BIBLIJSKA PORUKA DANA

USKRSNO VRIJEME

Četvrti uskrsni tjedan

Ponedjeljak, 16. svibnja 2011.

Iv 10,1-10

1"Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. 2A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. 3Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. 4A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. 5Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju." 6Isus im kaza tu poredbu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati. 7Stoga im Isus ponovno reče: "Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. 8Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. 9Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. 10Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Ponedjeljak - 4. uskrsni tjedan

ISUS – PONUDA ŽIVOTA U IZOBILJU

Iv 10,1-10

Govor o dobrome pastiru započinje Isus ne riječju "Ja sam dobri pastir" nego drugom slikom: "Zaista, zaista, kažem vam: Ja sam vrata ovcama" (Iv 10,7). Prethodno je Isus govorio o razbojnicima i kradljivcima koji se šuljaju te preskaču na drugim mjestima, ne ulaze kroz vrata. Isus kao da želi reći kako je on jedini put i prolaz do Oca, i upravo se tu očituje je li tko pravi pastir ili ne, naime, ulazi li kroz Isusa kao vrata. Isus ostaje gospodar stada. Tek u drugome dijelu Isus će reći kako je on dobri pastir. Najamnici, kradljivci i razbojnici promatraju ovce kao predmet, objekt, kao stvari, dok dobri pastir daje svoj život za svoje ovce, štoviše, on im daje život u punini.

"Ja sam vrata ovcama" - govori Gospodin Isus. Što je i tko je danas na vratima? Na vratima bilo koje ustanove? Naoružani stražari, zaštitari, nadzorne kamere. Bilježe sve, svaki mig i kretnju. I pohranjuju podatke o svima koji ulaze i izlaze. Pogotovo zaštitari ne puštaju svakoga. Legitimiraju, traže osobne papire. I nemoguće je zaobići ili mimoići njihovu kontrolu i nadzor.

Sjetimo se grčke mitologije. Na ulazu u podzemni svijet nalazio se strašni pas Kerber. Čuvar ulaza, čuvar vrata. I danas se zna pročitati upozorenje: Oprez! Opasan, oštar pas! Trebalo je nadmudriti toga psa, Kerbera, potplatiti onoga splavara Harona da bi se čovjek smirio nakon smrti u onome svijetu. U Hadu, u podzemlju, mjestu mraka i tame.

Nije tako s Isusom. Isus veli, ja sam vrata. Tko ulazi kroza me, bit će spašen. Nije on strašni čuvar, nije on zaštitar s oružjem, nije on nadzorna kamera koja bilježi svaki mig i kretnu. On poznaje svoje. Izvodi ih, zove sve po imenu. Svoje poznaje poimence.

I veli otvoreno: Svi koji su došli prije mene razbojnici su i kradljivci. - Zašto ne reći: Svi koji su došli nakon njega i ponudili se svijetu kao spasitelji i mesije, isto su tako razbojnici i kradljivci? On je jedini objavitelj i donositelj spoznaje Boga u svijet. Bilo je i prošlo ovim svijetom mnoštvo mesija i nazovispasitelja. Bilo je zavodnika koji su obećavali brda i doline. I čime je plodilo njihovo djelo? Što su dobra donijeli svijetu? - Suze, krv, znoj, smrt, ubijanje.

Na drugom će mjestu reći Isus: Širok je put koji vodi u propast, a kako je samo uska staza koja vodi u život? I malo ih je koji idu njome. Uska su vrata u život. Isus će za sebe reći: "Ja sam put. Istina. Život." Danas u vremenu pluralizma, zagovaranja snošljivosti, relativizma istine, Isusove riječi zvuče prezahtjevno. Ljudi bi radije 'kemijali' vlastitu vjeru, vlastito ponašanje, uzimali nešto od ovoga ili onoga, pa onda miješali i pravili vjerski 'cocktail'. Isus to ne dopušta. Stoga vrijedi uvijek upitnik: Za kim idem, čiji glas slušam, čiji glas slijedim? Pastir je i dobar, ali i strog, zahtjevan. Takav je i Isus. Ali to u krajnjoj crti usrećuje.

Isus govori o punini života koju on daje. Svaki čovjek žudi za životom, punim životom. Što je pak taj život? U čemu se sastoji punina života? Živjeti kao rasipni sin i u konačnici spasti na prosjački štap, napasati svinje? Potrošiti sve kredite, sve što je čovjek na bilo koji način u životu stekao, spiskati živeći razvratno? Gospodin je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora, na vrutke me tihane vodi, slika je to iz psalma i pod tim se može predočiti punina pravoga života.

Znamo od čega žive ovce. Ali od čega pak živi čovjek? Ne samo od kruha, nego od svake Božje riječi. Isus nudi riječ života, puni život. Čovjek živi od istine, od smisla, čovjek živi iz Boga i od Boga. Biti u Božjoj blizini. Zacijelo, čovjek treba kruha, treba hranu za tijelo, ali u dubini duše on treba istinu, treba ljubav, treba riječ života. Ovo je poglavlje u najužoj svezi sa šestim, gdje se govori o kruhu života, o euharistiji. Isus je kruh života, Isus je prava paša za sve koji se žele napasati na vječnim pašnjacima. On daje svoj život.

Bitna sastavnica ovoga odnosa pastir-ovce jest međusobno poznavanje i spoznavanje. Pravi pastir svoje poznaje, one ga poznaju, one ga slijede, slijede njegov glas, umilni. Poznavati znači iznutra prihvatiti, pristajati, to je nutarnja pripadnost, srcem, cijelim bićem, što je daleko dublje od posjedovanja stvari. U tome poznavanju ljudi nisu više stvari, nego osobe, koje su prihvaćene, uzljubljene. Za diktatore - kradljivce i razbojnike, za velike ideologe ljudi su samo objekti i stvari s kojima raspolažu kako im se prohtije. Za pravoga pak pastira ovce su slobodne, i pastir se očituje kao njihov gospodar time što ih ljubi, što ih poznaje, što ih želi u slobodi istine.

Može se ovdje nadometnuti i slika iz sinoptičkih evanđelja gdje pastir ide u potragu za izgubljenom ovcom. Time Isus ispunjava u sebi mesijansku viziju jednoga Ezekijela (34,1-34) o pastiru koga sami Bog postavlja. Sve riječi koje izgovara Isus ovdje kao da su nam otkinute od srca, ima nešto neponovljivo u njima, odnos u ljubavi, odnos kakav bi trebao biti između čovjeka i Boga, dvogovor u razumijevanju i prožimanju, poznavanju. Kao i u običnom životu. Nije važno što se govori, što majka izgovara kad dijete tješi, umiruje, nego je važno kako to ona govori. Onaj ton, ritam, nadvijanje nad čedom, to otvara srce za smisao i izgovorenu riječ. Ljubav ne trpi prijetvornost, namještenost. Kako slušam? S kakvim osjećajima slušam Isusove riječi? Njegova je riječ uvijek stvarateljska, sili nas na odluku i prihvat. Životom, srcem, bićem.