BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

Bezgrješno srce Blažene djevice Marije

Subota, 2. srpnja 2011.

 

Lk 2,41-51

41Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. 42Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. 43Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. 44Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. 45I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. 46Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. 47Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. 48Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: "Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili." 49A on im reče: "Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?" 50Oni ne razumješe riječi koju im reče. 51I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

BEZGRJEŠNO SRCE MARIJINO

 

Jučer smo slavili Presveto Srce Isusovo, ili njegovo božansko Srce. Danas slavimo Srce njegove Majke - njezino bezgrješno srce, prečisto. Današnja je svetkovina samo jeka - eho jučerašnjega. Oba su srca probodena: Isus u Getsemaniju: "Oče, budi volja tvoja!", a Marija anđelu: "Nek mi bude po tvojoj riječi!" Ta dva srca, tako draga svakome vjerniku-katoliku, ta dva srca koja kucaju za čovječanstvo, za ljude.

Otvorimo li Novi zavjet, naići ćemo upravo kod evanđelista Luke nekoliko puta spomen na Marijino srce. Za anđelova navještaja ona je razmišljala u sebi, svome srcu, što bi taj pozdrav značio. Potom se dvaput govori kako je ona sve pohranjivala u svome srcu - sve riječi, i događaje, kako je u svome srcu bila nešto kao živo pamćenje, sjećanje. I onda Šimunovo proroštvo o maču koji će probosti njezino majčinsko srce zbog njezina Sina. Ispunilo se to pod križem.

Imajmo jedno na umu: Onodobno ne bijaše bilježnica ni olovaka kao danas, ne bijaše papira, nego se učilo redovito napamet, naizust. Učilo se i pamtilo srcem. Tako je Marija svojim srcem i u svome srcu pohranjivala kao u riznicu sve što je bilo vezano uz Isusa, navještaj, rođenje, djetinjstvo. To bijaše blago, i vjerojatno su oni koji su s Marijom živjeli, bilježili ono što je ona govorila, tako da je od usmene predaje postala vremenom i pisana predaja koju je onda sveti Luka utkao u svoje Evanđelje. Augustin je rekao kako je Marija prije začela srcem, a tek onda tijelom. Najprije je u srcu pristala, a onda se dogodilo u tijelu utjelovljenje.

Posveta Marijinu Bezgrješnom Srcu usko je vezana uz Marijina ukazanja u Fatimi. Ondje je Marija višekratno govorila o molitvi krunice, o posveti njezinu Srcu, a na kraju je kazala kako će njezino Bezgrješno Srce trijumfirati. Već za prvoga ukazanja pitala je Gospa djecu, žele lil se predati i posvetiti Bogu kao okajnica za mnoge grijehe kojima se Božja svemoć vrijeđa, te kao zadovoljštinu za psovke, kletve i proklinjanja te ostale uvrjede koje se nanose Bezgrješnom, Neokaljanom Srcu Marijinu. U jednom viđenju vide djeca Marijino srce okrunjeno trnjem, a u trećem ukazanju govori se o pobožnosti i posveti njezinom Bezgrješnom Srcu. Ovdje je Marijno Srce gotovo nešto kao sredstvo i instrument spasenja.

Isus ne pobjeđuje s mačem u ruci, kao silnici ove zemlje, nego s mačem u srcu. Isto tako i njegova Majka: Ona je pobjednica s mačem u srcu, ljubavlju. U kršćanstvu srce je bitno. Jer kršćanstvo je u biti ljubav, naš Bog je ljubav, Isus je utjelovljena ljubav. To je i Majka Marija.

Znamo što je srce u našem životu. Prenijeti se to može i na Marijino srce koje kuca za svijet. Ona ljubi jer je Majka svih ljudi. Srce je najtankoćutniji organ kojim se ćuti radost i bol, ljubav i patnja, žrtva i predanje. Bez Marije i Marijina Srca naša Crkva postaje Crkva muškaraca, činovnika, službenika, bez srca i duše, muška, ona koja planira, koja se otuđuje od čovjeka. Gdje su muškarci, tu je uvijek polemika, kritika, gorčina, nema radosti, smijeha ni humora, sve je dosadno, i ljudi bježe od takve Crkve. A gdje je Marija, onamo se ide, hodočasti, hrli. Pa to vidimo svakodnevno ovdje u Međugorju.

        Na križu je Isus dao Crkvi Mariju, s Marijom svoje srce. Povjerio je apostolima, i apostole njoj, a njezino srce daje toplinu, nježnost, svjetlo. Njezin plašt prekriva sve. Crkva je bila u njezinu srcu i prije nego su apostoli postavljeni u svoju apostolsku službu. Za Ivana se veli u Ivanovu Evanđelju kako je od onoga trenutka "učenik uze k sebi"! Ne u svoju kuću, ne u svoju skrb, nego radije recimo: "U svoje srce, privinu je k svome sinovskome srcu". Učinila je to i Marija s Ivanom: "Stavila ga u svoje srce koje je odsada kucalo samo za djelo njezina Sina - Isusa Krista." Učinimo to i mi s Marijom u ovom trenutku...

 

 

 

 

 

 

 

 
 

BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

TRINAESTI TJEDAN KROZ GODINU

Subota, 2. srpnja 2011.

 

Mt 9,14-17

14Tada pristupe k njemu Ivanovi učenici govoreći: "Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste?" 15Nato im Isus reče: "Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!" 16"A nitko ne stavlja krpe od sirova sukna na staro odijelo, jer zakrpa vuče s odijela pa nastane još veća rupa." 17"I ne ulijeva se novo vino u stare mješine. Inače se mješine proderu, vino prolije, a mješine propadnu. Nego, novo se vino ulijeva u nove mješine pa se oboje sačuva."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

NOVO VINO U NOVE MJEHOVE

Mt 9, 14-17

Za čitanja Matejeva Evanđelja čovjek ostaje iznenađen i začuđen smirenošću s kojom Isus nastupa, na prigovore odgovara, izriče krajnje načelne riječi, a sve nekako kao u prolazu. Prethodno je završio svoje prijepore s onima što su prigovarali zašto se druži s grješnicima i carinicima navodom iz proroka Hošeje, kako želi milosrđe i smilovanje, ljubav, a ne prinosnice. Ovdje je riječ o postu. Post je žrtva koju čovjek na sebe uzima da bi nešto prinio Bogu. Isus se i tu izjašnjava načelno, upravo kao i u Govoru na gori.

Naime, o postu se izrazio Isus izravno već u Govoru na gori kad bijaše govor o molitvi, odricanju, milostinji, tri nosiva stupa židovske religije. Ondje je govor da se ne smije sveta stvar koju čovjek čini iznositi na vidjelo, da svatko vidi. Ništa ne smije služiti reklami ili samoreklami, a ovdje kao da krši praksu posta u Izraelu.

Pitanje posta može se postaviti ondje gdje je riječ o ispaštanju starih grijeha i prijestupa, dakle gdje se nešto okajava, pa se čovjek baca u prah i pepeo, navlači kostrijet na sebe i posti, ili pak gdje se čovjek treba pripraviti na nešto buduće, pa u tu svrhu posti. Međutim, za Isusove učenike ne postoji više ni prošlost ni budućnost, nego samo sadašnji kairos: Mesija je ovdje, s njima, u njihovu društvu, i zato su oni u mesijanskoj radosti ozbiljena spasenja. Dokle god je Isus s njima, vrijeme je to slavlja i radovanja, a ne vrijeme posta. Nemoguće je očekivati od svatova da poste. Gospodin priređuje svom narodu upravo tu svadbenu svečanost u Isusovoj osobi.

Isus ne stavlja pod znak upitnika post u načelu. Post je naređen već u Edenu, Adam se morao sustegnuti da ne jede s dva stabla u sredini edenskoga vrta. Prekršivši zapovijed navukao je na sebe i ljude nesreću i propast. Isus se okomljuje već u Govoru na gori o farizejskoj praksi posta, naime, posipanja pepelom, da se vidi kako se netko trapi, posti, tuguje.

Post je u biti žalovanje za nečim izgubljenim. Gubitak drage osobe obično rezultira odbijanjem uzimanja bilo kakve hrane ili pića, čovjek nema ni za što više volje ni ikakva zanimanja za onim što ga je prije ispunjalo ili radovalo. Preneseno na metafizičko područje i religiju to je izričaj da u čovjeku postoji neutaživa želja za beskonačnim i vječnim, pa ovo prolazno gubi svoju vrijednost.

Svi se ljudi rađaju s ranjenim srcem i neutaživom žeđu. 'Kao zemlja suha, žedna, bezvodna, čezne duša moja za tobom, Bože moj!' - veli psalmist. Glad i žeđ za Bogom zrcali se kao nutarnji nemir na licima svih ljudi koje susrećemo na ulicama, prodavaonicama, tržnicama, kinima, barovima. Svi u sebi nose jednu jedinstvenu potrebu i želju, zapravo beskrajno mnogo želja: Samo još jedna čašica i bit ću sretan; samo još jedan 'shot' i bit ću u raju; samo još jedno iskustvo, i dosta mi je za vječnost. Sva su lica ranjena nemirom i željama, tjerana prema višemu, vječnome.

Platon se izrazio kako je čovjek upravo kao razbijena posuda koja se nikada ne da do vrha napuniti. Čovjekova se osjetila mogu i prezasititi, ali duša ostaje pusta i prazna, nezadovoljena. To je kao kad bi se čovjek htio jednom zauvijek nasititi hranom koja ne siti, ili opiti vinom koje ne opija. I jer Bog počiva u najdubljoj intimi svake pojedine duše, duša je beskonačna i ne može se ničim drugim ispuniti nego Bogom. Čovjek je stvoren ne za zemlju, nego za Nebo i Boga, i zato smo jedino s Bogom sretni.

Sve ipak prema Isusu zavisi od toga kakvu čovjek sliku Boga nosi u sebi, kako se prema njemu odnosi. Da li kao prema Ocu ili kao prema Sucu, kao prema nekome koga treba uvijek nečim umilostiviti, dakle, s nepovjerenjem ili pak s ljubavlju. Isus nam nudi Oca koji ima u nas povjerenja i komu možemo stupiti s povjerenjem.

Bog je taj zaručnik koji daje više, uvijek više od onoga što čovjek očekuje. Zato učenici ne moraju uskraćivati sebi plodove ove zemlje dokle god je s njima Zaručnik. Sjetimo se da su u to doba - u vremenu oskudice i siromaštva - obitelji štedjele i po dva desetljeća kako bi mogle dostojno oženiti sina ili udati kćer, dakle, prirediti pravo svadbovanje. Toliko štedjeti za samo dan-dva svadbovanja, rasipnoga, raskošnog, velike obiteljske radosti. Čovjek se pita, ima li to smisla? Da! I upravo bi takav odnos trebao biti prema Bogu, odnos stalne svadbe, radovanja. Bog je tu. Sreća, radost, zanos. Bog želi da živimo, bogato, radosno. Treba živjeti punim životom, a ne cijeli život u depresiji, nezadovoljstvu, nesretan.

Život kao trajno svadbovanje, to je ono što je nosio Isus u sebi kao Zaručnik čovjeka i duše. I kao što novo vino razdire stare mjehove, tako i novi nauk, Evanđelje ima za učinak da pucaju stari mjehovi nadiđene religije propisa i zabrana. Novo vino u nove mjehove, novi nauk u nova srca. Evanđelje je kao mlado vino koje ključa, vrije, kao kvasac koji treba prodrijeti u tijesto ovoga svijeta. To bismo trebali biti mi kao vjernici u svijetu. Biti radost u svijetu. Radovanje u Gospodinu vaša je snaga - glasi već u Starom zavjetu. Čovjek je stvoren da bude ispunjen Bogom, njegovom ljubavlju i radošću. Sve dotle je on nezadovoljan i nezadovoljen.