BIBLIJSKA PORUKA DANA

Prvi tjedan kroz godinu

Subota, 15. siječnja 2011.

Mk 2,13-17

13Isus ponovno iziđe k moru. Sve je ono mnoštvo grnulo k njemu i on ih poučavaše. 14Prolazeći ugleda Levija Alfejeva gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: "Pođi za mnom!" On usta i pođe za njim. 15Kada zatim Isus bijaše za stolom u njegovoj kući, nađoše se za stolom s njime i njegovim učenicima i mnogi carinici i grešnici. Bilo ih je uistinu mnogo. A slijedili su ga 16i pismoznanci farizejske sljedbe pa vidjevši da jede s grešnicima i carinicima rekoše njegovim učenicima: "Zašto jede s carinicima i grešnicima?" 17Čuvši to, Isus im reče: "Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

TKO TREBA LIJEČNIKA?

Mk 2,13-17

Dva odsječka, poziv Levijev-Matejev i prijepor oko Isusova druženja i blagovanja s carinicima i grješnicima u uskoj su povezanosti s pojmom ‘carinik’. Carinici su onodobno bili nesretnjaci. Utjerivali su poreze od osiromašenih podanika, slovili su kao suradnici s okupacijskom rimskom vlašću. Pljačkali su svoje sunarodnjake u ime rimske uprave, bili su omraženi kao i svi suradnici s neprijateljem kroz svu povijest, ponekada ugonili i svoju osobnu dobit od podanika. A kako su Rimljani slovili za Židove kao bezbožnici, pogani, time su i carinici slovili kao suradnici s bezbožnicima, poganima, pa su ih smatrali poganima. Zakej bijaše nadcarinik, on je imao pod sobom carinike, pa je svaki carinik bio i ucijenjen i druge ucjenjivao, ugonio što je mogao više poreza i carina.

Upravo se takvima obraća Isus. Sam navodi razlog: Došao sam pozvati grješnike, ne pravednike, došao sam izliječiti bolesnike, liječnika ne trebaju zdravi. Samo Bog može promijeniti grješnika i bezbožnika u pravednika, nama je to nemoguće. Samo on je kadar promijeniti čovjekovo srce. Isusova simpatija prema tim jadnim stvorenjima očituje moć Isusove osobe i poziva. Isusov je poziv snažniji od svih drugih veza, obiteljskih i poslovnih.

Zauvijek će ostati nerješivom zagonetkom kako to pojedinci doslovce ostavljaju sve i zapućuju se u pustolovinu s ovim nepoznatim, s Isusom. Istovjetni prizor i s Petrom i Andrijom, Ivanom i Jakovom, na obali Galilejskoga mora. Oni 'brže bolje' ostaviše sve, i pođoše za Isusom. Kakav je to samo privlačan, magnetičan pogled imao Isus da su mu se pojedinci smjesta povjeravali? I što je vidio Isus u tim pojedincima, što je on vidio u Matejevim-Levijevim očima kad je prolazio pored njegove carinarnice? Možda ćemo odgovor pronaći u potonjem Isusovu tumaču: "Milosrđe mi je milo - ne paljenice! Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesnici! Došao sam zvati grješnike!"

Možda je tu razlog i temelj za promjenu i preobrazbu cijeloga života, razlog što je Levi smjesta postao Isusov učenik. Obraćenje nije nikada rezultat slučaja ili trenutka, nego je to kao provala brane. Da je Levi bio zadovoljan svojim životom, poslom, zanimanjem, ne bi se upustio u Isusov zov. Nije život samo u jelu i odijelu, novcu i uživanju. Postoji nutarnja napetost i nezadovoljstvo koje jednom izbije na površinu kao munja iz oblaka. Munja dolazi kao posljedica trenja, od trenja i naboja, kao pražnjenje.

Tako i ovdje, samo jedna riječ: "Slijedi me!" - bijaše kao udar groma i munje u Levijevo srce. Ostavlja sve i ide u novu slobodu. Odakle ta spremnost? Odakle odricanje od života, karijere, bogatstva, posjeda, i priključivanje tomu putujućem propovjedniku koji pod milim nebom ništa nema, ni kuće ni kućišta. Ide samo prašnjavim putovima i puteljcima Galileje, često umoran, gladan, siromašan, a zimi je moralo biti i veoma hladno. Vjerojatno je Levi bio još razmjerno mlad, pred njim je bila karijera, mogao je napredovati na ljestvici u ondašnjoj Palestini, osnovati obitelj, biti na kraju netko i nešto. Namjesto svega toga, on bira nesigurnu egzistenciju uz ovoga Nazarećanina. Što je dobio Levi zauzvrat za svoje odreknuće od unosna posla? Dobio je sve! I tu se javlja vječni problem, biti ili imati!

Matej je imao sve, a u biti je bio zarobljen. Da je nastavio živjeti uhodanim životom, vjerojatno bi u životu kapitulirao. Bio bi zauvijek žigosan kao suradnik s okupacijskom silom, sam se doveo u tu klopku. I vjerojatno je Isus - vidjevši ga - sagledao svu njegovu nutarnju bol. Isus je imao pronicavo oko, intuitivno je gledao čovjeka, što se u njemu događa. I zato je osjetio da je Matej pored svega ipak u duši izgubljen, nesretan. "Gospodin je blizu onima koji su slomljena srca!" veli psalmist (Ps 34,19).

Za takve je Isus imao srce i sućut. Za takva slomljena srca bio je liječnik koji je pozvan bolesnicima. Bog traži izgubljeno i spašava ga. I kad ga Isus pozva, mora da su s njegova srca spali okovi prošlosti, da je njegova duša dobila krila, da je s njega spala svaki oklop i teret koji ga je tištao. Napokon je mogao biti čovjek među ljudima. I zato poziva u svoju kuću, na veliku gozbu, na veliki domjenak, sve rubne i izgubljene egzistencije da im pokaže tko je Isus koji oduzima grijehe, koji podiže iz provalije, i koji neodoljivo poziva: Dođi, slijedi me! Kao i redovito kroz svu povijest spasenja, Bog se objavljuje malenima, neznatnima, neobrazovanima, djeci, onima koji mogu bez okolišanja reći Bogu - Tatice, Abba. Što se odvijalo u Matejevoj duši nakon Isusova zova “Slijedi me”? Vjerojatno je pomislio: Evo jednoga koji me prihvaća, koji mi prašta, koji me ne prezire. Evo prilike da budem čovjek među ljudima. Evo ponude da se ponovno vratim u društvo. Isto se i danas zbiva, upravo ovdje u Međugorju. Nakon poziva slijedi uvijek promjena života i životnoga usmjerenja. Kao u Mateja - Levija.