BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

33. tjedan kroz godinu

Petak, 19. studenog 2010.

Lk 19,45-48

45Ušavši u Hram, stane izgoniti prodavače. 46Kaže im: "Pisano je: Dom moj bit će Dom molitve, a vi od njega načiniste pećinu razbojničku!" 47I danomice naučavaše u Hramu. A glavari su svećenički i pismoznanci tražili kako da ga pogube, a tako i prvaci narodni, 48ali nikako naći što da učine jer je sav narod visio o njegovoj riječi.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

OVDJE JE I VIŠE OD HRAMA I SALOMONA

Lk 19,45-48

Hram bijaše cilj Isusova putovanja iz Galileje prema Jeruzalemu. Isus nastupa u Hramu odlučno, kao da je gospodar toga svetoga mjesta. U Hramu je on u kući svoga Oca (usp. Lk 2,49), kako se izjasnio još kao dvanaestogodišnjak. Ta mu je kuća prirasla srcu, ali upućuje oštru proročku kritiku protiv prilika koje vladaju u tome svetom prostoru. Samo ćemo pronaći kod Luke kako je Isus naučavao u Hramu te svojom prisutnošću i riječju te naučavanjem ponovno posvetio taj sveti prostor. Prostor ne čine svetim kamenje ni posuđe u svetištu, ne čine ga ni žrtve ni prinosi. Samo ljudi koji se tu okupljaju, koji Božju riječ slušaju, koji doživljavaju Božju prisutnost čine prostor svetim, postaju Božjim hramom, kako će poslije reći Pavao. Hram Božji ste vi!  - doviknut će on svojim Korinćanima.

Isus želi posvemašnju reformu svega što je u Hramu, on se ponaša kao gospodar svetišta, gospodar situacije u kojoj djeluje. U očima onih koji su to promatrali moralo je to biti bogohulno. Tko mu je dao pravo da se tako ponaša? Bit će to poslije na njegovu sudu također jedna od optužnica i njegovih krivica, jer će ga optužiti kako je govorio da treba razoriti Hram te da će ga on u tri dana opet sagraditi.

Isusu kao Sinu nije svejedno što se događa u kući njegova Oca. Revnost za Božji dom njega izjeda i očituje ga kao Očeva Sina. Hram ne smije biti tržnica, ne smije služiti ni kao mjenjačnica hramskoga novca. Hram može biti jedino kuća Očeva. U Ivanovu Evanđelju protivnici ga pitaju, s kojim pravom to on čini, tko mu je dao ovlast i punomoć za takvo što (Iv 2,18b). U Isusovoj radnji ozbiljuje se Zaharijino proroštvo: “I u dan onaj ne će više biti trgovaca u Domu Gospodina nad Vojskama” (Zah 14,21b). Dan je Gospodnji tu, u Isusu, započeo je njegovim dolaskom, i Isus taj dan proglašava na odlučnom mjestu, u Hramu. Vraća mu svetost. Dom Oca njegova dom je molitve, a ne trgovačka ili razbojnička spilja.

Isus time najavljuje obraćenje pogana Bogu Izraelovu te njihov pristup u novi, mesijanski narod. Hram, odnosno Gospodnje svetište, bijaše odvajkada mjesto pravih zloporaba. Nitko te zloporabe nije tako bolno pro- i doživljavao kao mali Samuel koji je služio Gospodinu i koji je na svoje oči promatrao kao Elijevi sinovi, službeni predstavnici židovske vjere i predaja, preziru sve oko sebe, sve što se zbiva u svetištu, kako se otimaju za najbolje komade mesa, kako Božji blagoslov pretvaraju u svoje sebične ljudske interese te se brinu samo za sebe i svoju korist od svetinje. Profanacija, posvjetovnjačenje svega, pa je zato Kovčeg zavjeta morao dopasti u tuđinske ruke. Isto se ponavlja i za vrijeme kraljeva, sve do Babilonskoga sužanjstva. Pa i nakon njega, nakon što su Makabejci izvršili reformu. Došli su tuđinci s Herodom – koji ne bijaše Židov - na čelu i uspostavili svoj režim.

Isus želi vjersku obnovu u narodu i Hramu, riječju i djelom naviješta on predanje srca i duha Ocu. Želi istinsko, pravo bogoštovlje srca i duha, a ne samo izvana. Naviještanje u Hramu podaruje Isusovu nauku - prema Luki - posebnu kvalifikaciju. Sve smjera prema onome što će se dogoditi u potonjoj Crkvi, preko apostolskih ruku i riječi. Luka presvođuje Isusovo djelovanje - od njega kao dvanaestogodišnjaka u Hramu - pa preko Galileje i Samarije - do ovoga zaključnoga navještaja u Hramu, u koji ulazi kao Mesija kako bi ga zauvijek zaposjeo. Tu se u Hramu polažu temelji Crkve, tu započinje misijsko djelovanje apostola, na dramatičan način se i ovdje sve zaoštrava prema Isusovu uništenju. Za razliku od narodnih prvaka obični je puk otvoren za Isusov nauk, vise o njemu i njegovoj riječi, i ovdje Isus okuplja kao Mesija Božji narod oko sebe, i kao da se već počinje formirati Crkva, iz vjernoga ostatka. Na to moraju paziti i farizeji i pismoznanci, i stoga zasada ništa ne poduzimaju.

Poziv Samuelov, poziv Jeremijin, poziv Isusov - sve su to dokazi kako Bog iznutra djeluje, kako autoritet koji imaju i s kojim nastupaju ne dolazi od ljudske punomoći i ovlasti, nego ih sam Bog ovjerovljuje.  Isus je u osobi i prorok i svećenik, otkupitelj. Nastupa proročki, ali je on istodobno i Vječni svećenik u novome Božjem hramu. Za saduceje i velikosvećeničku kastu Hram je tvornica novca i bogatstva i zato protiv Isusa stvaraju urotu, kako da ga smaknu, ali narod visi o njegovoj riječi, upija njegov nauk. Kao da svima još jednom Isus ponavlja, glasno i jasno: Ne možete služiti Bogu i Mamoni – istodobno. Hram – to bijaše institucionalizirani identitet Boga i novca. Ni Jeruzalem nije svršetak Isusova djela, odavle će, štoviše, na Duhove započeti njegovo pravo djelo u svijetu, djelo koje će prožeti sve. Govorio je Isus o sebi kako je u njemu daleko više od Jone, daleko više od Salomona, a sad jasno veli za sebe da je daleko više i od Hrama. Isusov nauk daje smisao i oslonac svemu što se u Hramu zbiva. Svojim pak činom Isus stavlja svoj život na kocku, potpisuje sebi smrtnu presudu, nastupa s punom sviješću onoga što čini, staje u opreku s poglavarstvima i vlastima u Jeruzalemu. Zna da mu preostaje osobno žrtvovanje za Božje djelo u svijetu, preostaje mu vlastita smrt kako bi spasio one koji su žudni spasenja i otkupljenja. Za narodne poglavare nema više recepta spasa.