BIBLIJSKA PORUKA DANA

Drugi tjedan kroz godinu

Ponedjeljak, 17. siječnja 2011.

Mk 2,18-22

18Ivanovi su učenici i farizeji postili. I dođu neki i kažu mu: "Zašto učenici Ivanovi i učenici farizejski poste, a tvoji učenici ne poste?" 19Nato im Isus reče: "Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti. 20Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik i tada će postiti u onaj dan!" 21"Nitko ne prišiva krpe od sirova sukna na staro odijelo. Inače nova zakrpa vuče sa starog odijela pa nastane još veća rupa." 22"I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače će vino poderati mješine pa propade i vino i mješine. Nego - novo vino u nove mješine!"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

STARO I NOVO U ISUSU KRISTU

Mk 2,18-22

Isus je u osobi najava novog spasenjskog vremena te mesijanske radosti koja se izlijeva preko njegove osobe na cijeli svijet. Kao što ne priliči stavljati nove zakrpe na staro sukno niti novo, nesavrelo vino u stare mješine, jednako je u njegovoj osobi nespojivo na mesijanskoj gozbi i novoj svadbi koju upriličuje baviti se starim krparijama, prisiljavati ljude na odricanje i post. Ma koliko Isus načelno i bio spreman sačuvati duhovnu baštinu svog naroda iz koga je potekao, ipak je u njegovoj osobi i postupcima riječ o lomu sa starim, a taj lom zahvaća cjelokupni ustroj te se mora odraziti u novome načinu mišljenja, govora i djelovanja.

Isus ne stavlja načelno pod znak pitanja post. Post je dan i zadan već u edenskom vrtu praocu Adamu. On se morao sustegnuti i ne jesti s ona dva stabla u sredini Edena. Prekršivši Božju zapovijed navukao je na sebe i ljude nesreću i propast. Isus se okreće protiv farizejske prakse posta, naime, posipanja pepelom te raznih vanjskih izobličivanja koji bi ostalima bili prepoznatljivi znak kako se netko trapi, posti i tuguje. Post ne bi smio biti odraz žalosti ili tugovanja za nečim, jer žalovanje je uvijek znak da čovjeku nešto bitno nedostaje, da je nešto izgubio (prisjetimo se kako oni kojima je draga osoba preminula nemaju danima volje ni za kakvo jelo!). Gubitak dragocjenoga rađa gubitkom teka, nezainteresiranošću (što se može zamijetiti već i u životinjskom svijetu!). Tako je i religijski post bio praćen raznim popratnim običajima koji su odražavali prolaznost svijeta, žalost zbog bivovanja u ovom smrtnom tijelu, te čežnju za onostranim, vječnim.

Namjesto slike o postu Isus rabi sliku svadbe, zaručnika i zaručnice, mesijanske gozbe kojoj on predsjeda. Na toj svadbi u jedinstvu su Bog i čovjek, a u dubinskoj psihologiji redovito je simbolika zaruka i svadbe simbolika čovjekova nutarnjeg pomirenja sa samim sobom, jedinstva osobe u sebi. Čovjek više nije pocijepan niti podvojen. Došao je do sebe snagom Isusove osobe i nazočnosti. Slika zaručnika i svatova želi reći da u Isusovoj blizini prestaje ona razlika ili bezdan koji dijeli ovostranost od onostranosti, zemaljsku zbilju od nebeske zazbilje, da u njemu prestaju vrijeme i vječnost, nebo i zemlja, da on u svojoj osobi pobjedonosno nadilazi suprotnosti i opreke zemaljske egzistencije. Bog i čovjek nisu više suparnici, protivnici, već čovjek može posvema u sebe integrirati Božju sliku, biti kao što veli Pavao u poslanici, pismo Kristovo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, već na pločama od mesa, u srcima (2 Kor 3,3).

Isus ne prezire zemaljsko da bi čovjeku ponudio nebesko, nego otvara mogućnost da čovjek prevlada jaz između duhovnih i čisto fizičkih žudnji. To se posve podudara s Isusovim poimanjem kako je ova zemlja mjesto gdje se čovjek do kraja ostvaruje, gdje ostvaruje Božji plan i nalog, gdje postiže smisao i sreću. Čovjek nije dijete ove Zemlje, već Božje dijete, nije rob, već onaj koji govori Bogu: Oče naš, koji jesi na nebesima... Zato je za Isusa čisto krparenje pokušaj da spajati u njemu staro s novim. Isusov život je život sinteze, ne staroga i novoga, nego božanskog i ljudskog, Stvoritelja i stvora, neba i zemlje, prolaznosti i vječnosti. Isus uči čovjeka kako ljudski, kako čovjekoliko živjeti, u svjetlu vječnosti (sub specie aeternitatis), pod Božjim okom, ne prezirući ništa što je Bog stvorio, već prihvaćajući zahvalno sve iz Božje ruke za ovih nekoliko desetljeća svoga kratkoga života na ovom planetu.

Vrijeme i život koji su nam darovani ne smiju nam biti suvišni teret i muka, već dar i nalog Božji, kako to poima i Drugi vatikanski sabor u Crkvi u suvremenom svijetu. Zato su i sve Isusove prispodobe pokušaji da se Boga smjesti ne izvan našeg života, nego unutar našega svagdana, u pokušajima oblikovanja vlastitog života prema Božjim mjerilima i standardima. Zato je i Isus utjelovljena Božja Riječ, koja je postala dio ovog svijeta i naše povijesti, i zato je cijela povijest jedne velike zaruke Svjetla i Zemlje, Neba i materije. Zato je i poruka Isusovih prispodoba, kao i u ovoj o svadbi, vinu, mjehovima, upravo poruka o cjelovitosti, a ne rascjepkanosti čovjekove egzistencije. Riječ je o nama, o pitanju, na čemu čovjek gradi svoj život, na kojim temeljima, ovostranim, zemaljskim, ili vječnim, iz čega taj čovjek živi, iz istine Isusove riječi ili pak svoga zemaljskog privida. Svjesni ograničenosti i kratkoće vlastitog života učenici prihvaćaju iz Božje ruke vrijeme i život kao dar koji im omogućuje prodrijeti dublje u Božje tajne, u tajnu stvorenja snagom samog Boga, kako to čine mistici.

U Isusovoj osobi vidljiva je sakramentalni značaj samog života, svetost čovjekova bivovanja na ovoj zemlji, ispunjenost udivljenjem zbog Božjega divnog stvorenja, te prozračnost, trasparentnost prema vječnosti. Tu harmoniju mogu prekinuti nasilno samo oni koji ugrabe zaručnika, koji će nastupiti u odlučnom času tame i ukloniti Isusa iz učeničke sredine. Tada će učenici od jada i boli tugovati, plakati i postiti.

Isus kao da je na početku svoga javnog djelovanja slutio što ga čeka na kraju. Ljudi će ga zamrziti zbog njegove opuštenosti, naravnosti, zbog njegova druženja s rubnima, grješnicima. Ozloglasit će i njega i sve njegove i njegovo, odbacit će ga kao osobu, jer, da se poslužimo riječima Ivanova evanđelja, ljudi su više voljeli tamu nego svjetlost (Iv 3,19) budući da im djela bijahu zla. Ono pak što je Isus živio, govorio, naučavao bilo je ravno novom vinu koje nezaustavljivo prodire i kida stare mješine. On je sila koja ključa, dovodi do vrenja, on je kvasac koji mora prodrijeti u tijesto ovog svijeta i ukvasati ga.

      Dakle, i u Isusovu poimanju važan je sadržaj, važno je vino koje ulazi, ali i mijeh mora biti dovoljno izdržljiv da prihvati tu božansku novinu. Služeći se prispodobama Isus u svaku unosi cijeloga sebe, svoje biće, um i srce. On izgara u službi svog poslanja, izriče samoga sebe. Zato je jezgrenica svake slike, svake prispodobe kojom se služi, njegova osoba, ono što u sebi nosi, za što živi i za što se cijelim svojim bićem zalaže. To povećava do nesagledivih razmjera čovjekovo dostojanstvo, ali i čovjekovu odgovornost spram novoga što nastupa u Isusu. Odstup od svih naplavina krivotvorena podrijetla te odbacivanje svih ovozemaljskih uporišta bijahu za Isusa bolni izbor kako bi u njemu zablistala punim sjajem Istina, Ljubav, Bog, Novina.