BIBLIJSKA PORUKA DANA

PRIKAZANJE GOSPODINOVO U HRAMU

SVIJEĆNICA

Srijeda, 2. veljače 2011.

Lk 2,22-40

22Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu - 23kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! - 24i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. 25Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. 26Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. 27Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, 28primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: 29"Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! 30Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, 31koje si pripravio pred licem svih naroda: 32svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga." 33Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. 34Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: "Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan - 35a i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca!" 36A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, 37a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. 38Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu. 39Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. 40A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 SEQ CHAPTER \h \r 12. VELJAČE - PRIKAZANJE GOSPODINOVO U HRAMU

SVIJEĆNICA - DAN POSVEĆENOGA ŽIVOTA

Danas Crkva slavi blagdan Svijećnice, Gospu Kandeloru, to jest Očišćenje Marijino, Prikazanje Isusovo u hramu, sve su to nazivi za današnji blagdan. Isus iz Nazareta je Svjetlo svijeta. Svijećnica je dan kad su Marija i Josip unijeli malo dijete Isusa u hram da bi ga po židovskom zakonu kao prvorođenca prikazali Bogu. Tada je starac Šimun rekao proročke riječi da je to dijete postavljeno na propast i spasenje mnogima u Izraelu, da je on svjetlo naroda, te da je to znak kojemu će se svi suprotstavljati. Mrak se suprotstavlja svijeći, ali ona pobjeđuje, osvjetljuje i uništava mrak.

Simbolika svjetla trajno je prisutna u religioznom doživljaju i izričaju. To Svjetlo nije zemaljsko i nije svjetlost obične svijeće, to je Bog sam, to je snaga neba. Svijeća svijetleći nestaje i je to slika ljudskog života. Dok drugima svijetlimo, nestajemo, ali i nanovo se rađamo. Tko god upali svoju savjest, svoje srce i svoju volju na toj svijeći, sam postaje svjetlo i najsnažnija životna vatra, koja može sve ogrijati, sve osvijetliti i svima darovati život vječni.

Svijećnicu obično doživljavamo kao Marijin blagdan. Izvještaj današnjeg evanđelja, u prvi plan ne stavlja ni Mariju, ni Isusovo prikazanje u hramu, nego Isusov susret s predstavnicima Božjega naroda. Blagdan je ovo susreta starosti i mladosti. Na blagdan Svijećnice, prisjećamo se Isusova prikazanja u hramu, ali i promatramo dvoje starih, mudrih ljudi: Šimuna i Anu, koji su "osjetili i prepoznali čas".

"Osjetiti i prepoznati čas" - što to znači? Vjera u stvarnost koja se ne mijenja i užitak stvarnosti koji se mijenja. Za starije realizam dobiva novo značenje. Slobodan si od svakodnevna posla, od ambicija, a ta odvojenost ti može donijeti mudrost, širi pogled u kojemu ono što je konačno, uistinu stvarno, treba postati jasnije. Možda ćeš biti u napasti da popustiš pred prolaznošću i da nemaš više budućnosti. Možda ćeš biti u napasti da postaneš cinik beznađa u kojemu je pobijedila nestalnost.

Starac Šimun nije se umorio od svoga života provedena u molitvi. Ponekad nam se čini, ili se tako osjećamo, kao da smo sve rekli Gospodinu: naše probleme, grijehe, slabosti i padove koji nam se čine isti kao i prošle godine. Možda nam se čini da se i Bog umorio od nas i naše molitve. Ali, Šimun se nije umorio od hvale i zahvaljivanja. Možda je to sastavni dio molitve u starosti, a možda upravo to što Bog od nas i želi. Molitvom se oslobađamo događaja iz prošlosti, bilo da su se dogodili jučer ili davno. Starija nas dob može dovesti do širih prostranstava Božje ljubavi i brige tijekom godina. Poput Šimuna, veličamo Božju slavu, a poput Ane jednostavno promatramo Isusa i hvalimo Boga. Učinimo to i danas u molitvi, bez obzira na našu životnu dob.

Prava vjera starije dobi je u izravnoj suprotnosti s navedenim. Ona odbacuje pospanu rezerviranost djetinjstva, odriče se beskrajnih zahtjeva mladosti, promatrajući kako su ljudska postignuća prolazna i brzo nestaju. U takvu promatranju stvari Božja ljubav i providnost, zajedništvo živih i preminulih u Kristu, uzvišeno značenje sv. mise, može postati stvarnije nego bilo što drugo na ovome svijetu, no, nije to baš tako lako. Mi nemamo odgovore na sva pitanja, ali imamo dovoljno da zadržimo našu vjeru i ljubav. "Ljubav je plod vjere, vjere u tami", kaže sv. Ivan od Križa. Ta vjera temelji se na Božjoj vjernosti.

Danas je dan posvećenog života, kada posebno molimo za svećenička i redovnička zvanja. Od 1997. godine, odredbom Svetog Oca, pape Ivana Pavla II, cijela Crkva na Svijećnicu slavi Svjetski dan posvećenog života, kao dan u kojemu se posebna pozornost pridaje važnosti Bogu na poseban način posvećenih osoba, bilo aktivnih, bilo kontemplativnih redovnika i redovnica, bilo posvećenika koji svoje posvećenje i poslanje vrše u svijetu, kao članovi sve brojnijih svjetovnih instituta. Na Svjetski dan posvećenog života u brojnim našim crkvama i katedralama slave su svečane sv. mise zajedno s Bogu posvećenim osobama i za Bogu posvećene osobe, na kojima su redovnice i redovnici obnovili svoje posvećenje Bogu, uvijek i sve više nastojeći svojim životom, riječima i činima biti sol zemlje i svjetlo svijeta.

Jedan od velikih teologa minuloga stoljeća, isusovac Karl Rahner, promatrajući svoj život u isusovačkom redu rekao je jednom: “Da sam znao što me sve čeka u isusovačkom redu, ni deset konja ne bi me uvuklo unutra. Danas me pak ni 100 ne bi izvuklo van, iz reda”. Danas molimo za zvanja, duhovna, za mnoštvo onih koji su se Bogu posvetili i za one koji su na putu posvete. Duhovna su zvanja u opadanju, trebamo ponovno moliti da Gospodin probudi mnoga srca, da zapali Duhom Svetim one koji će biti oduševljeni navjestitelji Radosne vijesti.

Danas je sve manje oduševljenika i zanosnika za Isusa Krista. Nema radosti ni nade, nema oduševljenja i ljubavi. Bez toga pak nema istinske evangelizacije svijeta. Neka Isus Krist bude velika radost naših darovanih života da svijet preko nas mogne u nadi primiti Radosnu vijest - ne od tužnih i malodušnih, nestrpljivih i tjeskobnih navjestitelja, nego od službenika Evanđelja čiji život ižaruje žarom, koji su primili u sebe Kristovu ljubav i radost i koji dragovoljno na kocku stavljaju svoj život kako bi Kraljevstvo bilo naviješteno a Crkva se zasadila usred svijeta.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

Četvrti tjedan kroz godinu

Srijeda, 2. veljače 2011.

Mk 6,1-6

1I otišavši odande, dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. 2I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: "Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? 3Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?" I sablažnjavahu se o njega. 4A Isus im govoraše: "Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu." 5I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. 6I čudio se njihovoj nevjeri.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

ODBAČENOST U VLASTITOM ZAVIČAJU I DOMU

Mk 6,1-6

Vjerovati nekoj stvarnoj osobi povezano je redovito s nadvladavanjem nutarnjih otpornih mehanizama. Pogotovo u prilikama kad su riječi koje ta osoba upućuje izazovne, kad nas sile na premišljanje vlastitih stavova, na zaokret u životu. Kad osoba postaje porukom, odnosno izazovom. Lako je vjerovati "na daljinu". Ali kad se suočimo s osobom u svoj njezinoj pojavnosti, tu onda redovito ustuknemo. Nerijetko zbiljnost pojave opovrgava našu sliku o nekome... Možda ćemo teoretski i prihvatiti Isusa, lako je dati pristanak na ono "Tijelo Kristovo" u euharistiji, izgovarajući svoj "Amen", ali je teško isto reći onome pored nas u crkvenoj klupi, jer, prisjetimo se, Isus se poistovjećuje sa svakim, poglavito s najprezrenijim, najsiromašnijima...

U Novom ćemo zavjetu pronaći mnoštvo razloga zbog kojih su ljudi odbacivali Isusovu osobu i poruku. Nijedan pak od tih razloga nije do te mjere čudan i neshvatljiv kao ponašanje Isusovih sumještana. Oni se spotiču o Isusovu osobu. Slušali su i prepoznali njegovu mudrost. Zacijelo čuju i doznaju koliko je taj Isus snažan na riječi i djelu, tvori čudesa, govori, propovijeda novi nauk, novu mudrost. Shvaćaju i čudesnost te osobe i svega onoga što se preko nje zbiva. Namjesto da im srce od radosti zaigra što se takvo što među njima zbiva, oni ga odbacuju. Namjesto da su sretni što imaju takva među sobom, svoga sumještanina i susjeda, oni ga preziru tako da odsada Isus nikada više nije pohodio svoje mjesto gdje je odrastao i othranjen. Namjesto da svoje mjesto učine slavnim i poznatim zbog ovoga Isusa, namjesto da naprave od svega veliku promidžbu, oni se svega odriču zbog svoje uskogrudnosti. S jedne strane oni žele čudesa, znakove, "kruha i igara", dok im Isus nudi posve drukčiju perspektivu, naime životni zaokret, iskorak iz uhodanosti, svagdana i žabokrečine.

Zorno je to u odnosu Isusovih susjeda spram njegove osobe. O njemu je pukao glas na sve strane. I očekivali bismo da će se ljudi nakon svega u galilejskom ozemlju otvoriti Isusu, otvoriti srce i dušu. Čuli su o mudrosti i čudesnim silama koje u njemu djeluju, i pomislili bismo: Ljudi će smjesta prihvatiti ovu osobu, upijat će njegovu riječ, prionuti uz sve što čini, širom će otvarati oči i uši da im ništa ne promakne, podvrgnut će se njegovoj ruci iscjeliteljici. Od svega toga zapravo ništa. Štoviše, krajnje odbacivanje. Kad čovjek misli da poznaje nekoga s kim je godinama živio, daleko je teže prihvatiti novo, posve drugo što nudi, a što zapravo nitko još nije iskusio. Jer to novo ne dade se kategorizirati. Nijedan prorok nije dobrodošao u svom zavičaju, svojoj kući, među svojom rodbinom i bližnjima. Imamo na djelu dvoznačnost Isusove osobe. S jedne strane silne stvari, čudesa, a s druge on je njima odveć poznat, s njima je odrastao, pa im je neshvatljivo da takvo nešto može među njim stasati.

Tu se tako zorno zrcali ona svakodnevna istina: Ljudi žele živjeti na dvije razine. Oni se ne protive njegovim riječima. Štoviše, one su uhu ugodne, povlađuju mu, dive se njegovim riječima, po njima je on mudar čovjek, učen. Govori Božjim rječnikom. Ali je neprihvatljiva druga istina: On se izdaje za nešto neobično, čudesno. Sinteza te osobe je nemoguća: Prijelaz s običnog čovjeka na Božjeg Sina. Nespojivost dviju razina u jednoj osobi. Mi zapravo sve svrstavamo, kategoriziramo, stavljamo u uhodane pojmove i predodžbe. Ljudi se "opredmećuju", sve neobično se progoni. Od tesara može biti tesar, od postolara postolar, od ribara postaje vremenom ribar, i tako redom. Tako misle i Isusovi suvremenici i sumještani. I nemoguće je ispasti iz uhodanog okvira. Pogotovo u patrijarhalnom društvu gdje je sve unaprijed određeno. Tko je siromah, ostaje siromah. Mentalitet kasta. Nije moguće da neki obični tesar iz Nazareta propovijeda Božju riječ. Nemoguće je da neki malograđanin, nižega sloja, koji nije završio nikakve teološke škole, govori Božje riječi.

Istodobno ti suvremenici slute nešto neobično u Isusu. Isus ruši, urušava sve njihove uhodane predodžbe. Slute kako bi sve ono što su naučili netragom nestalo kad bi se njemu priklonili. I zato nastupaju frontalno protiv Isusa. Nemoguće je da jedan tako neznatni zanesenjak, sanjar, putujući propovjednik, kome znamo sve "do devetog koljena", propovijeda nekakvo kraljevstvo Božje, jednakost i ravnopravnost svih pred Bogom, opće oslobođenje i ozdravljenje od svih sila prisile i tlačenja. Odatle onda nemogućnost da ih "izliječi i spasi".

Tko Isusa prihvaća? Oni koji su pod njegovom rukom osjetili rađanje novog. Ti koje je svojim zahvatom izmijenio i koji su na svojoj "koži" iskusili tko je i kakav Bog u ovome Isusu iz Nazareta. Bog kao Otac i Majka ovdje u ovome Isusu. Bog kao skrovitost, zaštita, mir, sigurnost, blagoslov.Ti su mu onda ostali do kraja zahvalni. I postali njegovi neumorni promicatelji u svijetu. Riječima i životom, poput apostola ili pak pridošloga Pavla. Zato je treba pripraviti Gospodinu stan, makar i trošnu kolibu, u svome srcu, svojoj kući.

Gdje se čovjek otvori Isusovoj osobi, gdje čovjek prihvati Isusovu riječ i djelo te Isusovu osobu, gdje čovjek povjeruje Bogu u Isusu, a ne svojim činima i nastojanjima, tu se zbiva čudo novoga života i milosti, čudo slobode od sila i straha, čudo pouzdana koracanja i kroz tamu smrti. Treba sebe ‘razoružati’ pred Isusom, odbaciti sve uhodane kategorije, skinuti sve suvišno, upravo kao David Šaulovu ratnu pretešku opremu koja ga samo sputava u kretnjama i osobnoj slobodi, kako bi se moglo dogoditi čudo da se čovjek izloži do kraja Isusovoj osobi, i onda će biti sve drukčije u životu. Na to nisu bili spremni Nazarećani i zato su okrenuli Isusu leđa. A on ode od njih, tužan i žalostan, zbog njihove nevjere i tvrdokornosti. Nemoguće je prihvatiti Isusovu riječ, a njega kao osobu odbaciti. On je sa svojom riječi jedno.