BIBLIJSKA PORUKA DANA

DRUGI KORIZMENI TJEDAN

Srijeda, 23. ožujka 2011.

Mt 20,17-28

17Dok je Isus uzlazio u Jeruzalem, uze dvanaestoricu nasamo te im putem reče: 18"Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt 19i predati poganima da ga izrugaju, izbičuju i razapnu, ali on će treći dan uskrsnuti." 20Tada mu pristupi mati sinova Zebedejevih zajedno sa sinovima, pade ničice da od njega nešto zaište. 21A on će joj: "Što želiš?" Kaže mu: "Reci da ova moja dva sina u tvome kraljevstvu sjednu uza te, jedan tebi zdesna, drugi slijeva." 22Isus odgovori: "Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ću ja piti?" Kažu mu: "Možemo!" 23A on im reče: "Čašu ćete moju doduše piti, ali sjesti meni zdesna ili slijeva - to nisam ja vlastan dati, to je onih kojima je pripravio moj Otac." 24Kada su to čula ostala desetorica, razgnjeve se na dva brata. 25Zato ih Isus dozva i reče: "Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. 26Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. 27I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga." 28"Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge." "

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Srijeda -  2. korizmeni tjedan

TKO JE S ISUSOVE DESNE I LIJEVE STRANE?

Mt 20,17-28

Mjesec dana dijeli nas od Velike srijede. Nikada nitko tko je slijedio Božje savjete ili Isusovu osobu nije mogao računati na svjetsku čast i slavu, na ugled ili odlikovanja. Nije to put nasljedovanja Isusa Krista. U svakome čovjeku krije se napast biti nad drugima, trijumfirati, pobijediti, vladati. Volja za moću - to je naslov knjige deklariranoga protubožca, Nietzschea. Nisu bili pošteđeni od toga ni Isusovi učenici. Isus im dijeli savršenu lekciju. S jedne strane govori im o svojoj muci i smrti u Jeruzalemu, a na drugoj strani vidimo njihovo neshvaćanje i pomamu za prvim mjestima.

U našem svakodnevnom životu nema većega razočaranja nego kad nakon godina drugovanja i prijateljevanja s nekom nama dragom osobom na kraju shvatimo da nas ta osoba nije niti shvatila niti razumjela, unatoč svim našim osobnim pokušajima da joj se približimo, podarimo svoje misli, osjećaje, nakane, svoje životne planove. S istim se problemom suočavao svakodnevno i Isus. Dok on s jedne strane govori o svojoj smrti (r. 32-34), oni se međusobno prepiru o mjestima s desne i s lijeve. Namjesto ‘fotelja' Isus od njih traži samo jedno: Ići za njim, poći njegovim križnim putom. Što im nudi? ‘Kalež', novo ‘krštenje', gorčinu, suze, znoj. Mučeništvo kao konačnicu vjernosti njemu.

Isus se poistovjećuje sa ‘Slugom Jahvinim' iz Izaije te polaže svoj život kao žrtvu pomirnu i otkupnu, ‘za sve'. Učenici uglas prihvaćaju Isusovu ponudu: i kalež, i patnju, i progonstvo. Samo dokle i do kada? Okrenemo li u istom evanđelju samo dva lista naprijed, vidjet ćemo ishod tog njihova lakovjerna obećanja. Kad je u Getsemaniju postalo ‘gusto’ i ‘vruće', "svi ga ostave i pobjegnu" (Mk 14,50). Da su dvojica Zebedejevih u svom mladenačkom idealizmu i zanosu mogli samo načas pogledati u budućnost, što čeka Učitelja i njih, ne bi se onako olako izjašnjavali. Tko nam jamči da ćemo u presudnom trenutku biti hrabri i ne zakazati, biti na Isusovoj strani? Samo i jedino životna povezanost s Bogom, odnosno s Isusom Kristom. Daleko više može vjera i povjerenje od svih obećanja i izljeva hrabrosti. Čovjek će biti daleko čovječniji, snažniji, vjerodostojniji, što je tješnje povezan s Gospodinom.

Cijelo deseto poglavlje u Marka obrađuje tematiku kušnje i pada, odnosno postojanosti u kušnji i njezinu nadvladavanju. Isus je u pustinji nakon četrdesetodnevnog posta trostruko kušan: kušnja bogatstva, moći, ugleda, vlasti, karijere. Sotona mu nudi sve u izobilju bude li ga slijedio. Iskonska kušnja s kojom su suočeni prvi ljudi ponavlja se u svakoj pojedinačnoj egzistenciji. Isus nadvladava kušnje i time daje primjer svojima. Deseto poglavlje obrađuje trostruku tematiku: braka, bogatstva i moći. Time kao da u zametku imamo utemeljenje triju zavjeta u Crkvi (čistoće, siromaštva i posluha, odnosno poniznosti). Tome se suprotstavljaju trostruka požuda (tijela, očiju, oholost života), i ako im se čovjek prepusti, onda škodi svome bližnjemu, a još više samome sebi.

Ono što bi trebalo poslužiti naravnom razvoju čovjekova života, postaje zamkom, porokom, stupicom. U ovome sklopu zavjeti ne bi bili ‘krjeposti', uvježbavanje u krjeposnom načinu života, nego kao put otkupljenja, oslobođenja. Put do novog čovjeka, novog srca. Put iz otuđenja u slobodu. Stoga Isus daje prvenstvo pojedincu, osobi, pred društvom. Pojedinac mora iskusiti spasenje, spašenost, mora se istrgnuti iz svih oblika otuđenja. Spasenje nadilazi i pojedinca i društvo, a postoji patnja koja se ne da riješiti ni socijalnim, a ni političkim putem. I u najboljim i optimalnim socijalnim uvjetima i ustroju može čovjek skapati od otuđenja. Optimalne strukture ne čine čovjeka automatski dobrim, zrelim, krjeposnim bićem. Isus je uvijek imao pred sobom Oca i čovjekov odnos prema njemu, i tek iz egzistencijalnog odnosa prema njemu slijedi pravi, ispunjeni i osmišljeni život.

Zato kraljevstvo Božje i njegovo ustroj nemaju ništa zajedničkoga s ovozemaljskim sličnim ustrojbama. Njegova se misao stubokom suprotstavlja bilo kakvoj vrsti nasilja, gospodarenja, moći, zlosilja. Tko se otima za vlast i premoć? Samo klatež, bezvrijedno, koje nikome ne koristi, a svakome škodi! U Isusovu viđenju imamo jasni sukob staroga i novoga. Čovjek je dužan davati danak starom poretku i nemoguće je tako lako promijeniti ga. Samo s tom razlikom što Isus veli: Tako ne smije biti među vama, otkupljenicima, spašenima. Među vama moraju vladati novi odnosi. Služba u Crkvi mora biti to što i ime kaže: Služenje! To je nutarnja identifikacija i identitet zajednice. Zajednica je Božje djelo i nemoguće je ulijevati ‘novo vino u stare mjehove'.  Svaka služba ili služenje u zajednici služba je Istini, Evanđelju, a ne većinskom ili općem mnijenju. Isusova riječ nije umovanje o načelnim pitanjima ljudskih međuodnosa, nego je to zbir životnih načela koji su nužni i ostvarivi, želi li čovjek služiti Isusu Kristu. Vjernik (u evanđelju ocrtan u liku najbližih Isusovih učenika) sudbinski se uključuje i povezuje s Isusom Kristom. On je ‘na putu s njime' (r. 32), tj. na putu prema Jeruzalemu i Golgoti.

Isus nije, kako su ga neki htjeli prikazati, društveni prevratnik. Nije pozivao na prevrat niti na rušenje postojećih ustrojbi. Nije očekivao boljitak u svijetu promjenom struktura ili rušenjem vlasti, ma kako i koliko ona bila nečovječna. On je glasnik obraćenja, obraćena i preobražena srca. To se srce mora staviti u službu čovjeku. Ako se promijeni poredak ili strukture, a ne istodobno i srce, stvara se bezdušni prostor koji se doskora prevraća u nasilje i strahovlašće. Služba a ne gospodarenje podaruje svakoj vlasti toplinu i čovječnost. Takva je služba onda ljubav, jer ljubav uvijek služi. Ljubav mijenja dvojako: I onoga tko ljubi i ljubljenu osobu. To onda mijenja svijet i njegov poredak. Stanje nikad nije bilo idealno. Obmana je očekivati takvo nešto. Uvijek su ljudi u procijepu, krizi. Mi smo pod teretom života i obveza, grijeha i padova te stoga smijemo podignuti pogled i zagledati se u Isusa Krista, predvodnika i krčitelja puta, mostograditelja između Neba i zemlje.

    Slavili smo Franjinu obljetnicu, 800 godina od utemeljenja Franjevačkoga reda. Franjo je htio da se braća zovu manjom, da budu maleni, ponizni, bez igdje išta. Naoružani samo jednim: Isusom Kristom, njegovom riječju, evanđeljem, primjerom. Biti podložan svakome. To su kršćanske vjerodajnice, tako su postupali svi sveci kroz cijelu povijest. ‘Gol slijediti gologa Isusa, na križ, na Kalvariju’ - to bijaše geslo Franje, to bijaše i ostade do danas geslo svih koji istinski za Isusom idu! To je naša legitimacija u svijetu.