BIBLIJSKA PORUKA DANA

Spomendan

Spomen svih vjernika pokojnika

Srijeda, 2. studenog 2011.

Iv 6,37-40

12A i onome koji ga pozva, kaza: "Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. 13Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. 14Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

PROMIŠLJANJE UZ DUŠNI DAN – 2. studenoga

Postoje u našem vjerskom kalendaru dva dana kad kao ljudi, kršćani i vjernici zašutimo i zanijemimo. Ta su dva dana Veliki Petak i Dušni dan. Oba su vezana uz smrtnu tišinu, ali ujedno i uz tihu, neutrnjivu  nadu. Oba su nam znana i iz umjetnosti, uglazbljeni su i oslikani, opisani i žive u sjećanjima ljudi.

Veliki je Petak spomendan na Kristovu smrt na križu. Spomen na smrt jednog pravednika, čovjeka bez grijeha i mane, koji je zbog zloće i mržnje onih koji nisu podnosili utjelovljenu ljubav, dobrotu, blagost i čovjekoljublje što je iz njega isijavalo, poslali toga jedinstvenoga i jedincatog u sramotnu smrt na križu.

Dušni dan je isto tako zavijen u šutnju, u tihu bol i jecanje, napose u minulome ratu koji je iza sebe ostavio bezbroj znanih i neznanih pokojnika, koji je podignuo među nama tolike nove svježe grobne humke naših pokojnika. Dan je ovo kad se sjećamo svih koji su nam prethodili na svome životnom hodu kroz povijest i život te koji su nam ostavili ovo što danas imamo i uživamo.

Za Gospodina Isusa se veli kako je prošao zemljom i svijetom čineći dobro, samo dobro. Pomagao je svima, bez razlike, koji su bili otvoreni njegovoj osobi, koji su imali spremno srce za slušanje Boga. A na današnji, Dušni dan, sjećamo se onih kojih dobra uživamo, koji su otišli ispred nas. Istodobno se sjećamo svih onih za čije grobove ne znamo. Našim prostorima stoljećima je vladala tišina i pustoš Velikog Petka. Ratna razaranja, progonstva, veliki broj ranjenih, tugom i plačem zavijenih u crno. Veliki Petak i Dušni dan naša su hrvatska svakodnevica već više stoljeća. Kristova i Hrvatska Golgota stopile su se u jedan veliki jedinstveni vapaj i molitvu: Bože moj, Bože moj, zašto si mene, zašto si naš narod ostavio? Dokle će trajati ovaj hod na križ? Hrvatska i Kristova Kalvarija susreću se danas na našim grobljima s jednom mišlju, molitvom, vapajem i nadom: Ovo nije kraj. Smrt je početak Uskrsa.

Bog je sve što je imao dao nama ljudima u Kristu. Dao je za tebe i mene. Bog je unišao u našu ljudsku smrt da toj smrti oduzme tragičnost i beznadnost. Nitko tko danas umire nije više sam u tjeskobi svog vlastitog umiranja. S njime je Gospodin Isus. Iz smrti se, to nam veli Kristo križ, prelazi u život.

Groblja su mjesta tišine i mira. Ona su poziv da čovjek napusti staro, ostavi zlo i grijeh, da uskrsne na novi život nade. Da se u nama raspadljivo pretvori u neraspadljivo, da započnemo s novom ljubavlju novi život, za Boga, sebe same i za čovjeka.

Susret s pokojnima na našim grobljima susret je s onima koji su u krilu Očevu, u blaženoj vječnosti, koji su otišli ispred nas i spavaju snom mira. Susret s onima koji su u kraljevstvu Boga koji nije, prema Isusovim riječima, Bog mrtvih, već Bog živih, jer je smrt samo prijelaz. Njemu živimo, za njega postojimo.

U Isusu je izrekao Bog svoju zadnju riječ čovječanstvu. Poglavito u Isusovu uskrsnuću. S Isusovim Uskrsom započinje novi sretni odsječak ljudske povijesti. Naš bi život morao biti, sučeljen sa smrću, nešto poput stalnoga rasta i sazrijevanja. Upravo kao i u prirodi. Kako je divno izići u šumu u jesen, kad se sve zaodijeva u zlatne boje konačnog sazrijevanja i ubiranja plodova?! Umiranja, da bi nastao novi život. Stoga smrt nema niti može imati zadnju riječ. Biblija rabi jedan divan pojam kad veli za nekoga tko je preminuo: I pridruži se svojim ocima, svojim pretcima. Mi bismo mogli nadodati: I pridruži se svojoj braći i sestrama, očevima i majkama, prijateljima i dragim osobama. U svakome od nas živi nada da su svi ti nama utrli put i čekaju nas s onu stranu rijeke, na drugoj obali.

Veliki Dostojevski stavlja svome junaku Aljoši u Braći Karamazovima na samome kraju u usta riječi koje izgovara na grobu: "Ponovno ćemo se vidjeti." Moja je želja da svatko od nas čuje one utješne riječi iz samih Gospodinovih usta u susretu s Njime: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega, i primite u posjed baštinu pripravnu za vas od postanka svijeta. - Nek nas ovih dana upravo ta misao i želja prati. Naime, biti jednom, naći se jednom u zajedništvu s Bogom u društvu svih svojih dragih i milih pokojnika. Nek vjera koju je posijao ovim svijetom Isus Krist prožima i naše dane. Vjera s kojom su na usnama i srcima otišli bezbrojni ispred nas u vječnost i čekaju nas ondje u sretnom blaženstvu.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

TRIDESET I PRVI TJEDAN KROZ GODINU

Srijeda, 2. studenog 2011.

Lk 14,25-33

25S njim je zajedno putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: 26"Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! 27I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!" 28"Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: 29da ga ne bi - pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti - počeli ismjehivati svi koji to vide: 30'Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!' 31Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? 32Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir." 33"Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Srijeda - 31.tjedan kroz godinu

BIT I PRETPOSTAVKE NASLJEDOVANJA ISUSOVA

Lk 14,25-33

Tekst je zacijelo jedan od najneugodnijih kod triju sinoptika - Mateja, Marka i Luke. Isus govori kako treba mrziti sama sebe, svoj život, obitelj, i poimence nabraja članove uže obitelji. Potom govori o uzimanju sramote križa na sebe i na kraju o odreknuću od svega što čovjek posjeduje. Središnji dio tvore dvije usporedbe koje nas fatalno podsjećaju na vrijeme nakon sloma komunističkoga režima na ovim prostorima. Na čemu su gradili svoj sustav svi protubožni, a onda u konačnici i protučovječni režimi? Jasno, ako se gradi na ljudskim kostima i suzama, na jadu i plaču nemoćnih, takvo društvo, takav poredak ne može nikako uspjeti niti biti blagoslovljen. Na njemu leži prokletstvo i ono se nužno urušava.

Kad Isus ovdje govori o ‘mržnji’, onda on ne misli na afektivnu ili emocionalnu zloću, zlobnu mržnju, nego je mržnja na sebe ovdje oprjeka samozaljubljenosti, odmak - nutarnji i vanjski – od svega što nas okružuje. Isus veli kako ništa na ovom svijetu ne smijemo apsolutizirati, ni oca, ni majku, ni vlastitu suprugu, ni potomstvo. Čovjek se mora u sebi odvojiti od svega i svakoga. Nije mjesto govoriti ovdje o Edipovu kompleksu iz psihoanalize, ali se to toliko puta ozbiljuje upravo u brakovima. U Isusovim riječima nema elementa zloće koju mi redovito povezujemo s riječju ‘mržnja’, nego je u svemu poziv na slobodu, nenavezanost na bilo što ili koga, osim na njega.

Isus je na putu u Jeruzalem. On stupa naprijed, svi ga ostali slijede. Dokle, pitamo se? Hoće li s njime do Golgote? Isus veli tko sve ne može biti njegov učenik. On se jasno razgraničuje. Ne želi on uza se mnoštva koja mu plješću, a ništa osobno ne čine. Ne pomažu veze ni poznanstva, ne pomaže ni biologija u Isusovim očima. Postavlja veoma oštre i zahtjevne uvjete nasljedovanja. Spremnost da se čovjek odrekne i najbližih rodbinskih veza, odreknuće od obitelji, prijatelja, svih časti i vlasti ovoga svijeta, odreknuće od svega imanja i bogatstva. Tko se odluči za nasljedovanje Isusa Krista, mora znati na što se odvažuje: Mora dobro ispitati i procijeniti svoje psihofizičke snage, mogućnosti s kojima raspolaže. Hoće li izdržati? Isus rabi sliku građevine i vojnoga pohoda. Čovjek uvijek prije dobro razmisli ima li dovoljno sredstava za dovršenje gradnje, ima li dovoljno vojnika za vojni sraz. Ako je neprijatelj nadmoćniji, tražit će uvjete mira.

Ni na jednom drugom mjestu u Evanđelju nemamo ovakvih ozbiljnih riječi iz Isusovih usta spram nasljedovanja te uvjeta nasljedovanja. Isus oslovljava one koji mu dolaze i jasno im veli što od njih očekuje: Beskompromisno i radikalno vezivanje uz njegovu osobu i djelo, i to do te mjere da više nema nikakva prostora za bilo kakve naravne veze, pa ni u prvom rodbinskom koljenu. Tvrd je to i opor govor. Isus i ono što on donosi radikalni su lom sa svim dosadašnjim, dokida on sve postojeće i važeće poretke u životu. On nije samo kraj i ispunjenje židovskoga Zakona nego je on i veliki upitnik koji treba staviti ispred svih čovjekovih zemaljskih veza i odnosa. Ovako govori samo netko tko je svjestan što ga čeka te tko je svjestan žurnosti sadašnjega trenutka u kome ovo izgovara.   

Tko želi slijediti Isusa, mora dijeliti sve Isusovo, tj. biti zadnji, biti popljuvan i ismijan od svih. Isus je skeptičan prema svemu što nam je dragocjeno i vrijedno, i ugled, i čast, i bogatstvo, i znanje, i ljepota, pa i rodoslovlje. Čovjek se pita, nije li to nečovječno. Ne, jer Isus smjera na moć, vlast, zloporabu, instrumentalizaciju vlasti i novca u nepravedne svrhe. Na isto je mislio i Franjo kad se odrekao svega što ga je vezivalo za bivši život.

Govor o križu jest izazovan i sablažnjiv. Ali posve realan, pristane li čovjek uz Isusa cijelim bićem. Znamo da su kaznom razapinjanja na križu u rimskom zakonodavstvu bili kažnjavani buntovnici, revolucionari, a u židovskom okružju gerilci koji su se borili protiv rimske vlasti. Isusov govor o križu učenicima iziskuje od njih spremnost prihvatiti i mučeništvo, ne u obliku kamenovanja - što bijaše uobičajeno u židovstvu, nego na križu. Stoga treba pomno sagledati i proračunati vlastite snage, je li čovjek spreman, ima li dovoljno snage za takvo što. Isus rabi sliku čovjeka koji je započeo graditi i nije otišao dalje od temelja. Postao je ruglo svima koji su tuda nailazili i promatrali započetu gradnju i nedovršenu fasadu.

U svojim riječima Isus pretpostavlja ljubav koju čovjek ima i gaji prema njemu. Ljubav traži cijela čovjeka. Bog je oduvijek tražio čovjekovo srce, napose u Starom zavjetu od svećenika: Ti si moj, moja svojina! Bogu posvećen. Tko se toj ljubavi želi izručiti, neka dobro promisli u što se osobno upušta. Onaj bogati mladić nije se mogao rastati od svoga bogatstva i okrenuo je Isusu leđa, žalostan. Ono što nam treba za nasljedovanje Isusa jest upravo to: Ništa nemati, ništa ne posjedovati, od svega se rastati. Kao Franjo Asiški. To je bitno upravo kao i predračun troškova za gradnju, ili kao ratnički pohod. Nema nasljedovanja dok čovjek ostaje u starome i pri starom. Treba radikalno postupiti sa sobom u odnosu na Isusa. Ne trpi Isus nikakvo fasadno, premazano ili ‘našminkano’ kršćanstvo koje je samo naizgled lijepo, a s druge strane zjapi praznina. Isus jasno veli kako čovjek ništa ne smije njemu pretpostaviti. Zato je upravo ova oporost Isusovih riječi uvijek jedan veliki ispit osobne savjesti, koliko nam i što nam Isus osobno znači.