BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

33. tjedan kroz godinu

Utorak, 16. studenog 2010.

Lk 19,1-10

1I uđe u Jerihon. Dok je njime prolazio, 2eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. 3Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. 4Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. 5Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: "Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući." 6On žurno siđe i primi ga sav radostan. 7A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: "Čovjeku se grešniku svratio!" 8A Zakej usta i reče Gospodinu: "Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko." 9Reče mu na to Isus: "Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! 10Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

SVRATI GOSPODINE I K NAMA KAO ZAKEJU

Lk 19,1-10

Na zgodu o iscjeljenju slijepca Bartimeja nadovezuje Luka onu o susretu sa Zakejem, nadcarinikom. Bartimej je progledao, Isus je u društvu grješnika i bolesnika, onih koji su psihički i fizički bolesni i koji ga ponajvećma trebaju, koji ga razumiju i koji njih razumije, dok su oni 'zdravi' kojima ne treba liječnika redovito po strani, razdraženi i izazvani Isusovim postupcima. Isus stalno polarizira i izaziva svoj okoliš. Nikoga on unaprijed ne osuđuje, ne isključuje, ne otpisuje.

Kad se u evanđeljima izriče riječ ‘danas’, onda se nešto zbilja događa. Nešto novo, neviđeno, nečuveno. Tako bijaše za Isusova rođenja. ‘Danas’ vam se rodio Spasitelj - Krist Gospodin, tako za Isusova javnoga nastupa u Nazaretu: ‘Danas’ se ova riječ ispunila, što vam još uvijek odzvanja u ušima, ili pak ona riječ razbojniku s križa: “Danas ćeš biti sa mnom u raju!” Jednako i ova riječ Zakeju: “Danas je došao spas ovoj kući!” Ova dva ‘danas’ izgovaraju se ljudima koje je društvo odbacilo, razbojniku na križu, Zakeju, cariniku sitnu rastom, koji je i zbog toga bio predmetom rugla i djece na ulici. Možda je upravo iz prkosa i prijezira svoje okoline postao carinikom, prešao u drugi tabor. Nije on više za njih 'patuljak', dogurao je on do 'nečega'.

Nikome od nas nije svejedno što drugi o nama misle. Ako je nekome svejedno što drugi misle, onda je i on prema svima ravnodušan. Nije mu stalo do njih, nije ga nikakva briga. Zakej je živio u društvu u kome se držalo do osobnoga dostojanstva. Nije bilo svejedno što drugi misle. Išli su u dugim haljinama, nisu se kao on uspinjali na stablo, da vide Isusa, kao ovaj Zakej koji je prodao dušu strancima. U ovome trenutku njemu je svejedno što drugi misle. Međutim, nije mu svejedno što je od svih odbačen, što nije ništa značio među svojim sumještanima. Nitko ga ništa nije pitao, bio je jednostavno crna ovca. Do njega se nije držalo. Nitko nije pitao za Zakeja.

Kad se vratimo doma, pitamo, je li nas tko tražio, je li tko za nas pitao. Uzimamo mobitel i pretražujemo poruke, uključujemo internet i gledamo prispjelu poštu. I žalosni smo ako nitko nije za nas pitao, ako nam nitko nije pisao. Smisao života nije u tome da pitamo, nego da slušamo i odgovaramo. Tu i jest smisao riječi od-govornost. Bog pita Adama, gdje si? Pita Kajina gdje mu je brat? I kakvo iznenađenje za Zakeja koji je prodao svoju dušu za novac! Zakeju, vidim te, siđi dolje.  Danas moram boraviti u tvojoj kući.

On se, vjerujem, sam u čudu pitao: Zar ja? Zar baš na mene misli? Pa ja sam u sjeni drveta, jedva prepoznatljiv. - Danas moram u tvoju kuću! Tko sretniji od njega. To je Evanđelje! To je za njega vijest trenutka, radosna vijest života. Cijeli je Jerihon bio toga dana na nogama, ali Isus svraća upravo kod njega - grješnika, tako misle farizeji i književnici. Cijeli grad na nogama, a on - Zakej - sam, usamljen, u svojoj nesreći. Nitko za nj ne mari. Nitko za nj ne pita.

Veliki norveški pisac Knut Hamsun osjetio je na svojoj koži prijezir okoline. Prije i za vrijeme Drugoga svjetskoga rata simpatizirao je s Nijemcima, nacistima. Stoga je nakon rata bio kažnjen. Oko njega je u vlastitoj zemlji podignut zid šutnje, prijezira, pa i sa strane službene Norveške. Bio je neko vrijeme na psihijatriji. I u svome dnevniku opisuje taj svoj pakao, taj skoro 90-godišnji pisac. Veli kako mu bolničarke ne odgovaraju na pozdrav, kako mu neki dječak ne želi odnijeti pismo u poštanski sandučić, kako mu okreću leđa, ne žele ga vidjeti, kako majke djecu odvlače djecu na stranu kad on prolazi. Sve su to male zgode s velikim učincima u njegovoj duši. On je sav rastočen jer ga svatko prezire kao izdajicu. To je najbolje oružje koje imamo jedni protiv drugih. Drugoga ne primijetiti, drugoga kažnjavati prijezirom, okretanjem leđa, šutnjom. To je daleko učinkovitije od srdžbe ili otvorena neprijateljstva. Sa svime time mogao se Hamsun nositi,  ali ne i s hladnoćom drugih i liječničkim uništavanjem, s pokušajem da mu se oduzme ljudsko dostojanstvo. Isti je pisac napisao kako je čovjek ‘veći od svoje sudbine’. Svaki čovjek ima svoju vrijednost, svoje dostojanstvo, pa i pored i unatoč vlastitoj krivnji i usprkos vlastitome grijehu.

Upravo nam to zgoda sa Zakejem izvrsno uprizoruje. Čovjek je veći od svoje sudbine. Zakej bježi od svoje sjene, bježi od sebe. I nitko u konačnici nije u takvu položaju da drugi ne bi za nj pitao, da nije pitan, da nema nikakve odgovornosti. Važno je da Netko za tebe pita, da se Netko za tebe brine. Za Isusa nema izgubljenih slučajeva. Ni Zakej nije izgubljen slučaj. U njega se promijenilo srce, ne okolnosti. Ostaje on i nadalje carinik, ali s novim srce i pogledom. Progledao je. Ne mijenja čovjeka i njegovo srce nauk, prijetnja, propovijed, nego susret s Isusom. To je odlučujuće i danas. Bogataši ne će nakon propovijedi ili enciklika otvoriti svoje bankovne račune siromasima, nego samo egzistencijalni 'udar' milosti Isusa Krista.

      Ljudi misle da u trenutku kad zadovolje svoje potrebe, kad se najedu, napiju, stvore obitelj, karijeru, kad imaju dovoljno novca, ne treba ništa više pitati. Misle da su time odgovorena sva životna pitanja, da u tome život ima svoj smisao. Međutim, grdno se varamo. Vjera nam veli kako je ljubav smisao života. A ljubav je upravo u tome da netko za mene pita. Da drugi za mene pitaju. Bližnji, rodbina, prijatelji. I na kraju sami Bog. Ako me netko pita, ako netko za mene pita, to znači da i sam moram dati odgovor. Pitan sam, dakle, moram odgovoriti. I upravo je smisao života u tome davanju odgovora nekome. Bogu u Isusu Kristu. Trebali bismo slušati Boga koji nas traži, zove, poziva. Govorimo o glasu pastira. Ovce prepoznaju njegov glas i slijede ga. Bog nas traži u osobi Isusa Krista. To je glas prijatelja. Trebam odgovoriti, oglasiti se. I iskusit ću - upravo kao i Zakej - oprost grijeha kad pronađem blago, kad pronađem životni biser. Na Zakeju je počinuo Isusov pogled, kao i na onome bogatom mladiću. Ali, kako samo različni ishodi tih dvaju susreta!?