BIBLIJSKA PORUKA DANA

PETNAESTI TJEDAN KROZ GODINU

Petak, 15. srpnja 2011.

Mt 12,1-8

1U ono vrijeme prolazio je Isus subotom kroz usjeve. Učenici su njegovi ogladnjeli te počeli trgati klasje i jesti. 2Vidjevši to, farizeji mu rekoše: "Gle, učenici tvoji čine što nije dopušteno činiti subotom." 3On im reče: "Niste li čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? 4Kako uđe u Dom Božji te pojedoše prinesene kruhove, a to ne bijaše slobodno jesti ni njemu ni njegovim pratiocima, nego samo svećenicima? 5Ili zar niste čitali u Zakonu da subotom svećenici u Hramu krše subotu, a bez krivnje su? 6A velim vam: veće od Hrama jest ovdje! 7I kad biste razumjeli što ono znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva, ne biste osudili ove nekrive. 8Ta Sin Čovječji gospodar je subote!"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

ISUS - POSVEMAŠNJA SLOBODA

Mt 12, 1-8

Nema nikakve dvojbe. Tako je Isus mislio. Tako se ponašao. Takvim je ponašanjem izazivao, rekli bismo, na sebe sudbinu, izazvao svoje sudobnike, svoje vrijeme. I zbog tih je rečenica, zbog tih je riječi i nazora on bio maknut s pozornice, onako sramotno smaknut. Ovdje je na pomolu nešto posve novo, posvemašnji prevrat uhodanoga poimanja. Mi tek možemo slovkati ili pokušavati u svojim kategorijama dovinuti se do dometa riječi koje netom čusmo. Isus nastupa - mogli bismo reći - kao krajnji slobodnjak. Slobodnjački, slobodoumno se odnosi prema propisima Zakona, prema svetinji subote, drma temelje postojećeg. Čak se pravi višim od Hrama. "Ovdje je, čujte, više od Hrama"! Nečuveno, rekli bismo, za uši njegovih slušatelja, bogohulno. Ta Bog je u Hramu, a ovdje - više od Hrama, a ne samo Salomona ili Jone!

Ovo nas podsjeća na Isusov razgovor sa Samarijankom, gdje Isus govori o klanjanju u Duhu i Istini, ali ne više ni na Garizimu ni u Jeruzalemu (Iv 4). Isus se ne obazire ni desno ni lijevo, ne očekuje ni odobravajuću potvrdu ni nijekanje za svoj stav. Govori i ide ravno na stvar. I pitamo se: Odakle mu tolika samosvijest, sigurnost, odakle mu ovolika - da ne kažemo - drskost? Odakle si uzima za pravo da bude sudac i presuditelj u stvarima dobra i zla, grijeha i prekršaja? Ne postupa li on neodgovorno kršeći svjesno Božju zapovijed?

Isusova je nakana da svojim suvremenicima otkrije izvorni smisao subote. Subota je jednostavno radovanje, uživanje u Božjem djelu u svijetu i povijesti. Ona je vrijeme kad čovjek moli i zahvaljuje, kad u sinagogi sluša što je sve Gospodin kroz povijest učinio u svome narodu. I zato je subota za čovjeka, za njegovu dušu i tijelo, ali ujedno vrijeme intimne povezanosti s Gospodinom, Stvoriteljem, Izbaviteljem, Osloboditeljem. Ona je počivanje, odmaranje u Gospodinu i njegovu djelu.

Svi su postojeći propisi i zapovijedi za Isusa samo ceste i prohodni putovi koji vode u konačnu slobodu, beskrajna prostranstva, Božje perivoje. Zakoni ne vežu uz prošlost, nego su putokaz za budućnost. Isus nije proglasio niti iznio nikakav politički program, nego je davao životne smjernice i putokaze, koji, ako ih čovjek opslužuje, ako se njih točno pridržava, čine suvišnim sve političke programe, ideologije i stranke. Čovjek je cjelovit pred Bogom, svijetom i sobom.

Moral i etika nisu nikakvo sredstvo do Boga, jednako tako ni obdržavanje propisa i zakona ne će nas približiti Bogu, nego je svet, moralan i etičan život uvijek posljedak naše osobne povezanosti s Bogom, plodotvornost Božjeg života i Božje milosti u nama. Svaki čovjek ima udjela u tom životu i sveti život jest plod Božje svetosti koja se razlijeva cijelim stvorenjem. Na to Isus poziva. Svatko je osobno p(r)ozvan stupiti u taj suživot s Bogom. U savršenoj slobodi.

Nije li prema Ivanovu Evanđelju Isus rekao: "Ako me tko ljubi, čuvat će moje zapovijedi" (usp. Iv 14,15)? Isus uvijek pretpostavlja egzistencijalno jedinstvo u ljubavi s njime. "O Bože, ti si Bog moj: Gorljivo tebe tražim. Tebe žeđa duša moja, za tobom gine tijelo moje", veli psalmist (usp. Ps 63). Ako se to ozbilji, sve ostalo u životu moguće je učiniti i slijediti ono što Isus od nas traži. Jer on je s nama zajedno u jarmu. Jaram je moj ugodan, veli Isus. Jer je on sa mnom, s tobom, u istome jarmu, ujarmljen, u istoj zaprezi, upravo na to i smjera riječ su-pruzi. Zajedno upregnuti!

      A Marie Noel, francuska pjesnikinja i mističarka veli o svojim iskustvima s Isusom ovako: "I tako pobožne gospođe pripovijedaju o Isusovu životnom putu. I sve bi ga htjele slijediti u Jeruzalem. I sve bi htjele postati svete žene. Bih li ga ja onodobno slijedila? Nisam posve sigurna. Ne bih ga slijedila, ne! Zacijelo! I onodobno bih bila ono što sam i danas. Dobra i čestita vjernica i župljanka, negdje u Jeruzalemu. Bogobojazna žena, vjerna Zakonu. Malo strašljiva. Ali svakako ona koja u svakoj prilici prihvaća savjete rabina (svog župnika) u otežim pitanjima religije. Ta bi duša vjerojatno pošla u oduševljenu zanosu i prema Kristu. Sa stanovitim grizodušjem. Poći za njim značilo je staviti se nasuprot svećenicima. I nikada, baš nikada, ne bi se ta duša usprotivila, ni za živu glavu, svojoj sinagogi. Vjerovala bi da se ogrješuje o svoga Boga. Izvan Crkve nema istinskoga ni pravoga Boga. I što si ti, prahu, da se usuđuješ drznuti i stvarati sud o Bogu, te biraš Boga svoga srca čak i protiv Crkve? A kad bi Veliki svećenik, onodobni papa, osudio Isusa, tog galilejskog varalicu i opsjenjivača, njegovu osobu i nauk, ta bi duša u dubini svojeg bića bila do kraja podvojena, vapila bi Bogu, molila njegovu pomoć. Ali bi ipak ostala, makar sa suzama, poslušna Kajfi, kao što je u sličnim situacijama ostajala i Petru. Osim ako bi to Kristova snaga sve uklonila. Gdje je ta Kristova snaga danas, koja će otkloniti strah? Gdje je u nama, u svijetu, u Crkvi?" Gdje je odvažnost slijediti Isusa u svim prilikama u kojima nas poziva i izaziva? Njegova riječ je riječ slobode i oslobođenja.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

Sv. Bonaventura, biskup i crkveni naučitelj

Petak, 15. srpnja 2011.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Sv. Bonaventura - franjevac, crkveni naučitelj, biskup

Crkva se danas sjeća svetoga Bonaventure, franjevca, biskupa, kardinala, crkvenog naučitelja. Za nj se veli da je bio drugi utemeljitelj Reda nakon svetoga Franje. Rodio se god 1218. ili 1221. u Bagnoregiu kraj Viterba u Italiji. Na krštenju je dobio ime Ivan. Kao dijete teško je obolio i, prema predaji, izliječio ga je sv. Franji na čudesan način. Navodno mu je on dao i ime: Bonaventura, O Buona Ventura - O sretnih li događaja! Nakon filozofskih studija u Parizu stupa s 25 godina u franjevački red. Učitelj mu je u teologiji bio franjevac iz Engleske Aleksandar Haleški. God. 1257. bio je izabran za generala Reda male braće i tu je službu obnašao do svoje smrti. Red je vodio mudro i razborito, izbjegavajući ekstreme, kročeći srednjim umjerenim putem.

Imenovan je biskupom i kardinalom, na ekumenskom saboru u Lyonu koji je raspravljao o uniji s pravoslavcima god 1274. aktivno je sudjelovao u tu je preminuo. Bio profesor teologije i filozofije u Parizu, zajedno s Tomom Akvinskim.  I kao generalni ministar franjevačkog reda zadržao je svoje veze s Parizom. Piše sjajna teološka djela, nadahnut Svetim pismom te filozofskom baštinom. Slovi u filozofiji kao sljedbenik Platona i Augustina, dok je Toma Akvinski više bio sklon Aristotelu. U listopadu 1259. nalazi se na La Verni gdje je sv. Franjo primio Kristove rane i tu piše svoje znamenito djelo Put duha k Bogu. Nekako istodobno nastaju i manja djela s područja mistike: O trostrukom putu, Drvo života, Redovnicama o savršenom životu, Mistični trs, Pet slavlja u čast djeteta Isusa, te Soliloqium.

Napisao je i djelo O svođenju svih znanosti na teologiju. Iza sebe je ostavio oko 45 djela s raznih područja teologije. Uz Tomu Akvinskoga najznamenitiji je teolog srednjega vijeka, u svome mišljenju blizak Augustinu. Prema njegovu poimanju teologija mora voditi u mistiku, u vjersko iskustvo. "Bog je stvorio razumsku dušu zbog ove tri stvari: da ga duša slavi i veliča, da mu služi, i da mu se raduje i u njemu počiva. A to se događa samo u ljubavi, jer tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu".  A naše djelovanje treba imati ove tri stvari: "Mjeru, način i red. Mora se mjeriti skromnošću u vanjskom djelovanju, kroz čistoću osjećaja te uređen i lijep čistoćom nakane".

U svome djelu "Put duha k Bogu" veli ovako: "Pozivam, dakle, prije svega čitatelja na žarku molitvu po Kristu raspetome - čijom smo krvlju očišćeni od ljaga naših mana - da ne bi mislio da je dostatno čitanje bez unutarnjeg pomazanja, umovanje bez pobožnosti, istraživanje bez divljenja, pažljivo motrenje bez radosti, radinost bez poštovanja, znanje bez ljubavi, darovitost bez poniznosti, studij bez Božje milosti, prodornost uma bez božanski nadahnute mudrosti. - Pružam, dakle, ova razmatranja dušama koje su obdarene milošću, poniznim i skromnim, dušama skrušenim i pobožnim, koje su pomazane 'uljem radosti', dušama koje ljube Božju mudrost i koje su raspaljene željom za njom; onim dušama koje jedino žele Boga slaviti, diviti mu se i uživati ga."

U svom djelu Vitis mystica - Mistični trs  Bonaventura razvija teologiju štovanja Srca Isusova. Utjelovljenje vječne Riječi u krilu Djevice Marije najčudesnije je otkrivenje ljubavi kojom Bog ljubi čovjeka. Objava punine te ljubavi je križ i probodeno Srce Kristovo. To je znak i znamen kojom nježnošću, sebedarjem i žrtvom Bog otkupljuje čovjeka od njegova zla da ga uvede u život svoga vječnoga blaženstva.

Tako probodeno Srce Isusovo postaje izvor spasenja, objava milosrđa, zalog oproštenja i pomirenje čovjeka s Bogom.

Štovati Isusovo Srce znači biti zahvalan za tu ljubav, znači unići u školu te ljubavi, znači u svim svojim odnosima živjeti tu ljubav kao nov život Božjega kraljevstva.

Stoga nas sv. Bonaventura potiče: »Živom željom trči k tom izvoru života i svjetlosti, ti, Bogu odana dušo, pa iz dna svoga srca njemu zavapi: 'O neizrecivi uresu velikoga Boga i najčistiji sjaju vječnoga svjetla, živote što svaki život oživljuješ, svjetlosti što svako svjetlo svjetlošću napajaš te činiš da mnogobrojna svjetla ustrajno blistaju pred prijestoljem tvoga božanstva sve od prvog praskozorja!'«

Ta svjetla su spašenici Božji, pravednici koji su izrasli iz vjere i ljubavi, Duhom Svetim poučavani u školi Isusova Srca. Utječemo li se tom Presvetom Srcu? Vjerujemo li toj Ljubavi? Ili ga svojom grješnošću još uvijek probadamo? Bonaventura kliče: »O, vječno (...) sjajno i slatko vrelo izvorno, koje je skriveno od očiju svih smrtnika, ti si bez dna, dubina ti je beskrajna, širina neobuhvatna, čistoća nepokvarljiva!« (isto, str. 82)

To je Božje Srce za nas! Imajmo srca za Boga i imat ćemo srca za čovjeka!