BIBLIJSKA PORUKA DANA

PRVI TJEDAN DOŠAŠĆA

Četvrtak, 2. prosinca 2010.

Mt 7, 21.24-27

21"Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.

24"Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. 25Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer - utemeljena je na stijeni." 26"Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. 27Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Četvrtak - prvi tjedan došašća

Mt 7, 21.24-27

Završne riječi Isusova Govora na gori. Isus uspostavlja novi poredak među ljudima. Ne dokida on Mojsijev Zakon, ne dokida objavu sa Sinaja, nego dopunjuje. Daje jasne odrednice kako netko može unići u kraljevstvo Božje. Nije dovoljno čuti, slušati, komentirati, drugima prenositi. Nemoguće se pozivati na primljene darove koje čovjek ima. Treba se truditi unići kroz uska vrata ili pak biti dobro stablo koje rađa samo dobrim, zdravim plodovima. Ne riječi, nego i djela, očitovanje nepodijeljene pripadnosti Isusu. Naš pristanak, naše ‘da’ Isusu iziskuje od nas bezuvjetni prihvat njegove riječi, njegova cijelog bića, njegove nazočnosti u svijetu. Ne živi Gospodin u svojoj riječi ili pak Pismu, on je u bogoslužju i sakramentu, on je u svakome čovjeku. Nebo će proći, zemlja će proći, sve će uminuti, ali njegova riječ ima trajnost, vječnost iza sebe i ispred sebe, izvire iz vječnosti, uvire u vječnost.

Isusov Govor na gori započeo je s blaženstvima, a završava veoma oštrim upozorenjem. Nije dovoljno studirati, znati što to Bog od nas traži, govoriti o tome ili slušati. Čovjek se mora odlučiti između dva puta. Svi smo na raskrižju, svatko ima pravo izbora između puta krjeposti i puta poroka. Samo ono stablo koje je iz korijena zdravo, može donijeti dobre plodove. Ne samo pravovjerje nego i pravočinje. Donijeti plodove obraćenja. Egzistirati ili učiteljski docirati, živjeti punim životom ili samo govoriti o životu. Istina kršćanstva nije nauk, nego život i nasljedovanje Isusa Krista, na početku svega stoji ne govor ili mit, nego događaj i osoba, posve konkretna i povijesna.

U prvom dijelu Isus govori o priznanju ustima. Vjerovati može čovjek što hoće i koliko hoće, ali ta vjera i puke priče ne će spasiti. Odlučno je u životu koja nas spoznaja vodi, što zapravo u životu živimo, na čemu život temeljimo. Vjeru kao ljubav nemoguće je nametnuti. Čovjek se mora opredijeliti. Od kršćanstva se traži da bude vjera čovjekova oslobađanja, otkupljenja, da bude vjera koja čovjeka liječi u duhu i Duhom. Vjera nije ni etika ni estetika, nego nešto krajnje egzistencijalno.

Nemoguće je pronaći u svjetskoj literaturi tekst sličan Govoru na gori, nešto bi bilo iole nalik ovim trima poglavljima kod Mateja. Ovdje je stavljeno sve ljudsko pod veliki upitnik. Kamo se god čovjek okrene, sve je tako reći izbačeno iz uhodane kolotečine. Sav je društveni poredak stavljen pod upitnik. Pitanje vjere, morala, moći, novca, prava, kletve, kaznenoga prava, pravednosti, žrtve, posta, molitve, milostinje, braka, osiguranja, skupljanja blaga. Jednom riječju, Isus je uzdrmao, uzljuljao, 'ustalasao' gotovo sve. Ako je Govor na gori istina, onda su svi zakoni i sva ljudska pravila igre i suživota jedna velika egzistencijalna, životna laž. Ako je Govor na gori život, onda je sve što ljudi mirne savjesti čine ili za čim teže najobičnija smrt. Isusov Govor na gori želi egzistencijalnu laž zamijeniti istinom, kodiranu smrt životom. 

Isus je sve stavio po upitnik, uzdrmao, a na kraju ipak traži samo jedno, s posvemašnjom naravnošću: Naime, ne želi on nesigurnost, nemir, nestabilnost, nego upravo čvrstinu, pouzdanje, pa zato govor o stijeni, litici. Ne želi rušenje, nego životnu čvrstinu. Ne želi Isus socijalnu revoluciju, nego pretemeljidbu života. Upravo to namjerava Isus s Govorom na gori. Nanovo utemeljiti svoj život i život u društvu i svijetu na posve drugim osnovama i temeljima. Da je Crkva, primjerice, kao cjelina počela slijediti Franjin primjer, ne bi bilo potonjih otpada, revolucija, reformacija, raskola, ubijanja. Nastupilo bi vrijeme Evanđelja.

Danas, dvadeset godina nakon urušavanja komunizma, nakon urušavanja toga bezbožnog sustava koji je podignut na kostima nepravedno ubijenih, pitamo se, na čemu i kako gradimo svoje društvo i svoju budućnost. Vidimo posljedice lakoumna djelovanja, vidimo kako su pojedinci pokušali na ‘brzu ruku’ sagraditi svoje ekonomsko carstvo, podignuti svoje bogatstvo, moć i vlast, bez pravih i pravnih temelja. I sve se urušava, doživljava bankrot i brodolom. Toliki gospodarski brodolomnici. Zašto? Gradili na krivu temelju! 

Jedno je jasno. U Isusovim očima svijet je u ovakvu izdanju izgubljen. S njim nikako ne će dobro svršiti. Jedino što preostaje u sadašnjem stanju jest kapitulacija pred silama zla i grijeha. Da je svijet posve drukčiji nego ga opisuje Govor na gori - pa to je jasno i predobro znao Isus. Ali se on s time ne miri. On veli: Krajnje je vrijeme promijeniti ga. Nikakav alibi, nikakav 'kako', 'ali', nego: 'Napokon!' - na posao. Bog je nad svime, toga moramo biti svjesni. A Isus samo razotkriva i razobličuje apsurdnost života u kome živimo i kojim živimo. I nudi lijek, u svojoj osobi.