BIBLIJSKA PORUKA DANA

Drugi tjedan kroz godinu

Četvrtak, 20. siječnja 2011.

Mk 3,7-12

7Isus se s učenicima povuče k moru. Za njim je išao silan svijet iz Galileje. I iz Judeje, 8iz Jeruzalema, iz Idumeje, iz Transjordanije i iz okolice Tira i Sidona - silno je mnoštvo čulo što čini i nagrnulo k njemu. 9Stoga reče učenicima neka mu se zbog mnoštva pripravi lađica da ga ne bi zgnjeli. 10Jer mnoge je ozdravio pa su se svi koji bijahu pogođeni kakvim zlom bacali na nj da bi ga se dotakli. 11A nečisti duhovi, čim bi ga spazili, padali bi preda nj i vikali: "Ti si Sin Božji!" 12A on im se oštro prijetio da ga ne prokazuju.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

SAŽETAK ISUSOVA DJELOVANJA: TI SI SIN BOŽJI

Mk 3,7-12

Jučerašnji odsječak završava odlukom farizeja i herodovaca kako ukloniti Isusa s puta. Isus je odbačen i ta se misao potom provlači kroz cijelo Evanđelje. Današnjim čitanjem započinje novi odsječak i Evanđelja i Isusova djelovanja. U njemu imamo poglavito govor u prispodobama kao i Isusova čudesa koja čini. Već na početku imamo sažeti pogled na Isusovo djelovanje, a onda slijedi poziv Dvanaestorice. Završetak tvori odašiljanje učenika u misije te smaknuće Krstitelja. I Marko kao i Matej na početku ističe kako su se oko Isusa okupljali bolesnici, ljudi sa svakom vrsti bolesti. Oni međutim imaju samo jedno na pameti, kako se od svojih bolesti izliječiti, a malo tko se priklanja njegovoj riječi i vjeri u njega. Malo tko prepoznaje u njemu Sina Božjega – osim, jasno, demona, nečistih sila. Oni prepoznaju u Isusu ‘jačega’ koji im radi o glavi.

Isusu se slijevaju ljudi iz cijele Galileje i Judeje, čak i iz Herodova kraja, Idumeje pa sve do Sredozemlja. Ne spominju se Samarijanci jer su oni za njih pogani. Isus još ne zalazi u poganska područja. Želi se naglasiti odjek koji ima Isusovo djelovanje u samim početcima, silni uspjeh koji je požnjeo svojim čudotvorstvom. Jer silno se mnoštvo slijeva k njemu kad su čuli što je sve činio. Njegovo djelovanje tvori jedinstvo njegove riječi i čina, njegove se riječi prelijevaju u djela, a njegova djela glasno zbore o njemu. Na glas o tome ljudi se zapućuju spontano.

Velika mnoštva samo su znak velike nevolje u kojoj ljudi žive i svoj život provode, te ujedno i spoznaja da će pomoć doći samo ako se zaputim iz sebe, iz svoga svijeta, ako se ispružim prema Istini. Ljudi se zapućuju Pomoćniku koji može i treba pomoći. On to čini, on je za to i došao na svijet. Svijet nije razočaran. Isus liječi mnoge, ali je liječenje uvjetovano vjerom u Isusa, njegovu snagu. Isus ne pomaže bez vjere koja je preduvjet da bi čovjek iskusio na sebi Isusovu snagu. Liječi se onaj tko dodirne Isusa, tko ga uhvati, tko se čvrsto drži Boga, tko prione uz Isusa! Prianjanje uz Boga već je spasenje, Bog se i čovjek pomiruju u Isusovoj osobi.

Kolika je navala svijeta vidi se iz reakcije da Isus mora zakoračiti u samu lađu, kako ga ne bi zgnječili. Isus je došao na svijet kako bi ljudi k njemu došli, k njemu se zaputili. Zahvaća ljude kako bi bili zahvaćeni njime. Isus upućuje riječ i nailazi na odgovor. On u ljudima budi povjerenje, budi u njima sile ozdravljenja, povjerenja. Vraćao je u njih dašak neba, liječio one koji su iznutra bili razderani, podvojeni, u duši iskidani. I što je upadno, odasvud mu hrle - svi žele dotaknuti toga čudotvorca, svi žele iskusiti spas, iscjeljenje. Isus oko sebe stvara koncentrične krugove koji se stalno šire, horizontalno, ali i vertikalno, po cijelom svijetu, ti valovi dopiru i do naših dana. Vode i valovlje koje je ustalasao Isus dosežu i do nas, nerijetko uprljani, ali dovoljno snažni. Isus istupa, staje pred čovjeka, i u tom trenutku sami Bog stupa pred nas. Treba se samo prepustiti terapeutskoj sili te osobe.

Isus Krist utjelovljuje u sebi i čovještvo, ali i božanstvo, Božju onostranost. Zato ga ljudi traže, zato žele da ih dodirne. Bog u njemu ljubi čovjeka, a gdje Bog gospodari, tu se ozbiljuje za čovjeka spas i sreća. Stoga Isus svojom pojavom usrećuje. Isus se ne pita zašto su ti ljudi siromasi, zašto su bolesnici, nevoljnici, tko je kriv za njihovu nevolju i bolest. Za njega je važno da sami Bog okreće njihovu sudbinu nabolje, a prema Ivanovu Otkrivenju, sam će Bog otirati njihove suze. Smrti više biti neće, jauka, boli i žalosti biti neće, ne će biti očaja. Jer, sve što je postojalo, što je bilo, nestalo je. Ne pita se Isus odakle toliko bolesti, nego smjera prema onome što Bog ovdje i danas čini s tim nevoljnicima. On okreće njihovu kob na dobro. Zbog toga je i poslan nevoljnicima. Njemu je žao konkretnoga čovjeka.

Sve se to može činiti kao puko prepričavanje. Ali je ipak riječ o konkretnom životu. Život je nemoguće pretvoriti u dociranje, naukovanje. Sav govor o Isusu, o Bogu koji je nazočan u njegovu djelovanju, samo je utoliko opravdan, ukoliko nam taj govor posreduje konkretno iskustvo Boga. Iskustvo za kojim čovjek teži, u potrazi za svojim zavičajem. Govoriti o Isusu nalik je pretvaranju izričaja i iskustva ljubavi u predavanje o ljubavi, ili pak pretvaranje glazbenoga djela u predavanje o kompoziciji i njezinim dijelovima, ili pak pokušaju da se iskustvo sreće i ljubavi pretvori u predavanje o ljubavi. Iskustvo koje čovjek ima s Isusom zapravo je u konačnici neizrecivo. Nalik je to pokušaju da se neposrednost iskustva i doživljaja pretvori u tumačenje početaka toga iskustva. Ima stvari koje su neizrecive, neprispodobive, a tu upravo spada i Isusova osoba i susret s tim iscjelitelje i spasiteljem. Glazba nije isto što i govor o glazbi. Tako isto ni Isus nije ono što mi govorimo o njemu, nego kad se zaputimo k njemu i padnemo mu oko vrata. Tek tada nam se otkriva bogatstvo i punina te osobe.

     Puka vjeroispovijed kako je Isus Sin Božji ne će uroditi nikakvim plodom ako se to ograničava samo na izgovaranje obrazaca, formula vjerovanja i sl., ili pak pristajanje uz nauk Katoličke Crkve, nego kad se čovjek zaputi za ovom osobom, kad ga nasljeduje, kad riječ u našem životu postane djelo, kad se riječ utjelovi.