BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

Blažena Djevica Marija Kraljica

Ponedjeljak, 22. kolovoza 2011.

 

Lk 1,26-38

26U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret 27k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. 28Anđeo uđe k njoj i reče: "Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!" 29Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. 30No anđeo joj reče: "Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. 31Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. 32On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, 33i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja." 34Nato će Marija anđelu: "Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?" 35Anđeo joj odgovori: "Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. 36A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. 37Ta Bogu ništa nije nemoguće!" 38Nato Marija reče: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!" I anđeo otiđe od nje.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

22. kolovoza:

MARIJA - KRALJICA NEBA I ZEMLJE

Spomendan Marije, Kraljice neba i zemlje, uveo je na završetku Marijanske godine 1954. papa Pio XII. Naime, isti je Papa proglasio godine 1950., na svetkovinu Svih Svetih dogmom, da je Marija uznesena dušom i tijelom u nebesku slavu, da je ondje proslavljena uz svoga Sina. Potom je u spomen na 100. obljetnicu proglašenja vjerskom istinom da je Marija bez grijeha začeta - dakle Bezgrješna - proglasio Marijansku godinu i na završteku te godine okrunio u Rimu drevnu Marijinu sliku - ikonu zvanu Salus populi Romani - Spasiteljica rimskoga puka te uveo spomenuti blagdan koji se u početku slavio zadnji dan mjeseca svibnja. Za vrijeme reforme kalendara za pape Pavla VI. slavlje je prebačeno na osmi dan po svetkovini Velike Gospe - kao kruna svih Marijinih svetkovina.

Uz Sina koji je kralj treba da bude i Majka - Kraljica, to bijaše misao i to je nakana slavljenja Marije kao kraljice. Austrijski pisac židovskoga podrijetla Franz Werfel na divan je način opjevao Marijina ukazanja u Lurdu u svome romanu “Bernardičina pjesan”. Učinio je to iz zahvalnosti Mariji što je izvukao kao Židov za nacističkoga progona Židova živu glavu i uspio preko Pireneja stići u Portugal i odatle otploviti u Ameriku. Proboravio je u Lurdu jednu godinu i napisao je o Bernardici, lurdskoj vidjelici, znakovite riječi:

“Vrijeme je najoštrija, najjetkija kiselina na svijetu. U vremenu može opstati može samo načistije i najteže zlato. Svaku drugu laganiju kovinu vrijeme izjeda, rastače, i na kraju posve rastoči. Većina onoga što ljude u jednome danu uzbuđuje, već je sljedećega dana poput sna. Pa i sami spomen na najslavnije i najcrnnje dane u pojedinim narodima blijedi za kukurijekanja, za oglašavanje neke nove senzacije.” Međutim, postoji jedna kruna, od najčistijega i najtežega zlata, koja idućega jutra nije nikakav san, postoji jedna takva kruna pred nama koja zlatnim, nepomućenim sjajem sjaji. Kruna je to od dvanaest zvijezda. Kruna je to koja kruni glavu jedne Žene koja u kraljevskom dostojanstvu te kraljevskom silom pobjeđuje silu Zloga. Čitanje iz Knjige Otkrivenja skreće naš pogled na tu kraljevsku ženu, na Majku - Bogomajku, majku našega Spasitelja Isusa Krista.

Marija kao kraljica! - To ne zvuči posebice primjereno našim demokratskim ušima. Nemamo danas toliko kraljica, tu i tamo je koja u Europi, najpoznatija je ona u Engleskoj, koja je znamen njihova kraljevstva i njihova svjetskog gospodarenja i Commonwealtha. Zastario je taj naslov, osim što se biraju kojekakve ‘misice’, ‘kraljice ljepote’, kraljice plaže, kraljice noći, koje nemaju ništa pokazati osim tijela.

Kad se govori o Mariji kao kraljici onda se time želi izraziti jedna od njezinih bitnih značajki. Naime, sve je kod Marije utemeljeno u njezinu bogomajčinsvu, u njezinu majčinskom odnosu prema Kristu, Kralju i Gospodaru svega stvorenja. Zbog svoga bogomajčinstva ona je pošteđena od istočnoga grijeha, bila je slobodna od bilo kakva grijeha. Ona je najistaknutiji ud Kristova t ijela - Crkve, ona je ljudsko biće koje je dosegnulo svoju puninu u nebu. Ondje je dušom i tijelom, u nebeskoj slavi, ona je uzor, slika otkupljena čovjeka, ona je od svih prva, najsavršenija - ona je jednostavno ona koja u svemu prednjači - a to znači - kraljica!

Mariju smijemo zvati kraljicom jer ima posebnu ulogu u djelu našega spasenja i otkupljenja. Među onima koji sudjeluju u djelu ljudskoga spasavanja Marija je na prvom mjestu. Ona je - kao nitko drugi - cijeloga života poslušno i na kraju pod križem sudjelovala u poslanju i žrtvi svoga Sina i tako postala najzaslužnijom ženom za sve čovječanstvo. U njezinu uznesenju, uzvišenju, od ponizne sluškinje koja je dušom i tijelom u nebeskoj slavi - gdje kraljuje zajedno sa Sinom Isusom Kristom - dovršava se put od križa do krune, preko trnja do ruža. Kao nova Eva ona predstavlja novo, otkupljeno čovječanstvo. Gospodin pogleda na poniznost svoje sluškinje. Odsad će me blaženom zvati svi naraštaji! Velika mi djela učini Svesilni, Sveto je ime njegovo!

Slavimo Blaženu Djevicu Mariju na nebu okrunjenu - dvadeseto otajstvo Gospine krunice - Ružarja, završnu dionicu nevjerojatne povijesti Boga s čovjekom, s osobom koja je i u nebu ostala čovjekom, koja je dušom i tijelom u nebeskoj slavi. Slavili smo to prije tjedan dana, a danas slavimo krunu Marijina života: Ženu iz Knjige Otkrivenja, odjevenu suncem, mjesec pod nogama, a oko glave kruna od dvanaest zvijezda. Toliko puta u svome danu utječemo se Mariji riječima: "Zdravo, Kraljice!" - Salve Regina! - Majko milosrđa! Zahvalimo Gospodinu za tu i takvu kraljicu i gospodaricu naših života i stavimo se pod njezinu zašitu!

 

 

 

 

 

 

 
 

BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

DVADESETPRVI TJEDAN KROZ GODINU

Ponedjeljak, 22. kolovoza 2011.

 

Mt 23,13-22

13"Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući ni onima koji bi htjeli." 14# 15"Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Obilazite morem i kopnom da pridobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete, promećete ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe." 16"Jao vama! Slijepe vođe! Govorite: 'Zakune li se tko Hramom, nije ništa. Ali ako se zakune hramskim zlatom, veže ga zakletva.' 17Budale i slijepci! Ta što je veće: zlato ili Hram što posvećuje zlato? 18Nadalje: 'Zakune li se tko žrtvenikom, nije ništa. Ali ako se zakune darom što je na njemu, veže ga zakletva.' 19Slijepci! Ta što je veće: dar ili žrtvenik što dar posvećuje? 20Tko se dakle zakune žrtvenikom, kune se njime i svime što je na njemu. 21I tko se zakune Hramom, kune se njime i Onim koji u njemu prebiva. 22I tko se zakune nebom, kune se prijestoljem Božjim i Onim koji na njemu sjedi."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

Ponedjeljak - 21. tjedan kroz godinu

KLJUČ PRAVE ŽIVOTNE SPOZNAJE?

Mt 23, 13-22

Čuli smo iz Isusovih usta možda najjetkiju kritiku svih onih koji služe oltaru pa stoga i žive od oltara, i u starozavjetnom poimanju, i u Isusovo vrijeme, ali i za svako potonje vrijeme. Danas, sutra - u utorak, i srijedu, čut ćemo iz Isusovih usta sedmerostruki 'jao'. 'Jao' upućen pismoznancima i farizejima. Usporedimo li ovo poglavlje s tekstovima iz Markova i Lukina Evanđelja biva nam jasno kako je Matej ovdje postupao redakcijski, kako je u ovo poglavlje sažeo sve kritike iz Isusovih usta na koje je Matej naišao u pisanju svoga djela i onda nam stavlja pred oči, iznosi nešto kao kontrapunkt Govoru na gori. Ondje imamo osam blaženstava, a ovdje sedam 'jao'. Sedam je uvijek broj punine, dovršene mjere u dobru ili lošu smislu.

Ovakve tekstove - sa snažnim proročkim nabojem - pronaći ćemo već kod starozavjetnih proroka, kod njihove kritike kultne, bogoštovne prakse. Jeremija je u svojim govorima protiv svećenstva i Hrama bio nemalo žešći od Isusa. I on je najavio razaranje onoga u što su se Izraelci pouzdavali govoreći, ponavljajući: "Svetište Gospodnje! Svetište Gospodnje! Svetište Gospodnje!" Posrijedi je izdaja temeljnog određenja, čemu Hram služi, koja mu je uloga u Izabranom narodu. I Isus najavljuje u sljedećem poglavlju razaranje Hrama. Hrama do koga mu je toliko stalo jer je on Očeva kuća, boravište Svetoga. Revnost me za tvoju kuću, za tvoj dom izjeda, primjenjuje evanđelist Ivan na Isusa starozavjetne riječi. Upravo on uzima Hram kao znamen svoga tijela.

Današnji odsječak donosi nam tri velike optužnice: Farizeji i pismoznanci - kao oni kojima je uloga tumačiti, izlagati Božji zakon, koji imaju ključeve spoznaje, ključeve kraljevstva nebeskoga, čine dvostruki promašaj. S jedne strane sami ne ulaze u kraljevstvo, a s druge ne dopuštaju unići ni onima koji bi htjeli unići. Ne omogućuju da narod spozna Božju volju, i zato su oni slijepi vođe slijepima.

Oni krstare morima i kopnima, pokreću nebo i zemlju samo da bi jednoga pridobili za svoju vjeru, i kad jednoga pridobiju, čine ga većim fanatikom od samih sebe. Bilo bi mu bolje da je ostao u poganstvu, nego da se upoznao s iskrivljenim, nakaradnim oblikom religijske prakse kakvu je nudilo ondašnje svećenstvo ili pak farizeji i pismoznanci.

Čisto protuslovlje spram uhodane religijske prakse i istinitoga te živoga bogoštovlja očituje se i u lakoumnoj praksi poimanja zakletve. Isus veli u Govoru na gori kako zakletva i zaklinjanje potječu od zla i zloga, kako se time degradira i obeščašćuje Bog i čovjek. Besmisleno je da zakletva nečim manjim postaje obvezatnom, dok je zaklinjanje nečim ili nekim većim neobvezatna. Protuslovlje u sebi.          

Pavao će u Poslanici Rimljanima nazvati židovske učitelje Zakona 'vođama slijepih' (2,19), što je donekle slično i ovoj Isusovoj polemici protiv farizeja. To je i u potonjoj ranoj Crkvi postalo nešto kao retorička fraza i oružje u sukobu Crkve i sinagoge. Isus do kraja stavlja farizejski autoritet pod veliki upitnik. Stoga je i govorio svojima kako se trebaju čuvati 'farizejskoga kvasca'. Tu se opet nameće ona slika iz Isusovih usta o dobru i lošu stablu. Samo se s dobra stabla bere dobar plod, a s loša loš. Ne bere se s trnja grožđe, niti s drače smokve. Božji Zakon treba prihvatiti srcem, iznutra, a ne se usredištavati ili stavljati svu pozornost samo na vanjštinu.

To je središnji motiv sve životne mudrosti i svega tumačenja Zakona. Donositi plod obraćenja, to bijaše poruka i geslo samoga Ivana Krstitelja. Ne smije odudarati nauk od prakse. Učitelj mora biti u svemu svojim učenicima uzor, primjer, a ne u egzistencijalnom raskoraku. Namjesto da postanu uzori pravednosti, farizeji i pismoznanci postadoše uzori nepravde. Kritika njihova nauka jest ujedno i kritika njihove životne prakse.

       Kad bi se to prenijelo na našu suvremenu medijsku scenu, onda bismo pred sobom imali savršeno odjevene one iz jet-seta, koji se znaju ponašati, koji imaju uvijek savršeni kroj ili haljine na sebi, pravu garderobu, perfektni stil - sve odiše elegancijom, a zavirite li im u srce, onda je ono usamljeno, osiromašeno, bez ikakva sadržaja, uvijek pod nutarnjom prisilom nikada ne ostarjeti, ne pokazati nijednu boru, nikada ne biti ono što čovjek treba biti. I svoju prazninu pune prazninom; oni su rastrgani između požude i ovisnosti, moraju svoju nutrinu puniti uvijek, nije važno čime, jer natura horret vacuum. Oni svoj životni vakuum pune u svojoj pohlepi iskorištavajući druge, stvarajući od sebe i drugih prave ruševine, do potpunoga uništenja. Takvi se hrane i napajaju na nesrećama drugih. Isusova polemika protiv tih i takvih nosi u sebi već jedan dašak posljednjih vremena i konačnoga suda.