BIBLIJSKA PORUKA DANA

Sv. Marija Magdalena

Petak, 22. srpnja 2011.

Iv 20,1-2.11-18

1Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. 2Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: "Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše."

11A Marija je stajala vani kod groba i plakala. 12Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo - jedan kod glave, drugi kod nogu. 13Kažu joj oni: "Ženo, što plačeš?" Odgovori im: "Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše." 14Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus. 15Kaže joj Isus: "Ženo, što plačeš? Koga tražiš?" Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: "Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti." 16Kaže joj Isus: "Marijo!" Ona se okrene te će mu hebrejski: "Rabbuni!" - što znači: "Učitelju!" 17Kaže joj Isus: "Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu." 18Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: "Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

ŽENO, ZAŠTO PLAČEŠ?

22. srpnja: Sveta Marija Magdalena

Govoriti se može o Isusovoj usamljenosti, samoći u kojoj je živio. Pronaći ćemo na toliko mjesta u Novome zavjetu, toliko izričaja koji govore kako je Isus bio veliki osamljenik, veliki samotnjak. Sam je za sebe rekao kako lisice imaju svoje jazbine, ptice nebeske svoja gnijezda, a on nema gdje bi naslonio glavu. - Dakle, neobičan, neljubljen, neprihvaćen, pa čak i od svojih najbližih neshvaćen.

Za nas je milost nad svim milostima ljubiti Gospodina cijelim svojim bićem. Ne samo onako uopćeno kao ‘dragoga Otkupitelja’, ‘miloga Spasitelja’, nego jednostavno, kao osobu koja je među nama živjela, jednostavno Isusa. Svi su oni pridjevci nekako neosobni, apstraktni, dok je osoba Isusa konkretna, posve blizu, tu. Ljubiti njega osobno, živa, prisutna, u tijelu, ljubiti ga kao što se ljubi osoba, prijatelja, dragu osobu. Osobu s kojom je čovjek povezan u sreći i nesreći, dobru i zlu.

Da, neizreciva je milost da je ta osoba - Isusa Krista - ujedno i Sin živoga Boga, vječni Logos, po kome je sve stvoreno, da je on i naš Otkupitelj, naš Spasitelj. Tko se u njega zaljubi kao u prijatelja, taj će istraživati i pretraživati sve izvještaje o njegovu životu, taj će ljubiti njegovu riječ, prihvaćati ih, kao poruke od najdražega prijatelja, kao riječi i vijesti koje govore o najdražem prijatelju.

U tom slučaju svaka njegova riječ tiče se mene, moje osobe. I kad bi čovjek znao kako je njegov Gospodin živio usamljeno, samotnjački, osobno bi se pobrinuo, učinio bi sve da brižnim srcem bude uz njega, tražio bi ga i našao, kao ljubljenoga, prianjao bi uz njega. Ne možemo reći da imamo takvu ljubav, ali se ipak donekle računamo njegovima i nadamo se da će nam pasti u dio iskra njegove milosti i ljubavi.

Kad se prelista Novi zavjet, pronaći ćemo nekoliko likova koji su mu bili bliski, a među njima su i sestre i brat iz Betanije, Marta, Marija i brat im Lazar ili pak Marija Magdalena, Marija iz Magdale iz koje je istjerao sedam nečistih sila, javna gradska grješnica, koja je iz silne ljubavi prema Gospodinu ostavila sve i njega slijedila.

Prema Lukinu Evanđelju (8,2) Marija iz Magdale spominje se na prvome mjestu kao ona među ženama koju je Isus izliječio te koja je Isusa ustopice slijedila. U predaji se pretpostavlja da bi to mogla biti ona grješnica koja je oprala Isusu noge (Lk 7,36-50) te da je bila sestra Lazara i Marte kod kojih je Isus navraćao (usp. Lk 10,38-50; Iv 12,1-8). U izvještajima o Isusovu razapinjanju stoji kako je bila uz Isusov križ (Mk 15,40-41) te za Isusova ukopa (Mk 15,47).  Bila je među onim ženama koje su na uskrsno jutro išle pohoditi Isusov grob (Mk 16,1-8). Njoj - iz koje je Gospodin istjerao sedam zlih duhova - Gospodin uskrsnuli se prvoj ukazao i poslao je navijestiti učenicima kako je živ, kako je uskrsnuo (Mk 16,9; Iv 20,14-18).

Njezino je srce iz zahvalnosti kucalo za Isusa jer ju je podignuo iz kala grijeha, povratio u život i dao novu nadu. Gospodina je ljubila tankoćutnom ljubavlju i nije se mogla pomiriti da ga više nema. Pa i kad se Gospodin ukazao, nije ga prepoznala. Tek na glas Uskrsloga i spomen vlastitoga imena ona prepoznaje Učitelja - Gospodina.

U evanđeoskom odsječku veli se višekratno kako je Marija plakala. Lako je reći, suze su ženska stvar, muškarci ne plaču. Marija Magdalena plače - učenici ne plaču. Njih zapravo tu i nema. "Svi ga ostaviše i pobjegoše!" (Mk 15,50). Dali su vjetra petama. Iz straha smjestili su se na sigurno, gdje nema opasnosti. I kako god čitali Evanđelja, uvijek su muškarci daleko, a žene su u blizini događaja.

Marija plače. Suze dolaze iz dubine duše i srca. One su nešto kao podzemne vode koje naviru negdje iz čovjekovih dubina. Suze imaju svoje temelje. Marija je izgubila Isusa, izgubila je bitno u životu i zato plače. Jer riječ je o Isusu. Ne o bilo kome. On je razlog njezinih  suza. Pitajmo se stoga: Jesmo li ikada zaplakali ako smo izgubili Isusa? Od njega se udaljili? Grijehom, zlom, osobnim odvratom od Isusa? I bi li nas u dubini duše pogodilo kad bismo ga izgubili. Je li nam jasno tko je Isus u svijetu i povijesti? I tko je on za ovaj svijet, za Europu? Kome je još u Europi stalo do Isusa? Tko još za njim tuguje i plače? Ne, štoviše, on je predmet satire i ironije, ismijavanja i ruganja, u javnosti i na pozornicama...

Ja osobno ne znam što bi od mene bilo da nije Isusa, da ga nisam egzistencijalno upoznao i susreo. Od toga susreta i poziva život je daleko osmišljeniji. Marija ovdje plače, okrenuta prema prošlome, leđima prema budućnosti. Zato ne vidi Uskrsloga koji je živ, pred njom. Ali postoji pravilo: Nitko ne može pronaći, otkriti Isusa, ako ga Isus nije prije potražio. Treba se dati naći i osloviti, kao Marija ovdje.

Isus izgovara samo jednu riječ. I to je dosta. Ne treba nikakva tumača, nikakvih pojašnjenja spram uskrsnuća, spram novoga života. Njoj se otvaraju nove oči, oči duha i srca. I zato može samo od sreće viknuti: "Učitelju!" Tako nastaje vjera, uskrsna. Govor i odgovor ljubavi. Marija postaje prva vjesnica uskrsnuća: Apostola apostolorum - nije član Dvanaestorice, ali je ipak prva koja naviješta zbilju uskrsnuća.

I mi smo pozvani svojim imenom. I nas je Gospodin oslovio. I nas šalje. Budimo spremni biti vjesnici Isusa Krista - upravo kao Marija Magdalena. Njegove ljubavi, praštanja, njegova života i djelovanja i danas u povijesti čovječanstva. To jest na svoj način neizrecivo, Uskrs se ne da ljudskim riječima izreći, ali možemo barem iščitavati tragove koje je on ostavio u osobama koje su susrele Uskrsloga. 'Oni koji su sijali u suzama, žanju u pjesmi', veli psalmist. Isto se zbiva i nakon susreta s Uskrslim, nakon Velikoga petka, smrti i pokopa, do uskrsnoga jutra. Otada se sve mijenja u životu, život poprima novu perspektivu - uskrsnu.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

ŠESNAESTI TJEDAN KROZ GODINU

Petak, 22. srpnja 2011.

Mt 13,18-23

18"Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. 19Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. 20A zasijani na tlo kamenito - to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, 21ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. 22Zasijani u trnje - to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. 23Zasijani na dobru zemlju - to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Petak - 16. tjedan kroz godinu

UDIJELI MI SRCE POZORNO I PRIJAMLJIVO

Mt 13, 18-23

Prema Isusovu shvaćanju nije dovoljno samo slušati Božju riječ. Treba je i vršiti. Tko samo sluša, a ne vrši je, ubija riječ. Nema života, nema ploda. A tko je sluša i razumije, tko je vrši, donosi plod. Čuli smo jučer što znači okorjelost srca i bića. Shvaćanje i prihvaćanje nije samo stvar razuma i glave, nego prvenstveno srca. Riječ se sije u srce. U srcu se rađa spremnost i sposobnost da se čovjek obrati i prihvati Božju ponudu. U tome počiva naša ljudska odluka i odgovornost.

Posebitost Isusova navještaja jest u tome što on naviješta spas ovdje i danas. U Isusovim ustima poruka o kraljevstvu Božjem nema u sebi prizvuka tješenja nekom dalekom budućnošću ili apokaliptičkim događajima, pogotovo ne tješenja onostranošću, nebom. Ne, nego se sve odvija ovdje i danas, on sam stupa u arenu između Neba i Pakla, on se sam suočava sa sotonskim silama, naviještajući spasenje i zdravlje, donoseći radosnu poruku siromasima, gladnima, uplakanima, onima kojima je upravio svoja blaženstva. U odluci i stajalištu ovdje i sada padaju zastori našega života.

Tumačenje prispodobe kakvo nam donosi evanđelist ne rješava nikakve velike egzistencijalne tajne. To je bjelodano jasno. Tajna je u tome što većina ljudi ne misli kako se Božja stvarateljska riječ nalazi upravo u jednostavnoj prispodobi, da je tu djelotvorna i da mijenja svijet te kako taj svijet čeka samo tu spasotvornu riječ.

Treba se samo otvoriti i zaključiti: Da, ta riječ odnosi se upravo na mene, ta riječ razotkriva mene, skida sve obrazine i krivotvorine, ta riječ mene rasijeca ('živa je i djelotvorna Božja riječ - razdvaja moždinu i zglobove!' Heb 4,12), raskoljuje i secira, želi me promijeniti. I zaključak: Moram promijeniti svoj život. Ta riječ prodire, klija, raste, donosi predivan plod života u ljubavi.

Gornja je Isusova riječ upućena protiv malodušja i malovjerja kod učenika. U Boga nikada nema stečaja ni stečajnog postupka. On ostvaruje svoj cilj, unatoč ljudskim zakazanjima. U našem životu postoji zakazanje, postoji dobar dio tragičnosti u našim egzistencijama. Toga kod Boga nema. Pa čak i kad bismo mislili kako bi bilo bolje da nas nema, da smo neuporabivo sjeme, da Bog na nas ne misli, Isus veli: Bog ima s tobom svoj plan. I on vjeruje u tebe. Moramo vjerovati vječnom Sijaču, Sijaču vječnosti i darovatelju života, da je znao što s nama kad nas je poslao u ovu rijeku života. Kod njega je naš život plaća, dobar urod, opravdanje, hvala i zahvala.

Danas pak iskrsava problem: Kako učiniti čovjeka otvorenim za poruku Neba, za Isusovu riječ? Kako probuditi one zapretane energije koje su preplavljene nanosima svijeta? Kako osposobiti djecu koja su naviknula samo na neonsku rasvjetu u velegradovima da promatraju noću zvijezde i zvjezdano nebo? Dobro se sjećam kad su moje nećakinje iz američkoga velegrada došle u moj rodni Čitluk i pitale svoju majku, za noćnoga neba, što je ono gore na nebu. Nisu nikada svojim očima u velegradu vidjele ni mjesec ni zvijezde od puste ulične rasvjete velegrada. Kako uši naše mladeži, zaglušene ili razorene glazbom iz preglasnih diskoklubova ponovno osposobiti za glazbu neba, predivnu simfonijsku klasiku? Kako srca ogrezla u materijalizmu i ovisnosti ponovno osposobiti da žude za vječnošću i Bogom? Kako vratiti čovjeka sebi samome?

Ljudi se boje dubine, boje se zaviriti u sebe i svoje srce. Oni su redovito u centrifugalnom stanju, bježe od sebe i svoga srca. Zato sve treba svoje vrijeme, vrijeme potrebno za povrat k sebi i svoje srce. Ima ih koji hitaju, žure s dužnosti na dužnost, s obveze na obvezu, koji su mučeni i tjerani rokovima, terminima, svojim kalendarom. Brige svjetske uguše ono što je u njih posijano. Ima ih koji sagore kao slama, lako se zapale, ali nemaju postojanosti. Ima ih kojima je sve važnije, karijera, novac, uspjeh, svjetske stvari, tako da se nemaju kada baviti Isusovom osobom i tajnom njegova bića. Nu, Isus se ne da smesti u svojoj nadi i očekivanjima. On vjeruje i nada se, sjeme je dovoljno kvalitetno, i ne će propasti. Isus daje predujam svemu.

Predivna je to usporedba i tumač. Svevremenska i nadvremenska. Nije nam potrebno poznavati prilike u kojima je izrečena, jer svatko može otkriti u njoj sebe. I zato nam je njezina poruka uvijek sudobna. Reče Isus svojima: "Blago očima koje gledaju što vi vidite, i ušima što slučaju, ono što vi čujete!" Riječ je to utjehe i ohrabrenja, svakome očaju i beznađu usuprot. Pa makar i poslije kroz povijest Crkve i Isusova djela imali posvuda ozbiljenje gornjih Isusovih riječi o sudbini sjemena, od kojega tek poneko donese rod i plod. On ne dvoji spram uspjeha i blagoslova onoga što je posijao u biće ovoga svijeta.

Upravo su sveci najbolji tumač gornje Isusove prispodobe. Oni su ono plodno tlo, oni su zahvaćenici i pogođenici riječju. Njih je riječ - posve konkretna - pogodila, zahvatila, prodrla u srce i dušu, ondje isklijala, izrasla i donijela predivne plodove. Najbolji je primjer tomu naš sveti otac Franjo. Kad ga je riječ pogodila, nije ga više puštala.