BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

KATEDRA SV. PETRA

Utorak, 22. veljače 2011.

 

Mt 16,13-19

13Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: "Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?" 14Oni rekoše: "Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka." 15Kaže im: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" 16Šimun Petar prihvati i reče: "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga." 17Nato Isus reče njemu: "Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. 18A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. 19Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

 SEQ CHAPTER \h \r 1PETROVA STOLICA U SLUŽBI IZGRADNJE I JEDINSTVA CRKVE

22. VELJAČE: Mt 16,13-19 (Prema mislima Benedikta XVI.)

 

Danas zapadna liturgija slavi blagdan Katedre svetog Petra. Riječ je o vrlo staroj tradiciji, potvrđenoj u Rimu od IV. stoljeća, kojom se zahvaljuje Bogu za poslanje povjereno apostolu Petru i njegovim nasljednicima. Riječ "katedra" doslovno označava biskupsko nepomično sjedalo, postavljeno u crkvu majku neke biskupije, koja se stoga i naziva "katedrala", te je simbol biskupove vlasti, a posebice njegova "učiteljstva", to jest evanđeoskog nauka što ga je on, kao nasljednik apostola, pozvan čuvati i prenositi kršćanskoj zajednici. Kad biskup preuzima odgovornost za mjesnu Crkvu koja mu je povjerena, on, noseći mitru i pastirski štap, sjeda na katedru. S toga će sjedala, kao učitelj i pastir, voditi hod vjernika u vjeri, nadi i ljubavi.

Koja je, dakle, bila "katedra" svetoga Petra? On, izabran od Krista kao "stijena" na kojoj će biti izgrađena Crkva (usp. Mt 16,18), započeo je svoje služenje u Jeruzalemu, nakon Uzašašća Gospodinova i Duhova. Prva "stolnica" Crkve bila je Dvorana Posljednje večere, te je vjerojatno da je u toj dvorani, gdje je zajedno s učenicima molila i Marija, Majka Isusova, posebno mjesto bilo namijenjeno Šimunu Petru. Nakon toga Petrovo je prebivalište postala Antiohija, grad smješten na rijeci Orontu, u Siriji, koji je u ono doba bio treće središte Rimskoga Carstva, nakon Rima i egipatske Aleksandrije. Petar je bio prvi biskup toga grada, što su ga evangelizirali Barnaba i Pavao i gdje se "učenici najprije prozvaše kršćanima" (Dj 11,26).

Čak je i Rimski martirologij, prije obnove kalendara, predviđao posebno slavlje Petrove katedre u Antiohiji. Odande je Providnost dovela Petra u Rim, gdje je mučeništvom zaključio svoju trku u službi Evanđelja. Stoga rimska stolica, koja je primila najveću čast, primila je i zadatak što ga je Krist povjerio Petru, da bude u službi svih mjesnih Crkava za izgradnju i jedinstvo cjelokupnog Naroda Božjega. Rimska je stolica tako priznata kao ona koja pripada Petrovu nasljedniku, a "katedra" rimskoga biskupa počela je predstavljati katedru apostola što ga je Krist zadužio da pase čitavo njegovo stado. To potvrđuju najstariji Crkveni oci, kao primjerice sveti Irenej, lionski biskup, koji u svojoj raspravi Protiv hereza opisuje Rimsku crkvu kao "najveću i najstariju, priznatu od sviju;... utemeljenu i ustrojenu u Rimu po dvojici najslavnijih apostola, Petru i Pavlu"; te dodaje: "S ovom se Crkvom, zbog njezine osobite nadmoći, mora uskladiti sveopća Crkva, to jest vjernici koji se nalaze posvuda" (III, 3,2-3). Tertulijan, sa svoje strane, izjavljuje: "Ova Rimska crkva, koliko li je blažena! Sami su joj apostoli, svojom krvlju, ulili sav nauk" (Propis heretika, 36). Katedra rimskoga biskupa predstavlja, stoga, ne samo službu rimskoj zajednici, nego i njegovo poslanje u predvođenju čitavoga Naroda Božjeg.

Slaviti "Katedru" Petrovu znači, stoga, pripisati joj snažno duhovno značenje, te u tome prepoznati povlašteni znak ljubavi Boga, dobroga i vječnoga Pastira, koji želi okupiti čitavu svoju Crkvu i voditi je putem spasenja. Među tolikim svjedočanstvima Otaca, želio bih ovdje iznijeti ono svetoga Jeronima, preuzeto iz jednoga pisma napisana rimskom biskupu, a osobito zanimljivo, jer izričito spominje upravo Petrovu "katedru", predstavljajući je kao sigurno pristanište istine i mira. Ovako piše Jeronim: "Odlučio sam se posavjetovati s Petrovom katedrom, gdje se nalazi ona vjera što su je usta Apostolova uzvisivala; dolazim sada tražiti hranu za svoju dušu ondje gdje jednoć primih odijelo Kristovo. Ne slijedim neki drugi primat, nego onaj Kristov; stoga se stavljam u zajedništvo s tvojim blaženstvom, to jest s Petrovom katedrom. Znam da je na ovoj stijeni utemeljena Crkva" (Pisma, I, 15,1-2).

Katedra svetoga Petra dakle označava vlast rimskoga biskupa koji je na čelu općega zajedništva ljubavi, te čuva opravdanu raznolikost krajevnih Crkava i bdije kako ono što je posebno, ne samo ne bi naškodilo jedinstvu, nego kako bi mu služilo. Papin primat nije stoga vlast koja se provodi na način današnjega svijeta, nego je uključena u nasljedovanje Krista. To je vlast dobra - vlast istine i ljubavi, koja je jača od smrti. Da, istinito je njegovo obećanje: snaga smrti, vrata paklena neće nadvladati Crkvu koju je On sagradio na Petru, i koju On, upravo na taj način, nastavlja osobno graditi.

Crkva je uvijek Kristova Crkva, a ne Petrova, i Petar, a danas Papa svoju dužnost obavlja sa svojim ljudskim slabostima, i u svijesti da je Krist stijena. Tako se i u Petrovoj službi s jedne strane pokazuje slabost onoga što je vlastito čovjeku, ali istovremeno i Božja snaga; upravo u ljudskoj slabosti Gospodin očituje svoju snagu; pokazuje da On sâm, preko slabih ljudi, gradi svoju Crkvu.

U apsidi bazilike Sv. Petra nalazi se spomenik Katedre Apostolove, djelo zreloga Berninija, ostvaren u obliku velikoga brončanog prijestolja, podržanog kipovima četvorice crkvenih naučitelja, dvojice zapadnih, svetog Augustina i svetog Ambrozija, i dvojice istočnih, svetog Ivana Zlatoustog i svetog Atanazija. Divimo se tome dojmljivu djelu i danas. Molimo na poseban način za službu koju je Bog našem Papi povjerio. Podižući pogled prema alabasternom vitraju što se otvara točno iznad Katedre, zazovimo Duha Svetoga, kako bi uvijek svojim svjetlom i svojom snagom podržavao Papino svakodnevno služenje čitavoj Crkvi.

 

 

 

 

 

 

 

 
 

BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

Sedmi tjedan kroz godinu

Utorak, 22. veljače 2011.

 

Mk 9,30-37

30Otišavši odande, prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. 31Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: "Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati." 32No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati. 33I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: "Što ste putem raspravljali?" 34A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. 35On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: "Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!" 36I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: 37"Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

TKO JE NAJVEĆI U KRALJEVSTVU BOŽJEM?

Mk 9,30-37

Isus je na kraju svoga javnoga djelovanja u Galileji. Predstoji put u Jeruzalem gdje će nasilno biti okončan njegov život. Okreće se posvema svojim učenicima, njih poučava, oni su njegova duhovna djeca, oni moraju stasati u zrele ljude koji će se moći suočiti s onim što predstoji. Stoga upravo njima posvećuje sve svoje slobodno vrijeme. Ali, koji je uspjeh, kakav je ishod njegova poučavanja? Porazan. Oni nisu shvatili smisao njegovih riječi. I bojali su ga se pitati. Tko zna zbog kojih razloga. Isus naime govori o svojoj nasilnoj smrti, govori kako će biti izručen poganima, ali kako će nakon tri dana uskrsnuti. To je opetovana najava muke. Tko ne razumije to, ne razumije i ne shvaća ni samoga Isusa. Njima ne uspijeva korigirati sliku Mesije koju sa sobom nose još od najranije mladosti. Misle na zemaljsko kraljevstvo, na osobni probitak i stoga među njima i prepirka oko prvih mjesta, ministarskih stolica, kad dođe trenutak slavnoga mesijanskoga ulaska u Jeruzalem.

To je povod Isusu da im uputi nekoliko temeljnih smjernica, kakvi odnosi moraju vladati među učenicima, i kakvi u zajednici Kristovih učenika. Velik je samo onaj tko služi, tko u sebi ima Isusovo raspoloženje i duh služenja. Nije velik onaj tko teži za moću i vlašću, nego tko je na strani slabih, siromašnih, prezrenih. Upravo kao što to bijaše cijelo vrijeme u Galileji, za svoga javnoga djelovanja sami Gospodin. Isus očituje svoju veličinu upravo u predanju svoga života, u službi do kraja, krajnjega samoponiženja. Ovdje imamo, tako reći, Evanđelje u srčici, u jezgrenici. Svi nevažni detalji, pojedinosti iz Isusova života govore zapravo o velikoj cjelini, sve je to dio jednoga silnoga, velikoga organizma i mozaika, sve se stapa i uklapa u cjelinu Isusove osobe.

Da od Isusa nemamo ništa osim ovoga odsječka, osim ove scene iz Markova Evanđelja, bilo bi nam dosta da shvatimo što je Krist htio i tko je on zapravo bio. U ovim riječima sadržana je tajna njegove osobe i poslanja. Marko stavlja ovaj prizor s djetetom kad se Isus već zaputio u Jeruzalem prema svome životnom finalu. Sve se nalazi u surječju života i smrti, biti ili ne biti, uništenja i uskrsnuća. Suvišno se prepirati oko prvih mjesta kad je u pitanju biti ili ne biti.

Koju mjeru postavlja Isus? Božje i ljudske mjere su nespojive, Božji svijet se stubokom razlikuje od svijeta ljudi. Ljudske veličine i veličina u Božjim očima nisu iste. Otkako je ‘svijeta i vijeka' postojali su oni koji su ‘gore' i oni ‘dolje'. Nagon za ‘biti veći' samo je konačni izričaj nečijeg kompleksa manje vrijednosti. I u Isusovim očima postoje oni koji su ‘gore i dolje', samo s bitnim obratom. Posljednji, poslužitelj svih jest u Božjim očima prvi i najvažniji. Nismo li svakodnevno svjedoci kako nagon za vlasti i moći ostavlja iza sebe samo pustoš, opustošene životne olupine i srca, i u svijetu a i u crkvenim krugovima?

Što želi od nas Isus? Želi da se ispitamo kako živimo i za što se isplati uložiti svoj život? Isus stavlja pod veliki upitnik ono što mi smatramo životom i kako živimo. On ima i nudi viziju ispunjena, osmišljena života, viziju novog početka, novog rađanja, krštenja novim krstom (usp. Mk 10,38), prolaza kroz oganj koji će spaliti sve nataložene egzistencijalne krivotvorine i otvoriti svakomu mogućnost započeti kao malo dijete život otkupljene Božje djece. Ne uči li nas svakodnevno iskustvo kako su zapravo zbiljski sitni i maleni svi koji su se pred nama prsili i isticali kao moćnici i silni vođe u novu budućnost? Ispali su povijesno maleni oni koji su vodili narode i svijet iz nesreće u nesreću i koji su pokušali ozbiljiti nekakvu utopiju na ovoj zemlji, zemlju osobnoga i kolektivnog nedohoda.

Charles de Foucauld se izrazio kako Bog ne uvjetuje spasenje svijeta znanošću, pameću, inteligencijom, bogatstvom, dugim iskustvima i silnim talentima. Za Isusa nebesko blaženstvo ovisi o poniznosti, malenosti, o posljednjim mjestima, služenju, čistoći srca, o blaženstvima iz Govora na gori. Stoga nas Isus pita, kako živimo i za što se isplati živjeti. Isus stavlja pod veliki upitnik ono što mi nazivam životom. On ima pred sobom viziju novoga svijeta koji postojeći razobličuje kao krivotvorinu i laž. Treba započeti iznova, kao malo dijete, kao otkupljenik Gospodnji. Ali ne u smislu postojećega sustava odgoja gdje nas se što prije želi izvući iz dječje obuće i odgojiti u ‘zrele’ i ‘odrasle’, u smislu onoga: “Još uvijek nisam velik, nisam gotov, nisam savršen, nisam dovoljno marljiv, nisam samopouzdan, nisam dovoljno muško” i sl. Ljudi se žele što prije riješiti djetinjstva da bi onda cijeli život za njim čeznuli i sa sjetom se u nj vraćali. Kao da je djetinjstvo povezano s kompleksom manje vrijednosti.

O ‘velikim ljudima’ govori lijepo Mali Princ A. De Saint-Exupéryja. Mnogi odrastaju s mišlju kako su ljubljeni ne zato što jesu, nego stoga što nešto smogu prokazati, što se u životu dokazuju: u školi, na poslu, zvanju i sl. To je svijet Kaina i Abela, vječnoga suparništva, natjecanja i bratoubojstva. Kakav bi trebao biti svijet, vidimo iz Isusovih riječi. On i njegovo ponašanje najbolji su komentar samih njegovih riječi. Stoga i riječ: Tko prihvati mene, prihvaća onoga tko je mene poslao. Svi smo mi samo braća i sestre Oca koji je poslao Isusa, koji nas je osposobio živjeti kao braća i sestre, na putu prema vječnosti, prepoznajući malenost i beznačajnost onoga što nam se čini velikim, a veličinu - doduše nepoznatu i skrivenu - u onome što nam se tako često čini malenim.

Vrijeme je da na pozornicu stupi Bog Isusa Krista s posve novim mjerilima koja je postavio jednom zauvijek Isus Krist uzimajući dijete kao primjer i mjerilo, a križ kao našu neminovnost do proslave. Tko prihvaća dijete, najnemoćnije, najneznatnije, najsiromašnije u svoje zajedništvo, prihvaća samog Boga, Božju slavu i Božju ‘šekina’ u svijetu. I jasno, onda se sve stubokom mijenja u nama i oko nas. Sveci nas tome uče...