BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

34. tjedan kroz godinu

Ponedjeljak, 22. studenog 2010.

Lk 21,1-4

1Pogleda i vidje kako bogataši bacaju u riznicu svoje darove. 2A ugleda i neku ubogu udovicu kako baca onamo dva novčića. 3I reče: "Uistinu, kažem vam: ova je sirota udovica ubacila više od sviju. 4Svi su oni zapravo među darove ubacili od svog suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sav žitak što ga imaše."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

NAJVEĆI DAR - VLASTITI ŽIVOT

Lk 21,1-4

Isusovo javno djelovanje svršava ovom zgodom u Hramu. Sa slikom bespomoćne i sirote udovice. Tu se najzornije uprizoruje onaj dio iz Isusova nastupnog proglasa u sinagogi u Nazaretu (Lk 4), gdje je jasno istaknuto da je njegovo poslanje također i u donošenju Radosne vijesti siromasima (4,18). Siromasi su i udovice najpovlašteniji u kraljevstvu Božjem, upravo se na njima odčitava zašto se siromasima naviješta Radosna vijest i tko su ljudi koje Isus traži. To su oni koji su životno prikraćeni, ali su s druge strane obdareni nutarnjom slobodom, raspoloživošću, nenavezanošću ni na što, osim na jedno, na Boga. Za Boga su spremni dati sve, jer samo od njega očekuju spas i utjehu. Ta nutarnja sloboda je uskraćena bogatašima (i zato onoliki ‘jao' iz Isusovih usta prema bogatašima i onima koji zgrću blago ovdje na zemlji). Problem blaga i srca također je neprestana melodija u Isusovim ustima. Životno je bitno ono što ima nutarnju trajnost, što je nerazorivo, neuništivo (toliko puta naglašava Isus i rđu, i moljce, i lopove, i otimače i sl., koji rastaču odnosno otimlju zemaljsko, bezvrijedno blago).

Zanimljivo je da Isus uvodi u ovu zgodu jednim ‘protuklerikalnim' upozorenjem. Ne veli Isus da se čuvamo onih koji zavode na grijeh, da se čuvamo drumskih razbojnika, bandita, lopova, lažova, nego da se čuvamo onih koji dolaze u Božje ime, nastupaju snagom autoriteta dana navodno odozgor, a zapravo promiču svoje interese i vlastiti egoizam. Čuvajte se onih koji govore o Bogu, a to što govore ne žive. Važniji je život od nauka. Nauk može biti savršeno ispravan, a život totalno promašen, nije li u skladu s naukom. Bog nije teološka umotvorina, niti se vjera sastoji od nešto vjerskih istina koje znamo izgovoriti naizust na satu vjeronauka. Ono što rade pismoznanci i farizeji u Isusovo vrijeme ravno je krivotvorenju novca. Puštaju u opticaj novčanice bez pokrića i jamstva. Govore, uče, nadugo i naširoko izlažu Božju riječ, a zapravo je to sve jedna velika krivotvorina koja nema u njihovu životu nikakva pokrića.

A za ilustraciju prisjetimo se one zgode kad je sveti Franjo prodao i jedinu svoju Bibliju za jednog siromaha s riječima, da nije važno koje se riječi nalaze u Bibliji, već je važno koju sam Božju riječ i riječ iz Biblije osobno shvatio i utkao u svoj život. Zato je od svojih tražio da žive Evanđelje ‘sine glossa', bez suvišnih dodataka, tumača, privjesaka. Bog ne traži naš ‘sitniš', kao što veli Evanđelje. Nemoguće je njega potkupiti bilo čime. Ljudi se ravnaju prema principu ‘do ut des', dajem, da bih zauzvrat nešto primio. Čovjek bi htio stupiti i s Bogom u trgovački odnos. Danas otprilike ovo, naručiti koju svetu misu, zapaliti svijeću, učiniti zavjet (u materijalnom obliku): Sve je to daleko lakše nego stati pred Gospodina, moliti sat vremena predano, stopiti se s njime i predati mu se.

Nije pitanje ni problem koliko tko daje, koliko je tko objektivno spreman i sposoban dati, nego je pitanje osobe i spremnosti: Što mene moj dar košta? Dajem li od srca ili od svoga viška? Dajem li zadnje, od svoga manjka, ili od onoga što je ionako negdje određeno kao hramski doprinos. Prethodno je Isus strahovito napao one koji 'proždiru kuće udovičke, pod izlikom dugih molitava, hodeći u dugim haljinama' (usp. 20,47). Ti bogataši imaju na svojoj savjesti ove siromahe i udovice. One su žrtve njihovih 'žrtava' i 'prinosa'.

Zato Isus za primjer uzima udovicu. Ova udovica iz Evanđelja nema što izgubiti. I stoga je sposobna izručiti sve. Sposobna je na savršenu ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Ona živi od Božje ljubavi, i spremna je za Boga dati sve. Treba upravo to, da svatko od nas na vlastitoj koži do kraja osjeti, koliko smo ovisni, nezaštićeni, potrebni drugih, pa da budemo jedni drugima i Bogu posve bliski. Čovjeku treba materijalna pomoć, ali je mu daleko više treba toplo srce koje ljubi, koje se daje. Ako što daš, daj sa srcem. Ne od viška! Udovica daje svoj dar iz ljubavi. Morala bi biti i u našemu životu upravo normalnost, činiti sve iz ljubavi i za ljubav. Nije važan iznos koji se daje, nego spremnost na sebedarje. Ni kod Boga ne vrijedi iznos, ne vrijede papiri ili mjenice s pokrićem ili bez njega, nego nutarnje raspoloženje. Odlučujuće je ono što je Isus rekao i onom bogatom mladiću koji je u životu bio krajnje korektan opslužujući sve zapovijedi (Mk 10,21): Rasprodaj sve što imaš, podaj to siromasima pa onda dođi i slijedi mene!

      Znamo da je veliki pisac Tolstoj  bio bogati grof. Veleposjednik. I praktični kršćanin. Redovito je išao na obrede u crkvu. Nakon jednog pohoda crkvi neki je prosjak pred crkvom prosio milostinju. Grof se mašio za džep da mu udijeli koji novčić. Na svoju žalost i razočaranje, kod kuće je zaboravio lisnicu, tako da uza se nije imao ništa. Sagnuo se prema siromahu i rekao mu: "Dragi brate, nažalost nemam ništa uza se. Dat ću ti drugi put". Siromašni prosjak je ozarena lica pogledao plemića i sretan rekao: "Grofe, ne treba mi ništa. Dali ste mi sve kad ste me oslovili s ‘brate'". Ona udovica ide kući praznih ruku, bez igdje išta (jer je i zadnje ostavila u Hramu), a ovaj bogati grof ide doma obogaćen, jer je stekao u siromahu brata. Nova kakvoća vjere i života iz vjere! To je ono  na što Isus u konačnici smjera. Položiti sve u Očeve ruke koji daje svoje darove (‘sunce, kišu', i sve ostalo) bez razlike dobrima i zlima, vjernicima i nevjernicima.