BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

VELIKI TJEDAN

Ponedjeljak, 18. travnja 2011.

 

Iv 12,1-11

1Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio od mrtvih. 2Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika. 3Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti. 4Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: 5"Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?" 6To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo. 7Nato Isus odvrati: "Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! 8Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek." 9Silno mnoštvo Židova dozna da je Isus ondje pa se okupi, ne samo zbog Isusa, već i zato da vide Lazara kojega on bijaše uskrisio od mrtvih. 10A glavari svećenički odlučiše i Lazara ubiti 11jer su zbog njega mnogi Židovi odlazili i vjerovali u Isusa.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

Ponedjeljak Velikoga tjedna

NEŠTO LIJEPO ZA GOSPODINA

Iv 12,1-11

Unišli smo u Veliki, Sveti tjedan Gospodnje muke, smrti, proslave. Oko Isusa se steže obruč, nad njim je već izrečena osuda, samo se čeka prilika da se to odjelotvori. Isusovo okružje i ne sluti što njihova Učitelja čeka. Isus je kod prijatelja - jedinih istinskih i pravih - u Betaniji: Marije, Marte i brata im Lazara. Ondje mu priređuju svečani objed, nazočan je i Lazar kojega Isus uskrisi od mrtvih.

Točno je šest dana prije svetkovanja Pashe. Sve je nekako zavijeno u uskrsno ozračje. Ova gozba u Betaniji prethodi Isusovoj smrti u znaku pomazanja koje prethodi njegovu ukopu. To je ujedno i najava Učiteljeva uskrsnuća nakon što je uskrsnuo njihova brata Lazara. Isus je gospodar života i smrti. On je uskrsnuće i život. U osobi. Ovaj prizor u Betaniji protkan je radošću i boli, silnom radošću zbog pohoda velikoga gosta i njegovih učenika, radošću zbog uskrsavanja Lazara i blizine Pashe, ali i boli i gorčinom zbog toga što će ta Pasha biti posljednja Učiteljeva na ovoj zemlji. Neprijateljsko raspoloženje je sve snažnije, Isusa su odlučili ubiti, prijete čak i Lazaru.

Što se događa? Iz silne ljubavi i zahvalnosti jer im je vratio brata u život  Marija pomazuje Isusa skupocjenom pomasti. U to se doba nardova pomast dopremala čak s podnožja Himalaja, iz daleke Indije. Miris se proširio po cijeloj kući. Marija iz ljubavi čini to djelo. Nema toga što ne bi učinila za svoga Gospodina. Za Gospodina daje sve. Iz osobne i obiteljske ljubavi i privrženosti Isusu. Nakana je učiniti nešto lijepo za samoga Gospodina. To bijaše i životno geslo bl. Majke Tereze: Činiti nešto lijepo za Gospodina u službi siromašnih, umirućih, beskućnika. Pomazivati ih, vidati im rane, kao da se čini samome  Gospodinu.

 

A kako reagiraju nazočni gosti. Kritiku upućuje Juda koji je imao kesu. Prijekor upućuje onaj koji se već odavna srcem odvojio od Isusa. Sklopio je ugovor kako ga Židovima predati, kako ga izdati. Nakon pune tri godine nije kadar dati Gospodinu ni nešto materijalno, tvarno, a nekmoli srce, svoju dušu. Procijenjena vrijednost skupocjene nardove pomasti ima onodobnu protuvrijednost cjelogodišnje plaće jednoga radnika. Učenici se s pravom pitaju, čemu to rasipanje. Isus ih primiruje, govoreći kako se isplatilo takvo što učiniti. Treba pomazati tijelo koje će doskora biti izručeno smrti. S jedne strane logika ljubavi, a s druge logika profita, koristoljubivosti.

Isusove su riječi umirujuće. Neka je to učinila, lijepo je to djelo od nje, napose spram onoga što predstoji. A glede siromaha i sirotinje, njih će ionako biti uvijek. Nemoguće je riješiti taj problem u ovim postojećim okolnostima. U svijetu će postojati uvijek taj nepremostivi jaz i kontrast između pomoći i nemoći, dobrote i zatiranja, nježnosti i grubosti. Često je dobrota u svijetu nemoćna, bez ikakva rezultata. Ni vjera ne pomaže mnogo. Ali upravo s razloga što u pitanju nije uspjeh, dobrota tim snažnije sja na zaslonu sve moćnije sile.

Isus veli, nikada se ne će zaboraviti što je ta žena učinila u Betaniji. U svu vječnost ostaje njezin spomen i ono što mu učini. Trebamo svi imati osjećaj i ujedno zadovoljstvo kako se isplati činiti naprosto dobro, makar i ne mogli ukloniti svu bijedu i nevolju svijeta. Ovaj čin u Betaniji nešto je što spada na Isusovu smrt i uskrsnuće. Ono što je u ovom trenutku učinila nadilazi i predstojeću smrt. Da je Isus ostao u smrti, ovaj bi čin bio suvišan. Ali smrt nije imala zadnju riječ. Njega smrt nije mogla pobijediti. Nikad on ne će biti izbrisan s lica ove zemlje.

S jedne strane nježne ženske ruke koje pomazuju Isusovo tijelo, a s druge strane, za nekoliko dana vojničke će se ruke i bičevi divljački obrušiti na to isto tijelo; Isusovo će tijelo biti predmetom sadističkoga mučenja. Na jednoj strani brižna skrb oko Isusa, a na drugoj strani otupjela, nesuzdržana okrutnost koja razara sve i čini besmislenim ovo što ova žena na Isusu radi.

      Gdje nema ljubavi, ljubav se ne može niti shvatiti niti dati. Tko ljubav nije iskusio, ne može shvatiti one koji ovako ljube, do kraja. Motiv, razlog za čin jest ljubav. Slično govore danas oni koji prigovaraju kako Crkva ima golemo umjetničko bogatstvo. Kao navodno, to bi trebalo staviti na dražbu i novac dati siromasima. Crkva je uvijek stavljala veliki naglasak na raskoš, umjetničko, lijepo, na bogoslužje, tamjan, obrede. Samo se na lijep način i darežljivim srcem može častiti Boga i čovjeka. Tko ne daje Bogu, ne daje ni čovjeku. Tko nema srca za Isusa, nema ga ni za čovjeka. Isto tako i ljubavi. - Što je s našom ljubavi? Ivan je to znao sačuvati u sebi i prenijeti nama u svome Evanđelju. A mi?