BIBLIJSKA PORUKA DANA

VELIKA SUBOTA

Subota, 23. travnja 2011.

Mt 28,1-10

1Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu, dođe Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob. 2I gle, nastade žestok potres jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj. 3Lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg. 4Od straha pred njim zadrhtaše stražari i obamriješe. 5A anđeo progovori ženama: "Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetoga tražite! 6Nije ovdje! Uskrsnu kako reče. Hajde, vidite mjesto gdje je ležao 7pa pođite žurno i javite njegovim učenicima da uskrsnu od mrtvih. I evo, ide pred vama u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti. Evo, rekoh vam." 8One otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima. 9Kad eto im Isusa u susret! Reče im: "Zdravo!" One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone. 10Tada im Isus reče: "Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

VELIKA SUBOTA

Što nam veli današnji dan, Velika subota? Isus u grobu. Mrtvi Božji Sin. Ispovijedamo u svome Vjerovanju kako je umro i pokopan, a onda sišao nad pakao. To bi mogao biti smisao današnjega dana, mirovanja, kad se ništa ne zbiva. Ali Isus nije u stanju mirovanja. Današnji je dan spomen na njegovu odsutnost između nas, ali istodobno i iskustvo današnjega čovjeka, naime posvemašnje iskustvo odsutnoga Boga. Na Veliki petak imamo uprizorenje Kristova križa, imamo Raspetoga Boga, a današnji je dan spomen na ‘smrt Boga’. Upravo ovaj dan izriče iskustvo suvremenosti, Bog je jednostavno nestao, iščeznuo iz svijesti. Nietzsche je glasno izvikivao: Bog je umro, mi smo ga ubili. I upravo ta riječ izriče sadržaj vjerske istine: Sišao nad pakao.

Naše bi se suvremene duhovne prilike dale usporediti s onim iskustvom dvojice učenika na putu u Emaus. Oni su zbunjeni, izbačeni iz svoje kolotečine. Iskusili su nešto kao smrt Boga. Utrnulo se ono žarište koje je zračilo svjetlom i nadom, Božji je poslanik mrtav. Nastupila je posvemašnja zbunjenost i praznina. Nitko i ništa više ne odgovara. Međutim, dok govore o smrti svoje nade, dok ne mogu vidjeti ništa dalje od svoga razočaranja i beznađa, nada je među njima, živa. Onaj je njihov zamišljeni ‘bog’ morao umrijeti, da bi ovaj novi, Uskrsnuli mogao živjeti. Morali su pokopati svoje slike i predodžbe o Bogu kako bi nešto novo uskrsnulo u njima.

Današnja, tiha Velika subota, veli nam kako na bit našega Boga spada i njegova šutnja, mirovanje. On ne samo da govori, on i šuti. On nije samo riječ, on je i šutnja. On je Logos, on je Riječ, ali pred njime moramo zašutjeti da bismo ga mogli čuti, iskusiti. Isus je prošao sve faze, sve stadije našega osobnoga života, iskusio je smrt, sišao nad pakao, pobijedio pakao i smrt u svojoj smrti, razorio vrata pakla i otvorio put u nebo, Ocu. Vrata su smrti jednom zauvijek otvorena u njegovoj smrti i uskrsnuću. Ljubav pobjeđuje.

Isusovo poslanje i uloga u povijesti svijeta dade se shvatiti i spoznati samo sa zrenika muke, križa, smrti, ukopa i uskrsnuća. Današnji je dan dan mirovanja - Isus je u grobu. On ispunja svoju misiju služenja svima, oslobađanje svijeta jednom zauvijek od svih demonskih, protubožnih sila. Oslobođenje od prisila obmana, laži, neistine. Isus je navjestitelj istine, i njegovo je kraljevstvo kraljevanje istine. Istinu nije moguće pokopati, zadržati u grobu. Istina treba da nas vodi prema traženju konačnog, prema traženju smisla. Zato je Isus cijelim svojim nastupom i ponašanjem stranac na ovoj zemlji, u vlastitom narodu i stoga se nužno sukobljava s uhodanim mišljenjem.

Uskrs ne znači: Isus je jednom zauvijek otišao u nepovrat Neba, iz ove zemaljske suzne doli. Ne znači da je Isusov križ uskrsnućem dokinut, opovrgnut, već naprotiv: Uskrs je prava legitimacija i osnaženje onoga što je Isus pokušao dok je među nama živio. Njegov povijesni kraj na križu i njegovo cjelokupno djelovanje poprimaju uskrsnućem kozmičke dimenzije konačne, završne, eshatološke borbe između Sotone i Boga, započete već u Isusovu životu, koje je konac na svršetku svijeta. Povijest je dio eshatona, a eshaton je dio naše povijesti, zadire u nju.

Isus namjesto kategorijalnih pomoći u djelima ljubavi, kako to obično ljudi čine (jer da bi čovjek nekome iskazao ljubav, obično nešto ponudi drugoj osobi), dakle namjesto nekih ljudskih ponuda nudi samog sebe, nešto neočekivano. To je ono pred čime čovjek staje. Isus se razdaje kao kruh života, daje se i razdaje do kraja. Na potrebe ljudi i svijeta Isus odgovara uvijek egzistencijalnim činom, akcijom. Razdavanjem samog sebe. Umiranjem za nas.

Isus se totalno razdao. Isus je u svojoj muci bio slomljen daleko više slabošću, malaksalošću i zakazanjem svojih najbližih učenika, nego od svojih mučitelja. Teško je podnosio zatajenje, zakazanje svojih učenika, to ga je snažnije porazilo nego potonje mučenje rimskih vojnika. Isus je žrtva slabosti svojih, a ne toliko mržnje drugih. Prizor u Getsemaniju je predokus umiranja i smrti, doslovce smrt prije smrti, što tako jasno ističe Luka u svome Evanđelju.

       Jednako poručuje i nama: Tko svoju vjeru shvati samo kao tešku obvezu, nekakvu dužnost, a ne kao mjeru vlastitih dana i života, prema kojoj treba sve u životu mjeriti, životni će mu križ biti pretežak. I slamat će se pod njim. Svakoga, jasno, čeka križ. Ne moramo ga ni tražiti. Stoji tu pored našeg životnog puta i treba ga samo prihvatiti. U životu redovito nadmašujemo i Petra u zatajivanju, i Pavla u progonima, i Judu u vlastitim izdajama, i Tomu u njegovim dvojbama, i ostale koji su se razbježali. Negdje smo među svjetinom koja  traži njegovu smrt. Možda nam je preostala jedina uloga Šimuna koji barem nevoljko pomaže Gospodinu na križnom putu ili uloga jedne Veronike. Put je tako tijesan, vrata su u život tako uska. Što nam drugo preostaje, nego ga prigrliti, zahvalni za Gospodnji dar i primjer. I što nas smatra vrijednima svog pogleda, ljubavi i milosti.