BIBLIJSKA PORUKA DANA

Sedmi tjedan kroz godinu

Srijeda, 23. veljače 2011.

Mk 9,38-40

38Reče mu Ivan: "Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama." 39A Isus reče: "Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. 40Tko nije protiv nas, za nas je."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

USKOGRUDNOST UČENIKA I ISUSOVA VELIKODUŠNOST

Mk 9,38-40

Što i kako činiti s onima koji nisu u vjerničkoj zajednici, ali kušaju djelovati u Isusovo ime? Oduvijek je to bio problem u samoj Kristovoj Crkvi. Pa i u Djelima apostolskim vidimo prijepore glede toga, susrećemo one koji nastupaju u Isusovu Duhu, a nisu od Crkve ovjerovljeni. Pogotovo u potonjim stoljećima. Stoga se i učenici pitaju ovdje spram nekoga tko pokušava u Isusovo ime djelovati, izgoniti nečiste sile. Ovdje je spomenut izričito Ivan Zebedejev kako se žali Gospodinu. Čini se da je on prerevan za samoga Gospodina, pogotovo kad se uzmu još neka druga mjesta gdje on zastupa čvrsto stajalište spram svoga Učitelja i grupe koja ga slijedi.

Učenici brane, oni smatraju kako su povlaštenici u Isusovu krugu, kako samo njima pripada ovlast izgoniti nečiste sile. Ni sam Isus ne daje rješenje za sva vremena. On samo daje praktično pravilo koje nas sve iznenađuje svojom velikodušnošću i širokogrudnošću. Tko se na Isusa poziva, tko u njegovo ime djeluje, na neki je način povezan s tim imenom, veže se uz njega. Kao da Isus želi reći: Nedovoljna je samo vanjska pripadnost zajednici, Crkvi. Ne smije to biti povod za oholo ponašanje ili nekakvu preveliku samosvijest. Nismo mi jedini u posjedu Duha. Duh se razlijeva cijelim svijetom i Duh pripada svim ljudima. Svatko ima u Duhu udjela. Prizor zorno očituje nesnošljivost učenika glede ostalih, dok je Isus krajnje snošljiv i otvoren prema svakome.

Isus veli, nemoguće je u isto doba njegovo ime prizivati te to isto ime proklinjati. Sve treba služiti čovjeku, zajednici. Istinski je velik onaj tko drugima služi, rekao je Isus u prethodnom odsječku i time zauvijek riješio pitanje prvih mjesta i prave veličine u samoj zajednici. Sad se pak podiže pitanje odnosa prema njegovoj osobi i njegovu, Isusovu poslanju. Kako se odnositi, kako postupati?

Isus ne želi sužavanje, ne boji se on za svoju osobu i riječ, za budućnost svoga djela. On se ne boji za svoj ugled ili posjed. Ovako govori samo netko tko je prepun samosvijesti i pouzdanja te tko očekuje da će ljudi prihvatiti njegovu riječ kao istinu koja oslobađa, pa i izvan uskoga kruga učenika. Za Isusa je važnije od puke fizičke pripadnosti činjenica da se ljudi snagom njegova imena oslobađaju od nečistih sila. I to nikako ne može biti pogrješno ili predmetom osude iz Isusovih usta. Ne prijeti on potopom kojim bi trebalo uništiti grješno čovječanstvo, nema sliku Noine lađe koja bi trebala spasiti samo neke izabranike, nego ima sliku velike Judejske pustinje koja vapije za blagotvornom kišom, blagoslovom, životom. Stoljećima su ljudi iščekivali znak s neba, ohrabrujuću riječ koja će ih podići, osloboditi, riješiti spona zla i grijeha. Stoga je nemoguće kišu ili rosu s neba što se u Isusu na sve izlijeva, ograničiti na samo uski krug, sve skrenuti samo u jednu maticu.

Isus sam sebe predstavlja kao izvor energije, kao osobu iz koje izlaze sile i sve liječe, na sve ljude prelaze. Trebamo imati udjela u toj Kristovoj ‘centrali’ i širiti u svijet rukavce milosti. Ne u nadmetanju ili nesnošljivost prema ovomu ili onome, ne u isključivosti, nego u razumijevanju istih korijena. Danas je nažalost liječenje ovih vrsta bolesti, uznemirivanja nečistih sila, iselilo iz Crkve i ispovjedaonica u psihijatrijske čekaonice i ordinacije. I danas je moguće izvan Crkve pronaći iscjelitelje koji se zalažu za zdrava pojedinca, svim svojim bićem.

Ovako je govorio sv. Grgur Nazijanski o svome ocu, koji se kao odrastao dao krstiti: “Dok je pokojnik bio još izvan našega stada (tj. izvan Crkve), pripadao je nama. Njegov ćudoredni život sve nas je s njime povezivao. Koliki pak među nama i između nas ne pripadaju zapravo nama budući da ih njihov život otuđuje od zajedničkoga organizma. S druge pak strane mnogi izvan stada pripadaju nama ukoliko njihov ćudoredni život i ponašanje prethodi vjeri. Njima nedostaje još samo, ali ne i stvar. Tima je pripadao i moj otac. On je doduše bio strani izdanak, ali se svojim životom posvema nama priklonio”.

Kraljevstvo Božje nije nam dano na raspolaganje ili upravljanje. Mi ga možemo samo prihvatiti, naše je samo biti suradnikom u Božjem djelu spasenja. Bog spasava, Bog poziva, Isus nas opunomoćuje. Ne možemo kraljevstvo Božje niti sami stvoriti niti sagraditi. Možemo samo otvoriti svoje srce Gospodinovoj riječi. Mi jedino stupamo u ozračje Božje milosti koja se na nas izlijeva, koja nam se nudi. Treba nam stav otvorenosti. Mi se doduše trudimo i nastojimo učiniti to kraljevstvo drugima prihvatljivim, širiti ga, ali je po svojoj naravi sve samo Božje djelo, a ne naše. Pa i ondje gdje mislimo da započinje naše vlastito djelo moramo misliti na Isusovu riječ da smo samo sluge beskorisne. S druge strane ništa od onoga što drugima učinimo ne će ostati nenaplaćeno. Od nas se iziskuje posvemašnji angažman, a s druge strane sve naše nije ni izdaleka primjereno onomu što to kraljevstvo predstavlja. Možemo samo u molitvenu stavu očekivati da Bog dadne blagoslov i sretni ishod svemu našemu djelovanju u svijetu i zauzimanju za njegovo djelo u svijetu.