BIBLIJSKA PORUKA DANA

DVADESET I DRUGI TJEDAN KROZ GODINU

Petak, 2. rujna 2011.

Lk 5,33-39

33A oni mu rekoše: "Učenici Ivanovi, a tako i farizejski, počesto poste i obavljaju molitve, tvoji pak jedu i piju." 34Reče im Isus: "Ne možete svatove prisiliti da poste dok je zaručnik s njima. 35Doći će već dani: kad im se ugrabi zaručnik, tada će postiti, u one dane!" 36A kazivao im je i prispodobu: "Nitko neće otparati krpe s novog odijela da je stavi na staro odijelo. Inače će i novo rasparati, a starom neće pristajati krpa s novoga." 37"I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače će novo vino proderati mješine pa će se i ono proliti i mješine će propasti. 38Nego, novo vino neka se ulijeva u nove mješine!" 39"I nitko pijuć staro, ne zaželi novoga. Ta veli se: 'Valja staro!'"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Petak - 22. tjedan kroz godinu

TIHI PREVRAT POSTOJEĆEGA

Lk 5, 33-39

Odsječak što ga čusmo ima dva dijela. U prvome je riječ o postu, a u drugome o novoj haljini i mladome vinu. Post je izražaj žalosti, pokorničkoga raspoloženja, iščekivanja pomoći i oprosta. U Starome zavjetu post je bio vezan uz iščekivanje Mesije. Učenici ne poste jer je Mesija - zaručnik tu. Dok je on s njima, to je znak svadbenoga slavlja. I nema mjesta postu. Dok jedni još uvijek tapkaju u mraku i traže svjetlo, dotle je odgovor već među nama. U Isusovoj osobi. Postit će kad ne bude više zaručnika među njima.

Za Isusa je jedno jasno: Stara praksa je nadiđena. Pa i ona Ivana Krstitelja. Dok se farizeji pozivaju na Ivana s njegovim proročkim prosvjedom protiv postojećega stanja, dotle Isus veli: Ivan je još uvijek u Starom zavjetu. Njegove su kategorije i mišljenje starozavjetni. On jest na pragu, ali nije sudionik novoga slavlja. I namjesto dugih izlaganja o novome, Isus jednostavno rabi slike koje govore sve. Svadba, nova haljina, mlado, novo vino, novi mjehovi. To zbori daleko snažnije od svih pametnih i umnih rasprava.

U Isusu slavi Nebo zaruke sa Zemljom, tu se stvara nešto novo, dosada neviđeno, nečuveno. Savršeno suglasje između Neba i Zemlje. Isus je šifra, code za svetu svadbu, hieros gamos. Ne treba, tako će Isus, držati više ljude u strahu, osjećaju krivnje, u nutarnjoj podvojenosti. Bog želi čovjekovu cjelovitost i jedinstvo. On je jamac toga jedinstva, on je Zaručnik.

Ono što ima Isus pred očima jest stara predodžba o odnosu Boga i njegova izabranog naroda, Izraela, u slici zaručnika i zaručnice. Ali je daleko prisutnija slika odnosa Isusa s vlastitim učenicima. On zaručnik, oni, njegovi učenici, na svadbi. Oni su njegovi prijatelji, pozvani na svadbu, i dok je on, zaručnik s njima, nema posta ni tugovanja. Mesijanski su dani dani svadbovanja, svadbenoga slavlja. Stoga nema razloga držati ljude u strahu, osjećaju krivnje. On je sam pomirenje Neba i Zemlje u svojoj osobi, u njemu se slave mesijanske zaruke.

Isus ne trpi kompromise s postojećim, starim, ne trpi nikakav kontinuitet sa židovskom ili farizejskom praksom, ili pak s onim što je Ivan prakticirao sa svojim učenicima. U njemu je sve radikalno novo, prevratničko, jasni usjek, cezura, novi početak. Staro je poput stare krpe ili zakrpe, nema koristi na starome krpariti, odnosno pokušati što zakrpiti. Razvlači se staro, puca pred novim, i zato mora biti sve novo: srca, misli, riječi, djela.

On govori posve novim jezikom i rječnikom, nema više nikakva kompromisa s onim što je bilo, što je jučerašnje. Svadba je započela, posvuda odjekuju radost i klicanje, gosti su pozvani - i tko da tu još posti? Svadba, pir je redovito slika za spasenjsko vrijeme. Stari svijet nestaje. Upravo kao u apokaliptičkim slikama gdje se kozmički elementi tale i nestaju, i novo nastaje. I taj stari svijet ne vrijedi više za krparenje. Stari svijet, stari eon je istekao, on je nalik starome ogrtaču i ne isplati se staro sukno krpati novom zakrpom. Novo je vrijeme započelo, novi eon, u Isusu. Isus jasno govori o nespojivosti staroga s novim: Tu nema dvojstva i - i, nego samo: ili - ili. Nemoguće je više dijeliti nešto na izvanjsko i nutarnje, sadržaj ili oblik, duh ili formu.

Isusov je život do kraja život savršene sinteze, suglasja, suzvučja, Neba i Zemlja, Boga i čovjeka. Ukorijenjen u Bogu, došao među nas pokazati nam kako se živi, ništa i nikoga ne prezirući. Sve njegove riječi i slike samo su ponuda da ne zamišljamo Boga negdje izvan vlastitoga života, onkraj svijeta, nego upravo ovdje i danas, u svakodnevnim oblikovanjima. Zato je život život pirovanja, svadbene svetkovine, poziv na jedinstvo Boga i čovjeka. U Isusovoj blizini čovjek osjeća puninu, zato nema posta, odricanja. U njemu živi sakramentalnost svega stvorenja.

Isus veli: Da bi novo vino prošlo proces vrenja i sazrijevanja, ne smije se stavljati u stare spremnike. Nemoguće je novo stavljati u stare stezulje. Neka ostane staro pri starome, haljina koja se odbacuje, mijeh koji je odsada neuporabiv. Novo treba nove haljine, nove mjehove, nove ljude. Farizeji pak i pismoznanci ostaju fiksirani na staro, strah ih je novoga jer ovo novo u Isusu stavlja veliki upitnik pod njihovu praksu. Oni kategorički tvrde: Staro je dobro! Ne dirajmo u predaje. Time ostaju pri starome i podižu veliki zid naspram novoga u Isusu - pa i poslije, za rađanja mlade Crkve.

       Isus naprotiv kaže: Staro, zastarjelo, treba skinuti, ono može postati ugroza. Mora ga se ostaviti iza sebe, spaliti kao i stare haljine koje su možda zaražene kojekakvim bacilima ili bakterijama. Dakle, ponovno imamo u Isusovim ustima jasnu alternativu: Ili staro ili novo! Nemoguće je ostati kod oboga. Isus je htio osloboditi ljude od farizejske prisile, pružiti im dašak novoga daha, slobode. S Isusom započinje novi život, incipit vita nova - o kome su pjesnici i filozofi mislili i sanjali te pjevali. Doći će vrijeme posta, kad se ugrabi zaručnik, doći će vrijeme tugovanja, kad Isusa zadesi sudbina svih proroka, naime, nasilna smrt na križu.