BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

DVADESET I ČETVRTI TJEDAN KROZ GODINU

Subota, 17. rujna 2011.

 

Lk 8,4-15

4Kad se skupio silan svijet te iz svakoga grada nagrnuše k njemu, prozbori u prispodobi: 5"Iziđe sijač sijati sjeme. Dok je sijao, jedno pade uz put, bi pogaženo i ptice ga nebeske pozobaše. 6Drugo pade na kamen i, tek što je izniklo, osuši se jer ne imaše vlage. 7Drugo opet pade među trnje i trnje ga preraste i uguši. 8Drugo napokon pade u dobru zemlju, nikne i urodi stostrukim plodom." Rekavši to, povika: "Tko ima uši da čuje, neka čuje!" 9Upitaše ga učenici kakva bi to bila prispodoba. 10A on im reče: "Vama je dano znati otajstva kraljevstva Božjega, a ostalima u prispodobama - da gledajući ne vide i slušajući ne razumiju." 11"A ovo je prispodoba: Sjeme je Riječ Božja. 12Oni uz put slušatelji su. Zatim dolazi đavao i odnosi Riječ iz srca njihova da ne bi povjerovali i spasili se. 13A na kamenu - to su oni koji kad čuju, s radošću prime Riječ, ali korijena nemaju: ti neko vrijeme vjeruju, a u vrijeme kušnje otpadnu. 14A što pade u trnje - to su oni koji poslušaju, ali poneseni brigama, bogatstvom i nasladama života, uguše se i ne dorode roda. 15Ono pak u dobroj zemlji - to su oni koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

Subota - 24. tjedan kroz godinu

IZIĐE SIJAČ SIJATI SJEME RIJEČI

Lk 8,4-15

Usporedbe su Božja slikovnica koju možemo prelistavati i diviti se Isusovim riječima, kako jednostavno, shvatljivo i razumljivo izlaže narav Božjega kraljevstva i svoje poruke. Daleko snažnije od bilo kakva teološkoga naučavanja ili pukih primjera. U usporedbama se zrcali Isusov ‘svjetonazor’, narav njegove riječi, kraljevstva Božjega i samoga Boga.

Usporedba o sijaču nalazi se kod Luke u surječju onoga što smo čuli kako i na koji je način Isus dirnuo pojedince, kako su ljudi doživljavali i iskusili Isusovu osobu, nakon što je Isus govorio i činio, priopćio sebe i posredovao istinu o svojoj osobi i svome Ocu. Isus uzima svakodnevne poslove kako bi uprisutnio ljudima ono što Bog namjerava u njegovoj osobi. Ne služi se Isus apstraktnim slikama, filozofskim umovanjima, nego uzima slike iz života kako bi ponazočio ljudima narav Božjega djelovanja u njegovoj osobi. Zemaljska se stvarnost pretače u Božju slikovnicu; Isus nam priopćava nešto što je po svome sadržaju i poruci daleko više od onoga što slika govori. Konkretni svijet postaje nositeljem nebeske, božanske poruke. Isusove su usporedbe Božji piktogrami, hijeroglifi, šifre Božje poruke. Sam je Isus donositelj vječne poruke, a u svome navještaju rabi pjesnički izričaj, a ne rječnik svojih suvremenika, onodobnih pismoznanaca i učitelja.

Riječ pismoznanaca, farizeja ograničava, podiže ograde, granice, 'kolce' između ljudi, između pravovjernih i krivovjernih, između vjernika i nevjernika, pobožnika i grješnika, dok je Isusov rječnik i jezik pjesnički, otvoren, opisuje stvarnost u zornim slikama. Njegova je riječ svakome dostupna, dira u srce, osjećaje, mijenja čovjekove poglede, mijenja život. Isus poziva i pravedne i nepravedne, raskajane grješnike, bezbožnike kao i svece.

Usporedba o sijaču nalazi se kod sve trojice sinoptika. Luka je donosi na ovome mjestu, u osmom poglavlju, a upućena je vjerojatno onima koji su opasnosti od Isusa otpasti, odstupiti, rezignirati, ili ne vide u Isusovu pothvatu nikakva uspjeha. Možda sama usporedba oslikava i stanje i prilike u kojima se sam Isus nalazi. Naime, nakon početnih uspjeha u Galileji Isus se s učenicima susreće sa sve više otpora, nepovjerenja, neprijateljstva, odbijanja. Raste odbojnost i stječe se dojam kao da sve pada u vodu, da je sve uzalud, da će Isusova misija bankrotirati. Ponovno imamo otvrdnuće Izraela o kome govore proroci. U takve prilike izgovara Isus riječi o sijaču, prepune optimizma i vjere u kvalitetu onoga što on osobno sije u ovu zemlju, čovjekovo srce.

Što nam je činiti? Ono što čini svaki ratar kad ujesen sije. Mnogo toga govori protiv njegova nauma, mnoštvo je protivnosti, ali se on ne da obeshrabriti. Ni tlom, ni pticama, ni suncem, ni kamenjem, ni trnjem. Treba samo (sa)čekati do žetve. Sjeme je posijano. U Boga nema 'neuspjeha'. Treba staviti sve samo na jednu, Božju, kartu. Ovo je usporedba koja nas želi ohrabriti protiv svih tmastih oblaka obeshrabrenja na našem životnom nebu. Isusove su riječi ujedno i upozorenje, ohrabrenje i opomena. Od svojih slušatelja - koji su ono tlo na koje se sije riječ - Isus traži da imaju 'dobro i plemenito srce', srce iskreno i otvoreno, koje sluša i koje je poslušno.

Ne želi Isus povremene slušatelje, sporadične, ne želi on samo one koji će nedjeljom slušati ili ponekad do njega navratiti. Ne želi on one koji su nepostojani, nekoherentni, koji se danas kunu na sve, da će biti do kraja Isusovi, a sutra već zaborave i pođu starim putem. Masa zna ponijeti, a kako čovjek nema osobnoga stajališta, onda lako otpadne. Ili pak olako stečeno bogatstvo u kojem čovjek želi uživati za svoga aktivnoga života, a vjeru prepušta starosti. Takvima je vjera samo ukras, privjesak ili etiketa, pojaviti se u društvu, biti viđen, a zapravo time samo želi umiriti savjest. Što Isus traži: Ustrajnost, postojanost i ižarivanje u svijet onoga što čovjek živi, u radosti. Stoga Gospodin i veli: A vama je dano - učenicima - shvatiti i razumjeti tajne kraljevstva Božjega.

S druge strane nalazi se svijet koji ima svoje brige i probleme. O njima se veli u jednome ranokršćanskom spisu (Pastir Hermin) sljedeće: "Ljudi koji nikada nisu razmišljali o istini, koji nisu nikada istinski Boga tražili, koji su u nešto vjerovali, a bili su zaokupljeni poslovima, bogatstvom, poganskim ljubavima i tolikim stvarima ovoga svijeta, svi ti koji se bave tim stvarima, velim, ne razumiju Božje tajne ni usporedbe. Zbog svih tih svjetskih poslova oni su slijepi, pokvareni i u konačnici bezvrijedni".

      I nama treba biti jasno kako pod vjerom Isus ne shvaća nikakvo učenje naizust vjerskih istina ili molitava. Vjera nije u beživotnim obrascima, formulama, u čistoći nauka, nego u životu i životnom stilu utemeljenu na čvrstom povjerenju u Gospodina, u ustrajnom hodu za njime, upravo u životnim poteškoćama. Vjera ne može biti nikakav dodatak ni začin svagdanu, nikakvo životno osiguranje za budućnost ili vječnost, nego hod kroz kušnje, nevolje, poteškoće, progonstva. Luka snažnije naglašava od ostalih evanđelista čovjekovo ponašanje, ali ne zaboravlja naglasiti: Riječ je ona koja donosi plod u dobru, plemenitu i poštenu srcu. U milome srcu.

 

 

 

 

 

BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

RANE SVETOGA NAŠEG OCA FRANJE

Subota, 17. rujna 2011.

 

Lk 7,36-50

36Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. 37Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti 38i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću. 39Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: "Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica." 40A Isus, da mu odgovori, reče: "Šimune, imam ti nešto reći." A on će: "Učitelju, reci!" A on: 41"Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. 42Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?" 43Šimun odgovori: "Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio." Reče mu Isus: "Pravo si prosudio." 44I okrenut ženi reče Šimunu: "Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. 45Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. 46Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. 47Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi." 48A ženi reče: "Oprošteni su ti grijesi." 49Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: "Tko je ovaj da i grijehe oprašta?" 50A on reče ženi: "Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!"

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

RANE-STIGME SV. FRANJE

17. RUJNA

 

Riječ stigma u grčkom jeziku znači biljeg, pečat, urez, ranu, otisak ili pak znak koji se od davnine koristio kako bi označio pripadnost nečega ili nekoga nekomu. U kršćanstvu taj naziv ili pojam označava pet rana raspetoga Krista utisnute u ruke, noge i bok onoga koga je sam Bog vidljivo proslavio, samome Kristu suobličio.

Naravno, stigmatizacija ne mora uvijek u sebi značiti čudo, jer se slični fenomeni zapažaju i izvan prave mistike, ali možemo je, gdje je ona izraz i tjelesna posljedica mistične ljubavi prema Kristu i križu, promatrati s religioznim poštovanjem ako se ne iskorištava za senzaciju - pojašnjava K. Rahner u svom Teološkom rječniku. Mnogi su znanstvenici, s različitim motivima i pristupima, proučavali pojavljivanje tih rana, te pokušavali tumačiti njihove uzroke i odražaje. U franjevačkom svijetu poznato je ime Imberta Gourbeyre, liječnika koji je od početnoga materijalističkog polazišta, upravo na primjeru sv. Franje Asiškoga, došao do vjerničkoga stava koji zastupa većina katoličkih znanstvenika, a on se, u biti, sastoji od dvije protumačive stvarnosti. Prva je da bi stigme značile izraz nadnaravne mistične komunikacije, koja duhovni, nutarnji svijet očituje izvanjski, na tijelu. Bog, dakle, daruje određenoj duši milost ulivene kontemplacije Isusove boli raspinjanja. Drugi, pak, to smatraju izravnim i čudesnim zahvatom Božjim, koji omogućuje rasvjetljenje i izravno djeluje na tijelo da bi ga u potpunosti suobličio sa slikom raspetoga Krista.

Znakovi čavala na rukama i nogama

Zanimljivo je da se u katoličkom svijetu prve stigme, na ovako izravan način, pripisuju upravo sv. Franji iz Asiza. Dogodilo se to, kako svjedoče životopisci, krajem ljeta 1224. godine, na brdu Alverni (La Verni), dok je Franjo postio jednu od četrdesetnica. Zbog kronologije i jasnoće izraza, slijedimo Bonaventurin opis iz 13. poglavlja životopisa. Piše on da se to dogodilo dvije godine prije nego što je Franjo dušu predao nebu. Nakon mnogih napora, vođen providnošću, Franjo je došao u osamu na spomenuto brdo. A kad je ondje, prema običaju, počeo postiti četrdesetnicu na čast svetom Mihovilu Arkanđelu, više nego obično bio je obasut milosnim nadnaravnim promatranjem i nebeskim čežnjama. Štoviše, počeo je obilnije osjećati ulijevanje nebeskih darova.

Bonaventura najprije opisuje zanimljiv susret s Božjom Riječi. Franjo je, naime, najprije pobožno molio, a potom s oltara uzeo evanđelistar i dao da mu ga jedan od subraće otvori, i to triput u ime presvetoga Trojstva. I kad se kod svakog od tri otvaranja knjiga otvorila na tekstu koji opisuje Gospodinovu muku, Franjo je razabrao da se za života mora Kristu tako suobličiti u patnjama i bolima muke kao što ga je nasljedovao u životnom djelovanju. U tom duhu, u tim danima povučenosti i posta, Franjo je nastavio moliti. I dok se jednoga jutra, oko blagdana Uzvišenja svetoga Križa, molio na obronku spomenute gore, ugledao je serafa koji je imao šest vatrenih, sjajnih krila, kako se spušta s neba.

Kad se u munjevitu letu spustio do mjesta na kojem je Franjo molio, među krilima se pokazao lik propeta čovjeka koji je imao ispružene ruke u obliku križa i noge pribijene na križ. Dva su mu krila bila izdignuta iznad glave, dva su bila raširena za let, a dva su pokrivala cijelo tijelo. Kad je to ugledao, silno se zapanjio, a srce mu je ispunila žalost pomiješana s radošću. Radovao se, naime, milosnom pogledu kojim ga je Krist gledao u obličju serafa, ali prikovanost na križ mu je mačem suosjećanja boli probadala dušu.

Promatrajući neshvatljivo viđenje, shvatio je da je to djelo Božje providnosti i razabrao poziv i milost po kojoj bi mogao biti preoblikovan u obličje Krista propetoga ali ne po mučeničkoj smrti tijela nego po žaru duše. Kad je čudesnoga viđenja nestalo, u njegovu je srcu ostao čudesan Žar, a onda su se počeli pokazivati znakovi čavala na rukama i nogama kao što ih je malo prije vidio na liku Raspetoga. Vidjelo se kako su ruke i noge u samoj sredini probijene čavlima. Glave su se čavala pokazivale na dlanovima ruku i na gornjem dijelu stopala, a vršci su im se nalazili na protivnoj strani. Glave su čavala na rukama i nogama bile okrugle i crne.

Nakon tog događaja, Franjo je nosio svoju svetu tajnu i šutio, ali su braća uporno tražila da im kaže nešto o tom doživljaju, navodeći evanđeosku prispodobu kako se talenti ne smiju sakriti. I Franjo je, potaknut snagom evanđeoske riječi, s velikim strahom ispripovijedao tijek viđenja i nadodao kako je onaj, koji mu se ukazao, nešto rekao što ne bi nikada, dok bude živ, mogao otkriti nijednom čovjeku.

Nedokučiva tajna

Kad se navršilo četrdeset dana što ih je odlučio provesti u samoći i došla je svetkovina svetoga Mihovila Arkanđela, Franjo je sišao s brda, noseći sa sobom nedokučivu tajnu i lik Propetoga!

Kad je, nakon dvije godine od tog događaja, sveti Franjo umro u listopadu 1226., brat Ilija je poslao poznato Pismo u sve franjevačke provincije. Brat Ilija piše: „Prije smrti brat i otac naš pojavio se raspet, na svome je tijelu nosio pet rana koje su doista bile biljezi Kristovi." Toma Čelanski, govoreći o stigmama sv. Franje, svjedoči: „To smo vidjeli mi koji ovo govorimo. Rukama smo doticali ovo što riječima opisujemo" (3Čel 5). I Bonicije, jedan od Franjinih životnih suputnika, pozvan o ranama kazati istinu braći na zborovanju u Genovi (1254.), plačući je posvjedočio: „Ove su ih moje oči vidjele, i ove su ih moje grješničke ruke doticale" (FR, 88.).

      Crkva je ovo čudo potvrdila snagom brojnih papinskih pisama, a liturgijski kult rana proširio se ubrzo nakon smrti sv. Franje. U četrnaestom stoljeću, za vrijeme Sveopćega franjevačkog zborovanja u Cahorsu (1337.), određeno je „da se u Franjevačkome redu slavi svetkovina rana blaženoga Franje". Poslije je papa Klement IX. to liturgijsko slavlje proširio na cijelu Crkvu, upućujući pogled vjernika na knjigu Otkrivenja (peto i dvanaesto poglavlje) koja govori o Janjetu koje još nosi pečat svoje muke, te zahvaćeno slavom, privlači sebi svoje odabranike. Nema dvojbe da je sv. Franjo svojom pojavom obilježio kršćansku povijest kao čovjek koji je bio u svemu suobličen s Kristom, sve do ureza znakova njegove Muke. Bartol iz Pize (XIV. st.) do te je mjere naglašavao tu suobličenost da ga je nazvao „alter Christus". No, uza sva možebitna prenaglašavanja i kriva predstavljanja u povijesti, sv. Franjo ostaje čisti uzor kršćanske ljubavi prema Kristu raspetome. Neka i nas, prigodom ovoga velikoga franjevačkog jubileja, blagdan Rana sv. Franje još jače privuče na pobožnost Kristove muke i raspinjanja.