedi! - To je Božja pedagogija, još od Sinaja. Od Deset zapovijedi, preko Govora na gori do nasljedovanja Isusa Krista. Prvi korak jest najvažniji: Opsluživati, obdržavati ono što Bog propisuje, što nam savjest nalaže. Tko se prema Bogu ravna, u Boga postupno urasta. Tek se u činjenju ozbiljuje ono što Bog traži. Upravo kao što se vježbanjem oštri sluh u glazbi. Sve zapovijedi u konačnici smjeraju prema jednoj, najvećoj: Ljubi Gospodina Boga svoga - cijelim svojim bićem. A onda i bližnjega kao sebe samoga. Je li jednom upisan Božji zakon u srce, ne treba više pomagala ni kamenih ploča.

Mladić jasno odgovora kako je sve to obdržavao od svoje mladosti. Potom se veli: Isus ga pogleda! - Kod Marka ćemo pronaći i izričaj: Isus ga pogleda i zavoli! - I odgovor s Isusove strane jest jednoznačan: Prodaj sve što imaš i podaj siromasima! Imat ćeš blago na nebu. - Vječni život za kojim je težio, nadohvat je ruke! Nije u dalekoj budućnosti. Nudi mu se ovdje i sada u Isusovoj osobi. Isus mu daruje svoj pogled, štoviše, svoju ljubav i poziva ga na nasljedovanje.

To je onaj trenutak za kojim u dubini duše i srca teži. Biser koji traži, blago zakopano na njivi koje treba kupiti. Sad mu samo jedno preostaje: Otići - i radostan - sve rasprodati, razdijeliti siromasima, pretvoriti zemaljsko blago u nebesko, zemaljsko imanje u nebeski posjed. U zamjenu za zemaljsko Isus obećaje trajno blago u nebesima.

Mladić je zatečen. On je mislio: Najprije ovaj život, a onda vječni. Najprije ja, a onda Bog. Najprije 'domaće zadaće', uživati svijet i što on nudi, a onda predanje u Božje ruke, kad čovjek ostari. Najprije zemaljski posjed, a onda nebeski, vječni. On je bio spreman svoje blago povećavati, pa od toga nešto davati i sirotinji, sve srediti, knjige i račune. Dosada je on davao nešto milostinje, ali u susretu s Isusom sve je u pitanju: Dati sebe, izručiti sebe Isusu. Nadići sebe, pobijediti sebe. Bog ga po Isusu poziva, Isusu 'dobrom učitelju', u svoje zajedništvo.

Isus kao da mu želi reći: Sve to što imaš, zapravo i nije tvoje. Pripada drugome, to pripada ‘siromasima’. Treba njima razdijeliti, trebaš služiti njima, braći. Svatko tko se upusti u nasljedovanje Isusa, mora proći taj put, preko bližnjega. Prijelaz u kraljevstvo nebesko ide preko siromaha, preko Lazara pred vratima i na vratima svake naše kuće, prijelaz se događa u znaku bratimljenja sa svakim čovjekom.

Tko se susretne s Isusom, susreće se sa objaviteljem života i Spasiteljem, i čovjekov život poprima posve novi predznak. On treba biti raspoloživ za Isusovu riječ, slijediti ono što će poslije postati stvarnost u jeruzalemskoj zajednici vjernika: Nitko nije smatrao ništa svojim, sve im bijaše zajedničko. Ništa zapravo nije više naše ako smo mi Božji. Pripadamo li njemu, ona je naše sve, i nebo i zemlja. Tako se ponašao sveti Franjo. Ili na što misli sveti Pavao, kad kaže, sve je vaše, vi ste Kristovi, Krist je pak Božji. Kad bi se bogatstvo mjerilo prema onome što netko posjeduje, onda bi Bog bio najsiromašniji jer se on sav razdaje, on se sav razdao. Sve do križa. Ili pak prema onome što je otac odgovorio starijem sinu. Sve što je očevo pripada i sinu, sve im je zajedničko. Samo što taj sin toga nije svjestan.

Nakon onih Isusovih riječi mladiću se smrknu pred očima, posta tužan i žalostan. Nije mogao ostaviti svoje silno bogatstvo. Nije mogao podnijeti sjaj i lice istine; okrenu se od Isusa, ode u svoju prošlost. U ovoj žalosti jedno nam biva jasno: Nema jeftine milosti! Isus se ne dobiva u bescjenje. Nije mogao izdržati ni Isusovu riječ ni Isusovu pogled. Ni istinu Isusove riječi. Stoga se odvraća od Isusa, odlazi tužan, bira svoju tužnu, ovosvjetsku radost. Radost koja propada, koja ne usrećuje. Bacimo na trenutak pogled na jednoga lihvara i nadcarinika Zakeja koji polovicu svega svoga daje siromasima, a ako je nekoga prevario, vraća četverostruko. To je sreća onoga tko je pronašao u Isusu svoju sreću, mir, smisao, svoje srce.

Sav novac i sve ovozemaljsko blago i bogatstvo ostaju u konačnici samo nadomjestak za vlastitu prazninu, ništavilo. Svaki manjak u životu, pravom životu, očituje se u nezasitnoj potrebi za ímanjem, posjedovanjem. Čovjek u svojoj praznini samo gomila više. Drama čovjeka koji je od malih nogu, od mladosti imao sve materijalno, ali ne i ljubav i toplinu. Stoga Isus traži upravo kao u usporedbi s biserom i blagom: Ponovno pronaći dragocjenost nepatvorena života. Jer i najbogatiji se ne obogaćuje, ostaje uvijek siromah, ako nije utemeljio svoju sreću i svoj život u konačnom smislu, u Bogu.