BIBLIJSKA PORUKA DANA

SV. MATEJ, apostol i evanđelist

Srijeda, 21. rujna 2011.

Mt ,9-13

9Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: "Pođi za mnom!" On usta i pođe za njim. 10Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. 11Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: "Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?" 12A on, čuvši to, reče: "Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. 13Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

21. rujna

Sv. Matej - apostol i evanđelist

Matej, prema predaji pisac prvoga Evanđelja, bijaše carinik u Kafarnaumu, najvjerojatnije u službi kralja Heroda Antipe, a time posredno i rimske okupacijske vlasti. Prema Markovu Evanđelju on je "Levi, sin Alfejev", inače u nabrajanjima naziva se jednostavno "Matej". Na Isusov se zov smjesta odazvao i odmah nakon što ga Isus pozva priredio je u svojoj kući veliki svečani objed za Isusa, učenike, ali isto tako ostale rubne pojave, carinike i grješnike, tako da je Isus prisiljen odgovoriti farizejima, da je došao pozvati grješnike, a ne pravednike. Nakon Duhova propovijedao je Evanđelje u Etiopiji, među Partima i Perzijancima, a zemni mu se ostatci štuju u Italiji, u Salernu.

Zauvijek će ostati zagonetkom kako to pojedinci doslovce ostavljaju sve i zapućuju se u pustolovinu s ovim nepoznatim, idu za Isusom. Slično se dogodilo i s Petrom i Andrijom, Ivanom i Jakovom, na obali Galilejskoga mora. Oni 'brže bolje' ostaviše sve, i pođoše za Isusom. Kakav je to prodoran, magnetičan pogled imao Isus da su mu se pojedinci smjesta povjeravali? I što je vidio Isus u tim pojedincima, što je on vidio u Matejevim-Levijevim očima kad je prolazio pored njegove carinarnice? Možda ćemo odgovor pronaći u potonjem Isusovu tumaču: "Milosrđe mi je milo - ne paljenice! Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesnici! Došao sam zvati grješnike!"

Možda je tu razlog i temelj za promjenu i preobrazbu cijeloga života, razlog zašto je Levi smjesta postao Isusov učenik. Jer obraćenje nije nikada rezultat nekakva slučaja ili trenutka, nego je to kao provala brane. Jer da je Levi bio zadovoljan svojim životom, poslom, zanimanjem, ne bi se upustio u Isusov zov. Nije život samo u jelu i odijelu, novcu i uživanju. Postoji nutarnja napetost i nezadovoljstvo koje jednom izbije na površinu kao munja iz oblaka. Munja dolazi od trenja i naboja, kao pražnjenje.

Tako i ovdje, samo jedna riječ: "Slijedi me!" - bijaše kao udar groma i munje u Levijevo srce. Ostavlja sve i ide u novu slobodu. Odakle, dakle, ta spremnost? Odakle odricanje od života, karijere, bogatstva, posjeda, i priključivanje tomu putujućem propovjedniku koji pod milim nebom ništa nema, ni kuće ni kućišta. Ide samo prašnjavim putevima i puteljcima Galileje, često umoran, gladan, siromašan, a zimi moralo je biti hladno. Što je dobio Levi zauzvrat za svoje odreknuće od unosna posla? I tu se javlja vječni problem, biti ili imati!

Matej je imao sve, a u biti je bio zarobljen. Da je nastavio živjeti svojim uhodanim životom, vjerojatno bi u životu kapitulirao. Bio bi zauvijek žigosan kao suradnik s okupacijskom silom, sam se doveo u tu klopku. I vjerojatno je Isus - vidjevši ga - sagledao svu njegovu nutarnju bol. Isus je imao pronicavo oko, intuitivno je gledao čovjeka, što se u njemu događa. I zato je osjetio da je Matej pored svega ipak u duši izgubljen, nesretan. "Gospodin je blizu onima koji su slomljena srca!" veli psalmist (Ps 34,19).

Za takve je Isus imao srce i sućut. I za takva slomljena srca bio je liječnik koji je pozvan bolesnicima. Bog traži izgubljeno i spašava ga. I kad ga Isus pozva, mora da su s njegova srca spali okovi prošlosti, da je njegova duša dobila krila, da je s njega spala svaka ljuštura i teret koji ga je tištao. Napokon je mogao biti čovjek među ljudima. I zato poziva u svoju kuću, na veliki banket, sve rubne i izgubljene egzistencije da im pokaže tko je Isus koji oduzima grijehe, koji podiže iz provalije, i koji neodoljivo poziva: Dođi, slijedi me! - Isto se i danas zbiva, upravo ovdje u Međugorju. Nakon poziva slijedi uvijek promjena života i životne orijentacije. Kao u Mateja - Levija.

Matej, socijalno izopćen, u društvu nepriznat, u službi rimske uprave i vlasti, koji je pomagao da se okupacijska sila održi u Palestini, iskoračuje iz uhodanoga. Iznutra je nezadovoljan i nesretan, gotovo kao gubavac, izopćenik, paraliziran svojim zvanjem susreće u Isusu osloboditelja, na sablazan svih onih pravovjernih i čistih. Ali Isus traži izgubljeno, i ovcu, i novčić, i izgubljene sinove Izraelove...

BIBLIJSKA PORUKA DANA

DVADESET I PETI TJEDAN KROZ GODINU

Srijeda, 21. rujna 2011.

Lk 9,1-6

1Sazva dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad svim zlodusima i da liječe bolesti. 2I posla ih propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike. 3I reče im: "Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine! 4U koju god kuću uđete, ondje ostanite pa odande dalje pođite. 5Gdje vas ne prime, iziđite iz toga grada i stresite prašinu s nogu za svjedočanstvo protiv njih." 6Oni krenuše: obilazili su po selima, navješćivali evanđelje i liječili posvuda.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Srijeda - 25. tjedan kroz godinu

NAVJEŠĆUJUĆI LIJEČITI - LIJEČEĆI NAVJEŠĆIVATI

Lk 9,1-6

Sve dosada imamo učenike kao Isusovu pratnju i svjedoke onoga što on čini, kako nastupa, što govori. U Gospodinovoj su školi. Uče uz njega većma srcem, ne toliko glavom. Vrijeme je da se i oni okušaju u onome što su kroz dane i mjesece školovanja naučili. Čime ih Isus oprema i odašilje na put? Jedino i samo s onim što on ima, a to je snaga i sila Duha s kojom je nastupio već u Nazaretu, a potom u cijeloj Galileji. U snazi Duha trebaju izgoniti nečiste sile, liječiti bolesnike, naviještati blizinu Božjeg kraljevstva. Od svih drugih putujućih propovjednika kojih onodobno bijaše na sve strane oni se trebaju razlikovati upravo po svome siromaštvu. To je njihov razlikovni znak, njihova differentia specifica. Ništa sa sobom ne nositi, ničim se ne opskrbljivati. Pa čak ni kruhom, pogotovo ne novcem. Oni se trebaju pouzdavati u Providnost. Bog će već otvoriti vrata i srca ljudi.

Isusovo se djelovanje u Galileji bliži kraju. To u bitnome bijaše i vrijeme školovanja najužega kruga, uvježbavanje u njihovo poslanje. Otac šalje Sina, Sin u Duhu šalje učenike. Isus je započeo u Nazaretu gdje je očitovao svoj program, proglasio svoje mesijansko poslanje i manifest. Od samoga početka Isus je svjestan svoga poslanja, on treba unijeti nešto posve novo, prevratničko, revolucionarno u svijet. Nešto što svijet nema, a treba mu kao nasušni kruh. Njegova poruka treba stubokom preoblikovati i ljude, ali dati novi pečat licu ove zemlje. Pred ljudima se otvarao novi svijet, pucale su granice, rušili se zidovi, kidali se okovi i lanci kojima su ljudi bili okovani.

Posvuda imamo tragove Isusovih stopa, otiske njegovih prstiju. Naime slobodu u mišljenju i osjećaju, neopterećenost i otvorenost prema svakome, čovjek je iznad subote, osoba je važnija od svih pozitivnih ljudskih propisa. Učenici su bili svjedoci tolikih ozdravljenja, pa i uskrisavanja od mrtvih. Svojom riječju Isus dokida postojeće zakone. I nakon što su to sve doživjeli, sad ih Isus osobno odašilje naviještati Kraljevstvo, liječiti bolesne, izgoniti zle sile, unositi novinu u svijet.

Isus ih šalje čak i bez štapa, što je nužna zaštita u ono doba na putu. Učenici su, dakle, bez ikakve zaštite, i protiv bijesnih pasa, čagljeva, vukova, životinja, pa i zmija. Pogotovo drumskih pljačkaša i razbojnika. Kao da im želi reći: Preko vas želim svijet bez nasilja, bez agresije, novo usmjerenje cjelokupne svjetske povijesti. Zapitat će ih Isus u dvorani Posljednje večere, je li im išta manjkalo kad ih je ono poslao u svijet bez novčarke, praznih džepova i sandala? - Odgovor je bio niječan. Ništa im nije uzmanjkalo. To bijaše nešto kao rajsko vrijeme, uspostava onoga prvotnoga stanja kakvo je vladalo u Edenu između čovjeka i životinja, ljudi i 'vukova'. Vjerodostojni su samo oni učenici koji žive iz pouzdanja u Boga, konkretno se odričući bilo kakvih zemaljskih sigurnosti i osiguranja.

Isus je u sebi utjelovljivao, prakticirao i naviještao posvemašnju slobodu od nasilja. Primjerice, iz novije povijesti imamo onaj fatalni, povijesni nadnevak 9. rujna 2001., napad na Ameriku. Poginulo je tom prilikom oko tri tisuće ljudi. Nakon toga su Amerikanci navijestili rat terorizmu u cijelom svijetu. Zna li itko koliko je ljudi poginulo u Afganistanu, Iraku, Somaliji, Pakistanu, na svim onim mjestima gdje imamo protuterorističku koaliciju? I je li svijet imalo bolji? Strašno zvuči, rat terorizmu. Svijet to odobrava, ali još uvijek mir nije stvoren, a terorizam se širi i prijeti. Ulijeva strah u kosti. Danas Amerika možda jest sigurnija, ali se sve odvija na uštrb slobode. Jasno je: Sa štapom, bičem, kandžijom u ruci nemoguće je stvoriti mir u svijetu. Učenici moraju biti svjesni onoga što je davno pjevao David: "Gospodin je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam... Da mi je proći i dolinom smrti, zla se ne bojim. Ti si sa mnom. Tvoj štap, tvoja palica daju mi sigurnost!" Nitko ne će batinom u ruci popraviti čovjeka ili pak stanje u svijetu, kao svjetski policajac, ma koliko velika sredstva uložio. Ruka koju čovjek pruža drugome mora biti prazna da bi je onaj drugi mogao prihvatiti, stisnuti i ispuniti svojim povjerenjem. Nitko ne će stisnute ruke kod drugih probuditi vjeru u dobre nakane. Rukujemo se uvijek praznih ruku, bez zadrške, inače smo nevjerodostojni.

Isto je i s neposjedovanjem. Neposjedovanje bilo čega znak je solidarnosti s drugima. Kruha će uvijek biti budu li učenici vjerodostojni. Tako je postupao i Franjo sa svojim prvim učenicima, prvom braćom. Posjed čovjeka razdvaja od drugih, posjedovanje stvara zidove, ono je zapreka za razumijevanje drugoga, ono razdvaja duhovno i fizički ljude jedne od drugih. Stoga je uvijek pitanje, otvara li ono što činim čovjekovo srce. Pomaže li ili ga kao osobu vrijeđa?

Isusova poruka i ono što naviještaju učenici jest zapravo poziv na životnu odluku: ili - ili. Čovjek se mora odlučiti. Govoriti o kraljevstvu Božjem znači pozivati ljude da se bez pridržaja okrenu svome Stvoritelju, da se izruče Bogu, da započnu s novim životom u sebi. Odluka je uvijek sudbonosna, ima životno sudbinsko značenje. Riječ je o spasenju ili propasti, jer se naviješta kraljevstvo Božje. Vrijeme požuruje, učenici se ne smiju dugo zadržavati na nekom mjestu. Prihvate li ih, spasenje je naslovnicima zajamčeno, odbiju li poruku, promašili su životnu priliku. Zato i krajnja ozbiljnost spram poruke i navjestitelja. I neoprostivost što ljudi u svojoj zaslijepljenosti ne razlikuju između bitnoga i nebitnoga. Isus je bitan, njegova se riječ i osoba ne daju pobiti ničim.