BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

PETI KORIZMENI TJEDAN

Petak, 15. travnja 2011.

 

Iv 10,31-42

31Židovi ponovno pograbiše kamenje da ga kamenuju. 32Isus im odgovori: "Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah. Za koje me od tih djela kamenujete?" 33Odgovoriše mu Židovi: "Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule: što ti - čovjek - sebe Bogom praviš." 34Odgovori im Isus: "Nije li pisano u vašem Zakonu: Ja rekoh: bogovi ste! 35Ako bogovima nazva one kojima je riječ Božja upravljena - a Pismo se ne može dokinuti - 36kako onda vi onome kog Otac posveti i posla na svijet možete reći: 'Huliš!' - zbog toga što rekoh: 'Sin sam Božji!' 37Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi vjerovati. 38Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu." 39Nato ga ponovno nastojahu uhvatiti, ali im on izmaknu iz ruku. 40I ode ponovno na onu stranu Jordana - na mjesto gdje je prije Ivan krstio. I osta ondje. 41A mnogi dođoše k njemu i rekoše mu: "Ivan doduše ne učini nijednog znamenja, ali se sve obistinilo što je rekao o ovome." 42Mnogi ondje povjerovaše u njega.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

Petak - 5. korizmeni tjedan

TREBA VJEROVATI DJELIMA

Iv 10,31-42

Cjelokupna tajna Isusove osobe, djelovanja i poslanja sažima se u Ivanovu Evanđelju u Isusovu izričaju: “Otac i ja smo jedno!”. U svemu što Isus kao Očev poslanik, Sin Očev čini i govori, imamo savršenu podudarnost osoba. Kao osobe oni su različiti, ali u Isusovu poslanju i djelovanju tvore nerazdvojivo jedinstvo koje nikakva svjetska sila ni moć ne može razvrgnuti. Isus to naglašava do te mjere da Židovi ponovno grabe kamenje da ga zbog bogohule kamenuju. Tim je riječima on za njih najobičniji hulitelj na Boga. Isus ih međutim prisiljava da skrenu pozornost na njegova djela. Je li ijedno njegovo djelo, znamen ili čudo takvo da bi ga se zbog toga moglo kamenovati kao bogohulnika?

Međutim, Židovi ostaju pri svome. Dokle god mu znaju podrijetlo, odakle je i tko su mu pretci, roditelji, dotle je on za njih obični čovjek. Isusova se riječ otvara samo vjerniku koji u njemu vidi Sina Božjega. Isus jasno očituje kako time ne krši prvu Božju zapovijed iz Dekaloga. Isus, nakon što je ozdravio slijepca od rođenja (pogl. 9) neumorno želi uvjeriti svoje protivnike: Ako već mojim riječima ne vjerujete, vjerujte mojim djelima, znamenjima. Ako već moje riječi ne nalaze nikakva odjeka u vašim srcima, ako već ono što ja govorim ne odjekuje u vama, vjerujte onda onomu što činim. Ako čovjeka, ako ljude uspravljam, liječim, spasavam, ako ih podižem i ozdravljam, činim integralnima, onda vjerujte da je to od Boga.

 

Prisjetimo se prvoga Isusova javnog nastupa u Nazaretu. Nakon uvodnih riječi i tumačenja Božje riječi te primjene na konkretnu situaciju svoga života i svojih suvremenika, njegovi ga sumještani žele strmoglaviti niz brdo. I veli se, Isus ode iz svoga mjesta. I nikad se više nije vratio u svoj rodni kraj. I tako kroz cijelo javno djelovanje. Na svakom koraku uhode i hvatanje u riječima, na svakom mjestu urote. I krvni neprijatelji pred Isusom postaju prijatelji samo s jednim zajedničkim ciljem: Ukloniti Isusa.

I u današnjem odlomku čujemo kako Židovi žele Isusa kamenovati. Istovjetnost situacije koju smo čuli i jučer iz Ivanova pera. Isus je sam ponudio gradivo za takve postupke: "Ti koji si obični čovjek, praviš se Bogom!" To je za njih ravno bogohuli. I na bogohulu slijedi kamenovanje. Isus je pak svjestan da Židovi o njemu sude iz egzistencijalnoga neznanja. I namjesto da ih ostavi u njihovu neznanju te u uvjerenju da on bogohuli, pokušava ih uvjeriti samim dokazom iz Pisma, pokušava preko Pisma stvoriti most koji bi ih povezivao.

Bitni pak sadržaj cjelokupnoga Isusova navještaja sastoji se u jedinstvu Oca i Sina. Po tome je Sin završna i trajna objava samoga Boga u povijesti. Njega je sami Bog Otac posvetio, pomazao. I kad bi samo prepoznali njegova djela kao djela učinjena u Ocu, time bi iskoračili iz neznanja u spoznaju i sigurnost.

Na današnji pak upitnik, tko je Bog i tko je čovjek, jedini istiniti odgovor jest: Bog je onakav kakav se objavio u Isusu Kristu. Bog nije samo neki bezgranični, daleki, uzvišeni, nego je taj Bog upravo u Isusu stupio među nas, uzeo sve moje i tvoje. Tvoju i moju patnju i bol. Taj Bog ima vremena za svakoga od nas. Stoga je uvjerljiv i možemo mu dati svoje povjerenje i ljubav.

Isus je govorio o Bogu komu se možemo povjeriti. Predao je na križu svoju dušu, svoj duh svomu Ocu. Poučavao je učenike, a poručivao je svima, da svaki tko se njemu pridruži, tko stupi u njegovo društvo, taj stupa u ozračje udomljenosti, može živjeti posve novim životom. Gdje je nekoć vladalo nasilje i mržnja, odsada imamo dobrotu i slobodu. Gdje je prije gospodario strah pred životom i smrću, strah od čovjeka i bližnjega, imamo odsada osjećaj sreće i mira te udomljenosti.

Sliku pastira i ovaca - pri čemu pastir poznaje svaku svoju ovcu i imenom je zove - prenosi Isus na svoga Oca i njegov odnos prema nama. Svatko od nas je u Očevu zreniku, sa svakim od nas on razgovara, u svakome od nas budi ono najljepše, najvrjednije. Tko se izruči Očevu pogledu i vodstvu, na njemu se događa istinsko uskrsnuće iz staroga u novo. Svaki čovjek nosi u sebi tračak dobrote i ljubavi, treba to samo otkriti. Tada će cilj života biti da čovjek razumije, a ne osuđuje, da prati a ne odbacuje, da je u zajedništvu, a ne u isključivosti, da već sada i ovdje nosi u sebi klicu vječnosti.

       Pretjerano značenje koje pridajemo ljudskomu mišljenju nerijetko je samo znak taštine,  umišljenosti i samosvidljivosti. Prema Isusovu sudu i Božjem također vrijedimo samo onoliko koliko pred Bogom vrijedimo - ni manje ni više - a ljudski je sud gotovo redovito prava suprotnost Božjemu sudu.