BIBLIJSKA PORUKA DANA

SV. BRIGITA, redovnica, zaštitnica Europe

Subota, 23. srpnja 2011.

IV 15,1-8

1"Ja sam istinski trs, a Otac moj - vinogradar. 2Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. 3Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. 4Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. 5Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. 6Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. 7Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. 8Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

VELIKA MISTIČARKA I OBNOVITELJICA CRKVE

23. srpnja: SVETA BRIGITA ŠVEDSKA,

redovnica i zaštitnica Europe

Rođena u plemenitaškome rodu god. 1302. u Švedskoj, kraj Upsale. To je godina smrti Bonifacija VIII. i svete Gertrude, djevice, mističarke. S četrnaest godina stupila u brak s uglednim plemićem i u braku je imala osmero djece, četiri kćeri i četiri sina. Bila sretna u braku, a jedno je dijete postalo sveto, sveta Katarina Švedska. U braku provela sretnih dvadeset i osam godina, doživjela je u njemu i sreću i radost ali i patnje svake kršćanske majke. Muž je preminuo god. 1344., kao novak u cistercita, i štuje ga se u Švedskoj kao blaženika. Ljubila ga je nježnom ljubavlju, prema njezinim vlastitim riječima "kao svoje vlastito srce".

Nakon njegove smrti dolazi do obrata u njezinu životu. U jednome viđenju sam joj Gospodin naređuje da utemelji "Red Božanskoga Otkupitelja", za muške i ženske. Sam je Isus diktirao Brigiti pravilo toga reda. Uz pomoć švedskoga kralja osniva prvi samostan 1346. Red se trebao posvetiti prvenstveno ispaštanju i okajanju grijeha u zemlji i štovanju Kristove muke. Njezina je zajednica zaslužna za religioznu i literarnu kulturu cijeloga Sjevera.

Od samoga Gospodina prima nalog da se obrati samome papi Klementu VI. (1342.-1352.) u Avignonu te da ga ozbiljno i usrdno opomene da napusti svoj svjetovni način života i vrati se u Rim te proglasi 1350. jubilarnu godinu. Dvojica biskupa prenijela su to pismo Papi, ali ovaj to nije poslušao. Jedino je proglasio jubilarnu, svetu godinu 1350.

Potom prima nalog od samoga Gospodina da se zaputi u Rim. "Idi u Rim i ostani ondje dok ne vidiš ondje Papu i kralja, i govori njima riječi koje ću ti ja kazivati!" Slijedeći nutarnji glas zapućuje se god. 1349. u Rim i u Italiji provodi 24 godine svoga života, do smrti. Zauzimala se za obnovu Crkve, za povratak Pape iz Avignona, zajedno sa svetom Katarinom Sijenskom. Od ranoga djetinjstva bijaše obdarena mističnim viđenijima i milostima koje je zapisivala. Nastupala je strogo, pokornički, nerijetko upravo kao Ivan Krstitelj.  Žestokim je riječima žigosala bezakonje, rastrošnost, pijančevanje, razvrat na kraljevskom dvoru u Švedskoj, a kasnije u Rimu među klerom i višim slojevima. Nije imala nikakva obzira prema plemićima i uglednicima. Krajem četrdesetih godina toga stoljeća kuga je harala europskim kontinentom.

Nakon svete godine nastavila je hodočastiti u sveta mjesta po Italiji. Srednjovjekovni su naime kršćani shvaćali svoj život ovdje na zemlji kao hodočašćenje, vjernik je hodočasnik na putu u vječnost. Ovdje smo samo gosti, pa tako i Brigita neumorno hodočasti. Naći ćemo je u Ortoni kod svetoga Tome apostola, zatim na Monte Gargano gdje se štuje Mihovil Arkanđeo, u Bariju kod svetoga Nikole, u Beneventu kod svetoga Bartolomeja, u Salernu kod sv. Mateja, i tu moli na grobu svetoga Grgura VII. pape. Štuje relikvije, moći svetaca prema Gospodnjoj riječi: "Tjelesa su mojih svetih, bilo raspadnuta ili neraspadnuta, netaknuta, uistinu moje veliko blago!"

Godine 1352. ima viđenje svetoga Franje koji je poziva u Asiz gdje prima također konkretne naputke spram života. Čuje Franjine riječi: "Zaputi se u moju ćeliju. A ćelija na koju sam mislio jest istinska poslušnost koju sam uvijek obdržavao tako da nisam nikada htio biti bez duhovnoga učitelja... Moja hrana bijaše ova..., da bih svoje bližnje odvraćao od ispraznosti svjetovnoga života... Moja piće bijaše radost koju sam osjećao kad bih vidio da su mnogi koji su se na moju riječ obratili počeli Boga ljubiti svim svojim bićem... Zaputi se dakle u moju ćeliju!"

Hodočastila je u Svetu zemlju i na povratku, u Napulju, prima od Gospodina nalog da piše papi Grguru XI. u Avignon. Poruku prenosi u Avignon biskup Alfonso de Vadaterra. U njemu između ostaloga govori Krist svome namjesniku na zemlji:

"Čuj, papa Grgure XI. ove riječi... Zašto me mrziš? ... Što sam ti samo učinio, Grgure? ... Zašto dopuštaš da na tvome dvoru vladaju krajnja oholost, nezasitna požuda i razvrat i pijančevanje... i k tome još i najgora ... simonija?... Kradeš mi nebrojene duše... Što prije se vrati u Rim... Vrati se ne s uobičajenom ohološću i svjetovnom pompom, nego s poniznošću i toplom ljubavlju!... Započni obnavljati Moju Crkvu... Jer sad se više poštuje i jedna javna kuća od svete Majke Crkve... Obrati mi se u poniznosti... Stupaj muževno i odlučno putem pravednosti... Ne preziri onoga tko te ljubi!... I tada ću te obući u sebe, i ti ćeš biti u Meni a Ja u tebi..."

Tko je tada smio takve riječi izgovoriti a da ne bude osuđen od inkvizicije ili da ne bude spaljen na lomači kao heretik?! Takve riječi jednome papi?! Papa se stvarno vraća god. 1377. u Rim. Brigita je preminula u Rimu god. 1373., od posljedica bolesti koju je navukla na sebe na putu u Isusovu domovinu. I  već god. 1376. započinje pod istim papom proces njezine kanonizacije! I doskora je proglašena sveticom, a danas je zaštitnica Europe, zajedno sa svetima Katarinom Sijenskom i Edith Stein - S. Benedikta Terezija od Križa.

Ivan Pavao II. proglasio ih je zaštitnicama Europe  1. listopada  1999. Svijet, veli Papa, nada se izgraditi pravedniji i čovječniji svijet, ali je to nemoguće bez milosti. Ako Gospodin ne gradi kuću Europe, uzalud se muče graditelji. Treba ukloniti žalosnu baštinu koju na sebe prtimo, Europa i svaki pojedini Europljanin mora pokušati nastaviti živjeti dugu povijest svetosti. Crkva prepoznaje u svojoj povijesti blago svetosti koje spada na njezinu tajnu, a to je ujedno i nada budućnosti. Crkva je u svojoj povijesti prošla proces sazrijevanja i stoga danas shvaća daleko bolje plan koji ima Bog sa ženom. Stoga je razumljivo da u sadašnjem trenutku i vremenu ima opciju za svetost s ženskim licem! To su riječi blagopokojnoga Pape.

      Zato zahvalimo Gospodinu za ovakav uzorni svetački i proročki lik u teškom vremenu Crkve i molimo da Gospodin i danas podari Crkvi ovakvih proročkih likova. Mnogi mole njezine molitve u kojima se razmatra Isusova muka i smrt! Neka bude svima to moljenje blagoslovljeno i plodotvorno milostima Raspetoga.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

ŠESNAESTI TJEDAN KROZ GODINU

Subota, 23. srpnja 2011.

Mt 13,24-30

24Drugu im prispodobu iznese: "Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. 25Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. 26Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. 27Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: 'Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?' 28On im odgovori: 'Neprijatelj čovjek to učini.' Nato mu sluge kažu: 'Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?' 29A on reče: 'Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. 30Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.'"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Subota - 16. tjedan kroz godinu

NEPRIJATELJ NA DJELU

Mt 13, 24-30

Usporedbu o sijaču i otrovnome kukolju, ljulju u žitu naći ćemo samo u Mateja. Primjerice, u Marka ćemo na istome mjestu pronaći usporedbu o sjemenu koje samo od sebe, automatski, raste, a da se sijač ne brine, kako i na koji način. Učenici se pitaju, odakle kukolj kad je posijano samo dobro sjeme u njivu? Zašto i otrovni ljulj među pšenicom? Zašto se kraljevstvo Božje ne širi brže, kvalitetnije, odakle zastoji u evangelizaciji i obraćenju svijeta? Pitanja su to koja muče Kristovu Crkvu od samih početaka.

Isus kao da želi reći: Zajednica Crkve, zajednica vjernika nije samo zajednica svetaca i pravednika, nego i grješnika. U svim stoljećima i svim naraštajima. Doći će vrijeme lučenja na kraju svijeta. Dotle se treba strpjeti, jer postoji uvijek opasnost da se zajedno s čupanjem korova iščupa i pšenica budući da korov nerijetko ima daleko snažniji korijen koji guši žito. I na njivi vlastitoga srca raste korov koji treba čupati. S grješnicima - korovom - treba, veli Isus, krajnja strpljivost, do kraja.

Za one koji bi htjeli stvoriti na zemlji dobro, posve nove odnose, nema veće kušnje od one da posegnu za silom. Ti se 'pravednici', ti 'savršeni' pojedinci vole - da se poslužimo slikom francuske pjesnikinje i mističarke Marie Noël - uživjeti u policijske službenike, imati policijsku savjest, vole nadgledati sve kutke i staze da bi uhvatili grijeh na djelu ili koji tuda prolazi. Iz dana u dan do iznemoglosti se muče, mjere, kroje, potkresuju i blanjaju dok od prekrasna orahova stabla ne skuju svoje moralističke mrtvačke kovčege. Zaboravljaju kako svetac u tome smislu nije savršen čovjek. Kad bi Bog bio svetac u tome smislu, onda bi stvarao samo golubove, ali ne i zmije. Pa ni golubove ne bi smio stvoriti kao mužjaka i ženku, taj Bog ne bi smio stvoriti ni ljubav, ne bi smio stvoriti ni proljeće, kad sve buja. Sve bi cvijeće moralo biti bijelo ili žuto. Kad bi Bog bio čovjek, moralisti ove zemlje nametnuli bi mu svoju policijsku cenzuru i kod njih bi zacijelo propao. Pa to se i dogodilo kad je Bog postao čovjekom u Isusu Kristu. Jedna je od divnih pouka samoga Gospodina kako na ovome svijetu ne ćemo nikada izići na kraj sa zlom, pokušavajući ga iskorijeniti.

Nikada ljudi ne nanose jedni drugima više zla nego kad u žaru nestrpljivosti pokušavaju stvoriti dobro u svijetu, kad se preuranjeno postavljaju sucima nad drugima. Povijesni tijek nam zorno pokazuje kako su uime ovozemaljskih utopija sluge zemaljskoga spasenja i boljitka u ovome svijetu - koje nije Bog poslao ni ovjerovio - izišli obračunati se s korovom društva. I razorili su, uništili su toliko toga dobra. Povijest svijeta ne može sama sa sobom izići načistac, svijet se ne može sam otkupiti, ne može se sam iščupati iz svoga kala. Isto je i s Crkvom. Ni ona sama sebe ne može otkupiti. Nema čiste, bezgrješne Crkve, uvijek je to Crkva grješnika, s korovom u sebi. - A konačni dan žetve nije naš dan. Njega samo i sami Bog određuje.

Nikada ni naš život nije dokraja čist, osvijetljen, samo plemenito žito i pšenica, neupitno dobro. I iz nas izbijaju i pšenica i ljulj, na polju naše slobode raste oboje. Sloboda je naša sudbina, naša slobodna odluka za dobro ili zlo jest ona pšenica i onaj ljulj kojim se trujemo. Sve treba sačekati konačni dan žetve, a to Gospodin određuje. Nikada ne možemo zauvijek odijeliti pšenicu od ljulja, uvijek se susrećemo u zrcalu svoje svijesti kao oni koji su dobri i zli. Takav je i naš životni ishod. Bog će konačno presuditi svakome.

Postoji zapravo samo jedno sredstvo da se čovjek ne uguši pod teretom korova te da na kraju ne postane umoran od gorčine koju nosi u sebi. Naime, zahvalnost za dobro u svim njegovim oblicima. Toliko toga dobra ima u svijetu, ima toliko dobrih ljudi. Dopustiti da dobro raste, ne iskorjenjivati zlo na svoju ruku - to je Isusovo životno pravilo. Tko se želi boriti u svijetu protiv korova zla, mora moći otvoriti čovjeka za Boga koji je ljubav i daruje ljubav. Mora poticati na to da čovjek osjeti Boga u vlastitom srcu. Tko želi liječiti suživot ljudi u svijetu, mora početi s vlastitim srcem i s čovjekovim srcem. Početi slijediti dobro koje Bog u čovjeku budi jer Bog je ugradio u svakoga čovjeka svoj kompas, svoj seizmograf koji treperi i reagira na svaki drhtaj, svako podrhtavanje u duši.

Jedan je pisac rekao ovo: "Bog se ne zapućuje u utopiju! Došao je na ovu suzama natopljenu zemlju, on dolazi i dolazi, uvijek iznova. Jer, ovdje je bezgranična sirotinja, beskonačna glad, beskrajna patnja. I očito je da Bog ljubi ono što je posve različno od njega, očito je da on ljubi ponor, i on treba - mislim da ćete me dobro razumjeti - Bog treba naš grijeh da bi nam do kraja, do krajnjega pokazao kako je on Bog sama ljubav, samo smilovanje. Bog se izlijeva. I tako dolazi na ovaj svijet, jer je on nesavršen i jer taj svijet treba Boga kao kruha. Mi smo sami Božja utopija, jedina koja postoji, jedina koja je u nastajanju!"

     Ako on s nama ide, zašto ne bismo išli zajedno i svi mi, dobri i zli, i na kraju prepustili Bogu konačnu odluku. On daje da njegovo sunce sja dobrima i zlima, da kiša pada pravednicima i bezakonicima.