BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

TIJELOVO - SVETKOVINA TIJELA I KRVI KRISTOVE

Četvrtak, 23. lipnja 2011.

Iv 6,51-58

51Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta." 52Židovi se nato među sobom prepirahu: "Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?" 53Reče im stoga Isus: "Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! 54Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. 55Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. 56Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. 57Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. 58Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

 

ČETVRTAK - 23. LIPNJA 2011.

TIJELOVO - SVETKOVINA TIJELA I KRVI KRISTOVE

Lk 9,11b-17

 

Crkva o Euharistiji encikličko je pismo bl. Ivana Pavla II. Crkva živi iz euharistije, za euharistiju, od euharistije, po euharistiji. Gdje nema euharistije, nema Crkve, te se dvije stvarnosti uvjetuju, one su recipročne. Euharistija stvara Crkvu. Stoga je za Crkvu bitno svećeništvo.

Sve što jest, što na bilo koji način opstoji, jest tajna, velika. Bog je tajna, stvorenje je tajna, čovjek također. Tajna ostaje nerješiva, o-tajna. Probleme je moguće rješavati, tajne ne. Tajni se može samo pristupiti. Nježno, s osjećajem odgovornosti. Zato uvijek kad čovjek pokušava dosegnuti Boga, svijet ili sebe, dotiče u biti jednu veliku tajnu. Temeljna je značajka kršćanstva u vjerovanju u neposredno, izravno prožimanje vremenitoga i vječnog, povijesnoga i transcendetnog, zbiljnoga i zazbiljnog, čovjeka i Boga. Objava nije priopćavanje pojedinačnih riječi, izričaja, već trajni Božji dolazak, advent među ljude. Priopćavanje Boga čovjeku. Bog se veže uz osobe, događaje i stvorenu stvarnost da bi one postale mogućnost za naš osobni susret s njime. To ima svoj vrhunac u iskustvu i tumačenju života i djela Isusa Krista. U njemu se na neponovljiv, jedinstven način Bog angažira. Isus Krist je trajna povezanost Boga s čovjekom te čovjek Isus Krist postaje neponovljivim i neopozivim znakom Božje nazočnosti u svijetu, povijesti i među ljudima.

   Sakramenti kao vidljivi znaci Božji su put u Isusu Kristu do čovjeka i ljudi. Duh se Božji vezao uz određene znakove, u euharistiji uz znakove kruha i vina. Duh Sveti ima ulogu ostvariti djelo i poslanje Isusa Krista u svijetu i povijesti na sveobuhvatan način. On sažima i integrira u jedno svijet i povijest u Isusu Kristu. Euharistija je uprisutnjenje i sažetak cjelokupnog kršćanskog misterija spasenja. Ona obuhvaća i stvaranje i novo stvorenje, ona je izričaj i odraz božanske naklonosti i ljubavi te ujedno čovjekov odgovor na taj zov. Ona je sažetak i vidljiva oporuka cjelokupna Isusova djela, života smrti i uskrsnuća. Ona je proslava Boga, ali i spas za čovjeka, dar i uzdarje, milost ali i obveza. Ima silaznu i uzlaznu putanju, Boga prema čovjeku i obratno.

   U Starom zavjetu imamo neprestance san o zemlji u kojoj teku med i mlijeko. To su znameni blagostanja i blagodati. To su slike budućnosti o kojima narod u pustinji gdje ništa nema sanja. Isus svjesno odbacuje te slike. Tih slika nema nigdje u njegovim izričajima. Jer oko meda i mlijeka se čovjek puno ne trudi. Med je proizvod pčela i čovjek otima njima njihov trud. Isto tako i mlijeko. Otima ono što pripada drugome. Med i mlijeko nisu proizvodi čovjekove mašte, sposobnosti, nisu djelo rada njegovih ruku. Uzima ih gotove iz svog svijeta, priroda mu ih pruža na dlanu. I ako ima dovoljno meda i mlijeka, on se osjeća kao u raju.

   Stoga Isus zbori o kruhu i vinu. Kruh i vino nastaju tako što čovjek svojim rukama zahvaća u prirodu i mijenja je. Čovjekov rad, muka, sposobnost su uključeni u kruh i vino. Kruh i vino nose na sebi tragove čovjekova truda i sudbine. Zato Isus uzima kao znamen nade u zajedništvo Boga i čovjeka te dvije slike u kojima je uključena Božja ljubav, ali i čovjekova sudbina koja je još od Adama sudbina prepuna znoja, suza, muke, napora. Isus veli: Pšenično zrno mora biti spremno umrijeti, želi li biti plodno. Što ne padne u zemlju i ne istrune, ne može biti plodonosno. Kruh je slika za čovjekovu promjenu.Isto je i s vinom. Koliko sunca, truda, muke, gnječenja, dok se ne dobije sok koji vrenjem prelazi u vino.To su dvije nove slike Novog saveza. U objema slikama uključeno je sijanje, rast, sazrijevanje, promjena, preobrazba, pre-tvorba. Onaj tko želi u budućnost, mora ostaviti i nadići djetinje slike, dječje maštarije. Mora biti spreman na svakodnevne preobrazbe, pre-tvorbe. Jer pretvorba je pre-tvaranje jedne stvari u drugu. E. Fromm se jednom izrazio kako je za suvremenog čovjeka cijeli svijet i ova zemlja poput velikog vimena. Svatko iz toga želi za sebe isisati što je moguće više. Tako čovjek ostaje neprestano u djetinjoj fazi, nikad ne odrasta u pravu, zrelu osobu. Čovjek ne odrasta stareći, već on izrasta i odrasta u čovjeka samo ako se u njemu rađa i nastaje nešto novo, ako to sazrijeva tijekom godina. Nešto što nije po sebi dato, što mi se izvana daje, što podaruje mome životu puninu i smisao, cjelovitost, što čovjeka uključuje u sveopće tokove života i rasta.

   Euharistija je Kristova ponuda. On se sam želi u nama ukorijeniti, zažiliti poput zrna žita koje pada u zemlju. On želi rasti i poprimiti obličje u svakome od nas, prožeti nas i ispuniti do mjere punine Kristove, kako bi rekao Pavao. A tko se usmjeruje prema budućnosti, preuzima na sebe sudbinu zrna. Sije se u zemlju, umire, prepušta se zakonu preporađanja u Duhu, zakonu rasta. U poniznosti izrasta, jer samo puni klas se obara prema zemlji, dok prazan strši prema nebu (poput ljudi, poniznih i oholih, praznoglavih). U zajedništvu s drugima postaje kruhom koji ljudi blaguju. Od takva se kruha može živjeti te taj kruh može podariti drugima život i osnovicu za budućnost.

   I druga slika vina također je slika nade. "Ja sam trs, vi mladice", veli Isus (Iv 15). Vino koje se žrtvuje ujedno je vino svetkovanja, ovdje na zemlji i u Očevu kraljevstvu. Vino je "krv novoga i vječnog Saveza" između Boga i čovjeka u Kristu Isusu. Isusova čudesa, a napose ono s kruhom i njegov tumač (Iv 6) nisu nikakav hokus-pokus, nisu svrhom samima sebi, već su tu da nas promijene u novo stvorenje.

   Kruh koji se dobiva umiranjem zrna hrana je od koje ljudi ovog svijeta mogu živjeti. On je ujedno i plod pravednosti, plod koji nam omogućuje da postanemo baštiniti Kraljevstva. Taj kruh je znak što nakon svih sudbinskih udara i katastrofa na ovome svijetu ostaje u budućnosti. A vino koje se dobiva umiranjem grožđa postaje pićem koje čovjeka na ovom svijetu veseli, ispunja životnom radošću istodobno je znamen za vječno radovanje i svetkovanje u Kristovu kraljevstvu. Time cjelokupna povijest svijeta postaje samo ponavljanje i ozbiljivanje Isusove povijesti i života. Sakrament smrti i života prerasta u sadašnjost i budućnost čovječanstva te stvara nadu, pa i ondje gdje je svaka nada umrla

 

 

 

 

 

 

 

BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

DVANAESTI TJEDAN KROZ GODINU

Četvrtak, 23. lipnja 2011.

 

Mt 7,21-29

21"Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. 22Mnogi će me u onaj dan pitati: 'Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?' 23Tada ću im kazati: 'Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!'" 24"Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. 25Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer - utemeljena je na stijeni." 26"Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. 27Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika." 28Kad Isus završi ove svoje besjede, mnoštvo osta zaneseno njegovim naukom. 29Ta učio ih kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

NE RIJEČI, NEGO DJELA

Mt 7, 21-29

Isusov Govor na gori započeo je s blaženstvima, a završava veoma oštrim upozorenjem. Nije dovoljno studirati, znati što to Bog od nas traži, govoriti o tome ili slušati. Čovjek se mora odlučiti između dva puta. Svi smo na raskrižju, svatko ima pravo izbora između puta krjeposti i puta poroka. Samo stablo koje je iz korijena zdravo, može donijeti dobre plodove. Ne samo pravovjerje nego i pravočinje. Donijeti plodove obraćenja. Egzistirati ili docirati, živjeti punim životom ili samo govoriti o životu. Istina kršćanstva nije nauk, nego život i nasljedovanje Isusa Krista.

Za potkrjepu svoje riječi rabi Isus sliku iz svoga okoliša. Oni koji donekle poznaju zemljovid Palestine i klimatske uvjete, znaju da se cijelom Palestinom provlače kroz brda uske drage, prodoline i doline, koje oni nazivaju 'wadi'. Tko želi praviti kuću u takvoj dragi ili dolini, naizgled mu je sve pri ruci. Ima mnogo pijeska, sitnog kamenja koje se može upotrijebiti za gradnju kao građevni materijal. Ali, kad navale obilne kiše, napune se drage vodom, velike se vodene mase sruče kroz te doline koje sa sobom povlače i ruše sve. Cijela se dolina pretvara u uzavrelu bujicu, maticu i kaljužu koja povlači sve u provaliju. Zato opominje Isus: Mudri graditelj se neće dati zavarati prividom i neće na jeftin i lagan način doći do kuće. Odbacit će ideju praviti je na takvu zemljištu dobro znajući i svjestan da se ne će oduprijeti bujici kad navali. Zato će izabrati skuplju inačici u ponudi: Naime, pokušat će praviti kuću na stijeni, litici, o koju se lome vodene mase i koja će biti nedostiživa za vodenu bujicu.

Tako je često i u životu. U biti, uvijek je tako. Tko želi doći do nečega brzo i jeftino, kad 'zagusti' i kad prilike postanu kritične, zacijelo će pasti. Tko je mudar, mora biti dalekovidan, mora gledati dalje od trenutka i pogledati kako će se snaći i opstati u nadolazećim opasnostima i krizama. U životu će opstati i životnu će lekciju položiti samo onaj tko ima čvrsto tlo pod svojim nogama.

Nemoguće je pronaći u svjetskoj literaturi tekst iole nalik Govoru na gori, nalik ovim trima poglavljima kod Mateja. Ovdje je sve ljudsko i znano stavljeno pod veliki upitnik. Kamo se god čovjek okrene, sve je tako reći izbačeno iz svoje uhodane kolotečine. Sav je društveni poredak stavljen pod znakom pitanja. Pitanje vjere, morala, moći, novca, prava, kletve, kaznenoga prava, pravednosti, žrtve, posta, molitve, milostinje, braka, osiguranja, skupljanja blaga. Jednom riječju, Isus je zaljuljao, 'ustalasao' gotovo sve postojeće. Ako je Govor na gori istina, onda su svi zakoni i sva ljudska pravila igre i suživota jedna velika egzistencijalna laž. Ako je Govor na gori život, onda je sve što ljudi mirne savjesti čine ili za čim teže najobičnija smrt. Govor na gori želi egzistencijalnu laž zamijeniti istinom, kodiranu smrt životom.

Isus je sve stavio po upitnik, uzdrmao, 'ustalasao, a na kraju ipak traži jedno s posvemašnjom naravnošću: Naime, ne želi on nesigurnost, nemir, nestabilnost, nego upravo čvrstinu, pouzdanje, pa zato govor o stijeni, litici. Ne želi rušenje, nego životnu čvrstinu. Ne želi Isus socijalnu revoluciju, nego pretemeljidbu života. Govorimo mi franjevci koji smo proslavili 800. obljetnicu svoga utemeljenja o 'pretemeljidbi'. Upravo to želi Isus s Govorom na gori. Nanovo utemeljiti svoj život i život u društvu i svijetu na posve drugim osnovama i temeljima. Da je Crkva kao cjelina počela slijediti Franjin primjer, ne bi bilo potonjih otpada, revolucija, reformacija, raskola, ubijanja. Nastupilo bi vrijeme Evanđelja.

Jedno je jasno. U Isusovim očima svijet je u ovakvu današnjem izdanju izgubljen. S njim ne će dobro svršiti. Jedino što preostaje u sadašnjem stanju jest kapitulacija pred silama zla i grijeha. Da je svijet posve drukčiji nego ga opisuje Govor na gori - pa to je jasno i predobro znao Isus. Ali se on s time ne miri. On veli: Krajnje je vrijeme promijeniti ga. Nikakav alibi, nikakav 'kako', 'ali', nego: 'Napokon!' - na posao. Bog je u Isusu tu, položio temeljce, zaplužio u ovoj zemlji svojim plugovima. Bog je nad svime, toga moramo biti svjesni. A Isus samo razotkriva i razobličuje apsurdnost života u kome živimo i kojim živimo. I nudi lijek, u svojoj osobi.

       Ne će nas spasiti pravovjerje, pravi nauk, ne će nas spasiti ni krštenje ni svi sakramenti koje smo uredno primili, ako nismo svoju životnu kuću utemeljili na Isusovoj osobi. Nauk nije nikakav nadomjestak za životnu odluku za Isusa Krista, ni onda kao ni danas. Čovjek i danas može mnogo toga vjerovati, priznavati, ustima izgovarati ovo ili ono, ali je pitanje: Vodi li nas ta ‘spoznaja’, to priznanje prema životu sukladnu tomu priznanju, egzistiranju, osobnoj odluci za Isusa Krista. Jedno je docirati, drugo je egzistirati, jedno je govoriti, a drugo je živjeti prema riječi. Kršćanstvo nije nauk, nego prijateljevanje s Isusom Kristom, osobom. Stoga i za nas vrijedi princip odgovornosti i suodgovornosti za ono što smo primili u svojoj Crkvi. Isus želi promjenu cjelokupnoga života, totalni zaokret u nama. Na to smjera njegov Govor na gori.