BIBLIJSKA PORUKA DANA

SV. LUKA EVANĐELIST

Utorak, 18. listopada 2011.

Lk 10,1-9

1Nakon toga odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. 2Govorio im je: "Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. 3Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. 4Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. 5U koju god kuću uđete, najprije recite: 'Mir kući ovoj!' 6Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. 7U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću." 8"Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi 9i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: 'Približilo vam se kraljevstvo Božje!'

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

SLIKA ISUSA KRISTA U LUKINU EVANĐELJU

18. LISTOPADA

Okvirne slike koje evanđelist Luka rabi kad opisuje Isusovo djelo u svijetu su: spasiti, Spasitelj, život, vječni život, živjeti, ozdraviti. Cjelokupno Isusovo djelo, okvir toga djelovanja dan je i opisan u ozračju koje okružuje Isusa. Luka želi učiniti Isusa simpatičnim, privlačnim čitateljima iz helenističkog kulturnog ozračja, želi da im Isus kao osoba rječito zbori. Prikazuje ga ljubaznim, umilnim, simpatičnim. Osoba je to prepuna sućuti i pažnje, pa je stoga i opis muke kod Luke prožet upravo neshvatljivom ljubavlju za sve i svakoga. Ljubav je motor Isusova djelovanja. Iz ljubavi Bog traži sve napušteno i izgubljeno, sve što se otuđilo i udaljilo od izvora (usp. 15. poglavlje: izgubljena ovca, drahma, izgubljeni sin). Zbog jedne izgubljene ovce ostavlja sve u pustinji i traži zalutalu, zbog jedne izgubljene drahme prevrće cijelu kuću, rasipnome sinu hrli u susret, grli ga raširenih ruku, pada mu oko vrata. Bezgranična je ljubav i radost zbog nađenoga.

1. Inače je dominantna misao radosti kod Luke. Daleko više nego u drugih evanđelista. Tek njegovo evanđelje zavrjeđuje naziv ‘radosna poruka’, ‘radosna vijest’. Matejevo i Markovo bi se dalo radije prevesti s ‘dobra vijest’. Radost, klicanje, hvala, zahvala, sreća, mir, s tim je pojmovima čitatelj suočen već od samog početka Lukina izvješćivanja. Već za navještaja Ivanova rođenja sve odzvanja radošću (1,14.58); zatim Marijin ‘Magnificat’ (1,46sl), zatim pri navještaju rođenja Spasitelja pastirima (2,10: navješćujem vam veliku radost...; pastiri hvale i slave Gospodina Boga). Klicanje odzvanja na kraju blaženstava (usp. 6,23: radujte se i kličite, jer gle, vaša je plaća velika na nebesima!). Ona žena iz naroda kliče i slavi Gospodina, slavi krilo koje je Gospodina nosilo i prsi koja je sisao (11,27). Jednostavno: nigdje nemamo toliko radosti i klicanja kao u Lukinu evanđelju.

2. Isto vrijedi i za molitvu. Isus u Lukinu evanđelju moli prije svake važnije odluke u svome životu. Moli on prije izbora apostola (usp. 6,12), moli također prije nego će ga Petar priznati Mesijom (usp. 9,18), zatim prije i za vrijeme preobraženja na gori Taboru (9,29), zatim moli prije krštenja (3,21), u Getsemaniju (22,41). Čak i na križu moli za svoje progonitelje i neprijatelje (23,34). Gotovo se redovito radi o Lukinim umetanjima, ako se usporede drugi sinoptici. Jednako se Isus obraća i Petru riječima: “Šimune, Šimune... molio sam za tebe da tvoja vjera ne malakše”(22,32). Jedan od učenika moli Isusa koji se molio i prestao s molitvom da ih pouči molitvi, i Isus ih uči molitvu Očenaša (usp. 11,1sl). Ona usporedba, odnosno prispodoba o udovici i nepravednom sucu (18,1-8) je veliko upozorenje kako treba uvijek moliti i nikad ne sustati u molitvama. Jednostavno, treba uporno biti s molitvama u Očevim ušima, jer je molitva izričaj i priznanje vlastitog siromaštva, a ujedno i pouzdanja u Božju ljubav i skrb.

3. Jednako je znakovito za Luku i Lukinu sliku Isusa Krista da je Isus redovito u ozračju ženâ. One ga okružuju više nego u drugim evanđeljima. Od početka do kraja vidjet ćemo žene na njegovu životnom putu. One mu služe, one su u njegovoj blizini, k njima svraća kao dragi gost (usp. 8,2sl). To daje Isusovoj slici kod Luke stanovitu toplinu, topli ton. Vrlo brižno opisuje Luka dvije žene koje su usko vezane uz Isusovo rođenje, Elizabetu i Mariju, majku Krstiteljevu i majku Isusovu, zatim onu proročicu Anu u hramu. Žene su naslovnici posebne Isusove pomoći i milosti. Mnoge je ozdravio, izliječio, oslobodio od nečistih sila, demonskih moći i vlasti. Svraća Mariji i Marti, ondje drži duge pouke (10,38-42), hvali onu udovicu zbog njezina neizmjernog dara; darovala je cijelo svoje žiće (21,1-4). Udovici iz Naima vraća natrag preminula sina jedinca koga su nosili na pokop (7,12sl). Poznatoj javnoj gradskoj prostitutki oprašta grijehe i obećava spasenje (7,36sl). Liječi zgrčenu ženu (13,10sl) tako i ostale (8,2). Žene ga prate na križnom putu (23,27sl), a one su gotovo jedine pod križem na Golgoti (23,49). One su na grobu, promatraju grob u koji je položen (23,55). Prve su svjedoci i očevici njegova uskrsnuća i glasnici tog događaja (24,1-11).

4. Tomu odgovara napokon ona crta Isusove osobe koja je tako važna za Luku: On je pomoćnik, spasitelj. Više nego u drugih evanđelista pronaći ćemo upravo u Luke izričaje poput spasiti, izliječiti, pomoći. Isus je dobrotvor, dobri liječnik, koji pomaže svima, on ima sućuti s ljudima s kojima se susreće u njihovim nevoljama. Mnoge zgode i tipično Lukini izvještaji, dakle Lukin posebni izvor kojega nema u drugih evanđelista, upravo tu crtu Isusova lika prikazuju tako zorno. Ta su izvješća zorna slika o Isusu kao spasitelju. Prisjetimo se kako se Isus sažalijeva nad onom udovicom, majkom mladića iz Naima (7,12sl). Promatrajući Jeruzalem Isus se nad gradom rasplakao zbog njegove sudbine koja ga ima zadesiti, jer nije uočio dan svog pohoda (19,41). Isto ćemo samo kod Luke pronaći usporedbu o milosrdnom Samaritancu (10,30-37), ili o rasipnome sinu (15,11-32). Budući da je Isus spasitelj svih, upravo su ti siromasi, bijedni, prezreni oni koji su se u životu nasukali, koji su mrtvi u smislu svojih ljudskih i građanskih prava, koji su obespravljeni, potrebni njegove milosti, pomoći, ruke. Isus je pruža svima, bez razlike.

5. Jednako je važna za Luku tema siromaštva. Od početka do kraja provlači se misao siromaštine i neimaštine. Pastiri su ljudi niže vrste, nečisti. Oni primaju prvi poruku spasenja od anđela kako se rodio Spasitelj, Krist Gospodin (2,8sl). Samo Isusovo rođenje odvija se u bijednim okolnostima: u štali, jaslama (2,7). Marijina žrtva i prinos u hramu je žrtva siromašnih ljudi koji ništa nemaju, pa prinose dvije grlice, odnosno golubića (2,24). To je prinos najsiromašnijih. Zatim u samom Isusovu djelovanju i navještaju: Isus naziva blaženima siromahe, zatim navodi prispodobu o bogatašu i siromašnom Lazaru (16,19-31), prispodobu o siromahu putniku koji je zapao među razbojnike i koga Samaritanac spašava (10,30-37), siromašnoj grešnici koja se baca do njegovih nogu i moli milost (7,36sl). Siromah je i Zakej pored svog bogatstva, jer je odbačen, on je kolaboracionist s Rimljanima (19,1-10). Upravo u toj zgodi navodi Luka Isusove riječi: “Sin je Čovječji došao potražiti i spasiti ono što bijaše izgubljeno.” (19,10) Razbojnik na križu prima Isusovo jamstvo da će biti s njime “još danas” u raju (23,43). Odbačen od svih, isključen iz društva, prima jamstvo spasa od Isusa.

6. Upravo je to ono što odlikuje Lukina Isusa za razliku od drugih evanđelista. Isus je ljudski, topliji od drugih slika koje o njemu kruže. Možda je tu odlučno ako imamo u zreniku da Luka piše poganima, da piše onima koji još nisu kršćani, želeći im prikazati u lijepu svjetlu i bojama samog Gospodina, Spasitelja. Nije nasjeo opasnosti koja je vrebala za njegova pisanja da prikaže Isusa kao nekakva ‘božanskog čudotvorca’, slika koja je bila vrlo uobičajena u to vrijeme u poganstvu (pojam ‘theios aner’, to su razni vračevi, čudotvorci, iscjelitelji, ljudi koji su navodno raspolagali nadljudskim i nadnaravnim silama). Daleko je Luka od takva prikaza ili slike. Nije Luka ni romanopisac koji bi htio prikazati nekakva junaka ili zadovoljiti radoznalost svog čitatelja. Isus nije mitski lik ili figura, nije obični čovjek: On je Bogočovjek. Luka kuša izbjeći za Isusa naziv “Sin Božji”, jer je grčka i rimska mitologija prepuna raznih božanskih potomaka i sinova. Samo jedan primjer: Onaj rimski stotnik prema Marku pod Isusovim križem, nakon što je Isus izdahnuo, priznaje: “Uistinu ovo bijaše Sin Božji.” (Mk 15,39) Luka je prema tome nazivu suzdržan, pa stoga takvo oslovljavanje ispušta ne samo na tome mjestu nego i u cijelom evanđelju. On ovdje veli: “Doista ovaj čovjek bijaše pravedan.”(23,47) ‘Sin Božji’ je u helenizmu otrcana formula koja nije mnogo značila. Za Luku je Isus daleko više Sin nebeskoga Oca tako da mu onaj pojam nije bio dostatan da na zoran način izrazi Isusovu tajnu svojim čitateljima.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

DVADESET I DEVETI TJEDAN KROZ GODINU

Utorak, 18. listopada 2011.

Lk 12,35-38

35"Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, 36a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. 37Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. 38Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Utorak - 29. tjedan kroz godinu

BUDNI BUDITE - MOLITE

Lk 12,35-38

Neobično nas se doima i zvuči ovaj evanđeoski odlomak. Jučer smo slušali riječ o bogatstvu i bogatašu koji se nije bogatio u Bogu, nego imao svoju utjehu u svojim poljima i žitnicama, ali mu Bog iste večeri uzima život. Rad i smrt, posao, planiranje, ali bez promišljanja onoga što čovjeka čeka prekosutra, a ne samo sutra. I što onda? Isus čini prijelaz s bogatstva na temu budnosti, uključuje u prispodobu zaručnika koji se vraća sa svadbe na kućedomaćina koji, našavši svoje sluge i sluškinje, robove i ropkinje, da bdiju i čekaju njegov dolazak, koji ga pri kucanju i dolasku, pozdravljaju i otvaraju vrata - taj kućedomaćin naređuje robovima i ropkinjama da posjedaju, i on ih sam poslužuje. Pa ma kada on došao, i za treće noćne straže, tj. pred sami izlazak sunca, ako ih zatekne budne, naziva ih sretnim i blaženima. Dvostruko blaženstvo robovima i ropkinjama, dvostruka sreća onima koji bdiju i čekaju.

Rana je Crkva živjela iz svijesti i vjere u skori Isusov dolazak. Glavni bogoslužni uzvik bijaše Maranatha - Gospodine naš, dođi! Zaključna misao Knjige Otkrivenja završava tim uzvikom, pronaći ćemo ga u Pavlovim spisima, imamo ga u euharistijskom bogoslužju opisanu u Nauku dvanaestorice apostola tzv. Didahe. Kako se pak Isusov ponovni dolazak oduljio, evanđelist želi naglasiti kako se ne smijemo uljuljati i početi živjeti razuzdano, svjetski i svjetovno. Treba danomice raditi na sebi, biti kao umjetnik koji skida s gromade suvišno kako bi zasjao pravi lik koji se suobličuje prauzoru, Isusu Kristu, Sinu Čovječjem. Mi kao vjernici ne idemo ususret nekome usudu, fatumu, slijepoj sudbini, nego prema Isusu Kristu koji nam dolazi ususret.

Već u Djelima apostolskim, za Isusova rastanka s apostolima, imamo upit, kad će uspostaviti u Izraelu kraljevstvo Božje. Isus im odgovara da njihovo nije znati vrijeme i čas, trenutak, hronoi kai kairoi, nego da moraju moliti i čekati, obući se u silu Duha, bdjeti (Dj 1,7). Učenici, apostoli trebaju biti vjerni, bdjeti, moliti. To su temeljne značajke vjernika u ovome vremenu. Gospodin bdije nad svojim narodom. ‘Oko će moje bdjeti nad tobom’, veli psalmist ( usp. Ps 32,8), a isto tako i ‘ne drijema i ne spava on, čuvar tvoj, Izraele’ (usp. Ps 121,3). Isusova usporedba o pet mudrih i pet ludih djevica smjera u istome pravcu: Budnost, imati dovoljno ulja, čekati zaručnika kad će se pojaviti (Mt 25,1-13).

Dvije tisuće godina su prošle od ovih Isusovih riječi. Ne znamo kad će doći ponovno. Neki su se tijekom povijesti odveć bavili matematičkom i proračunima kad će doći, neki su čak najavljivali i nadnevke smaka svijeta, a mnogi govore o godini 2012. kao godini kozmičke katastrofe. S jedne strane svi mi živimo u vremenu post Christum natum, a s druge stane mi živimo također i u vremenu Ante Christi adventum, iščekujući njegov dolazak. Kad se uzme današnji europski pa i svjetski trend u odnosu na kršćanstvo i Crkvu, vidimo kako Krist pada u zaborav. A Isus svojim želi reći kako je Bog tu, neposredan, kako nam se nudi zgusnuto, kako je on pred vratima. Tko vjeruje, ima budućnost.

Kozmološki govoreći Biblija ne govori o vremenu ni nadnevcima Kristova ponovnoga dolaska, nego nas želi upozoriti na činjenicu: Jesmo li blizu Bogu, koliko smo blizu njemu, koliko nam je Bog egzistencijalno bliz i što nam on znači u životu. Za Isusa nije pitanje ni problem u vremenu (kronos), nego u životnoj zgusnutosti trenutka (kairos) kad ulazi on u naš život te kad on prevraća naše temelje i stavlja naš život na prave noge i prava nosiva mjerila i uporišta. Zato i vrijedi Isusovo upozorenje kako moramo promijeniti svoje stajalište spram posjeda, vlasništva i novca. Isus nam jasno veli kako mi svojim bogatstvom ubijamo Boga u sebi i drugima, kako svojim ponašanjem i svojom nebrigom za druge ubijamo život na zemlji. Zemlja zadržava ono što je njezino, zemljano, ona ubija one koji nju ubijaju, ona se osvećuje onima koji nju iskorištavaju. Novac nas ne će zaštiti, bogatstvo nas ne će spasiti, jer ga jedu moljci i nagriza rđa. Nego samo budnost i molitva te pogled usmjeren na Gospodina.

Stoga i upozorenje: Vi ste putnici i pridošlice u svijetu. Uvijek spremni za pokret, na polazak. Upravo kao za židovske pashalne večere, opasanih bokova, s upaljenim svjetiljkama. Biti svjetlila u svijetu, obasjavati noć svijeta, nositi svjetlo u svijet - to je Isusova poruka. Vi ste svjetlo svijeta. U Knjizi Otkrivenja imamo tu sliku Gospodina koji kuca na vrata. Želi unići i blagovati s onim tko mu otvori, želi ga usrećiti (usp. Otk 3,20). Motiv služenja provlači se trajno kroz Isusov navještaj. Došao je ne gospodariti, nego služiti i dati svoj život kao otkupninu. On se sam pripasao za pashalne večere, oprao svojima noge, kao zadnji rob. Gospodin sam postaje poslužiteljem slugom svojim robovima i sluškinjama. Da će to tako biti, jamči Isus svojim ‘Amen’! To je kao zakletva, časna riječ! Zajedništvo stola s Gospodinom vrhunac je i smisao čovjekova života. Sve ima svoju završnu točku, svoj klimaks u Isusovu predanju na križu!

      O tome je riječ kod Luke i na Posljednjoj večeri, kad je izbio prijepor oko toga tko je među njima prvi. Isus ih pita, tko je veći, onaj za stolom ili poslužitelj. I domeće: “A ja sam među vama kao poslužitelj!” (Lk 22,27). Isus na sebe preuzima ulogu poslužitelja, i on je uzor svima koji se svađaju oko prvih mjesta, koji se stalno natječu, takmiče s drugima. Marijin Magnificat ističe upravo tu protegu, kako Gospodin siti gladne, preokreće postojeće kategorije.