BIBLIJSKA PORUKA DANA

BOŽIĆ - svetkovina Gospodnjega rođenja

Subota, 25. prosinca 2010.

Polnoćka Lk 2,1-14

1U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. 2Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. 3Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. 4Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju - u grad Davidov, koji se zove Betlehem - 5da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna. 6I dok se bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. 7I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. 8A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. 9Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. 10No anđeo im reče: "Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! 11Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin. 12I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama." 13I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: 14"Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!"

Zornica Lk 2,15-20

15Čim anđeli otiđoše od njih na nebo, pastiri stanu poticati jedni druge: "Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin." 16I pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. 17Pošto sve pogledaše, ispripovijediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. 18A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. 19Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. 20Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.

Danja Iv 1,1-18

1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. 2Ona bijaše u početku u Boga. 3Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade 4u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; 5i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. 6Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. 7On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. 8Ne bijaše on Svjetlo, nego - da posvjedoči za Svjetlo. 9Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; 10bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. 11K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. 12A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, 13koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego - od Boga. 14I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine. 15Ivan svjedoči za njega. Viče: "To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!" 16Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. 17Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. 18Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

“UTJELOVIO SE I POSTAO ČOVJEKOM...”

Izvještaje o Isusovu rođenju slušamo redovito oko Božića tako da nam često zbog božićne ugode i idile izmiču dosezi i protege sadržane u njima, a tiču se čovjeka, svijeta, svjetske povijesti, moćnika, silnika, svega onoga što je Bog nakanio u svome silasku na zemlju u liku nemoćnoga Djeteta iz Betlehema. K tome su ovi dani često romantični te prelazimo olako preko nutarnje snage i poruke njihova izričaja, siline i nadmoći onoga što oni uključuju u sebi spram sudbine svijeta i pojedinaca. Izvještaji su nam i dovoljno poznati, ali istodobno i strani.

Luka, pisac Evanđelja i Djela apostolskih, smješta sve u povijesno surječje. Nema ni traga sličnosti s mitološkim pripovijedanjima, sve se odvija u posve točnom povijesnom, vremenskom i prostornom sklopu, sve se dade točno smjestiti kad je u pitanju Isusov dolazak na ovaj svijet, što nije slučaj onodobnim mitologijama. Dolaskom Isusa Krista mijenja se cijeli svijet, njegov ustroj, i sve se stavlja u novu protežnicu spasenja i otkupljenja snagom onoga tko je postao čovjekom kako bi čovjeka izveo iz tamnice tijela i okovanosti u zemaljsko.

U utjelovljenju Bog postaje dijelom povijesti. Bog se u slobodnoj, stvarateljskoj odluci zapućuje u prostor i vrijeme te se podvrgava prostornim i vremenskim ograničenostima. Isus će potom, kad se oglasi, izreći revolucionarne riječi, stvorit će prevrat, najprije na pojedincima, a potom, u Duhu Svetome preko Crkve, u cijelom svijetu. U društvu koje bijaše krajnje  patrijarhalno podaruje Isus posve novu vrijednost ženama, one su i primatelji i nositelji njegove poruke, Radosne vijesti, počevši od vlastite Majke, tetke Elizabete do onih koje su mu bile najvjerniji pratitelji i učenice za javnoga djelovanja. Do krajnjih granica Isus se prije dvije tisuće godina upustio u našu čovječnost, našu ljudskost, upustio se u sve naše.

Božja je svenazočnost poput munje bljesnula u povijesti u Isusu Kristu i pokazala čovječanstvu do kojih se visova moguće vinuti, ako čovjek ne zaboravi svoj iskon. Vodoravni protok i tijek povijesti u jednome se trenutku ukrižuje s okomitim zahvatom s Neba. U rođenju Isusa Krista događa se stvarno nezamislivo i neprispodobivo: utjelovljenje samoga Boga! Zato je kršćanstvo vjera ove zemlje jer u njemu dolazi Bog čovjeku, a ne ide čovjek Bogu. Vjera je to koja ljubi zemlju i okreće se ovozemaljskome, čovjeku u svakoj njegovoj prilici.

Isus Krist i August     

Na razini te vodoravnice i okomice smješta se i navođenje prvoga i najglasovitijega rimskoga cara Augusta koji je uz Boga, uz Isusa Krista te Kristovu Majku Mariju najmjerodavnija ovozemaljska osoba u cijeloj povijesti Isusova rođenja i djetinjstva. Krist je prema novozavjetnome navještaju mesijanski kralj mira, s njime dolazi Bog u ljudsku povijest, započinje novo stvorenje, novo nebo i nova zemlja imaju svoj začetak u njegovu rođenju. Ono je u zametku već nazočno u njegovu rođenju. Sve je tu kao u jezgri položeno.

Rimski car želi biti slavljen kao mironosac. Tzv. pax Augustana, sveopći mir proglašen je za Augusta. U cijelome carstvu - do barbarskih granica - vlada mir, svjetlo. S onu stranu rimskoga imperija su tama i ratovanje. Orbis terrarum (‘krug zemaljski’) poklapa se s Orbis Romanus (‘krug rimski’). ‘Augustus’ zapravo i nije vlastito ime, to je pridjevak vrhovnome božanstvu, a znači ‘najuzvišeniji’, ‘veličanstveni’. Takvim se proglašava Oktavijan, a u vremenu kad Luka piše svoj spis, car Domicijan će se proglasiti kao “Dominus et Deus”, “Gospodin i Bog”.

Bogohulna i za nas nezamisliva drskost i preuzetnost. Državna ideologija i cijeli politički sustav temeljio se na tome. Sve carsko je božanskog podrijetla, carevi su bogovi. Veličaju se i slave kao bogovi, njima se prinose žrtve; kršćani im moraju žrtvovati, žele li umaknuti nasilnoj i mučeničkoj smrti. Sav taj sraz dviju zbiljnosti, pravoga Boga i lažnih božanstava moguće je otkriti u navještaju Isusova rođenja. Dvije zvijezde, prava i lažna, Božja i ljudska, zorno su oslikane.

Rimski mir, pax Romana - pax Augustana - uslijedio je nakon pokoravanja Sredozemlja i Galije te Britanskog otočja i naroda pod rimsku upravu. Rimske su nepobjedive rimske legije osvojile tad poznati svijet. Popis komu se podvrgavaju Josip i Marija obavlja se zbog poreza. Treba na svaku živu glavu udariti porez kako bi golemi rimski vojni (u)stroj mogao funkcionirati. Tome oporezivanju trebamo zahvaliti što su se Josip i Marija morali prijaviti na svojoj baštini, u Betlehemu. Grčki izraz veli da se popis pučanstva obavljao u cijelom poznatome svijetu ('pasen ten oikumenen', u 'svoj ekumeni') zahvaćao je sav poznati napučeni svijet. Cijeli se svijet upisuje, unosi u registre. Obavlja se ‘inventura’ carstva, mora se sačiniti inventar rimske sile i osvajanja, a pučanstvo je samo predmet popisa. S ljudima se postupa kao s brojkama, što je u Božjim očima već za Davida bilo gnusno. Čitamo o tome u Starom zavjetu kad David bijaše na vrhuncu moći.

Sjetimo se kako je kaznio Bog kralja Davida kad je u zenitu svoje slave htio popisati  narod i u povijesne knjige uknjižiti zauvijek svoju slavu. Bog šalje kugu koja prepolavlja narod. Čovjek se ne smije uzoholiti, makar je Bog obećao Abrahamu da će mu biti potomstva kao morskoga pijeska. Kad August naređuje popis pučanstva, Bog ne odgovara kaznom, nego slanjem svoga Sina, da jednim potezom prekriži zemaljska carstva. Čin svemoći u pojavnome obliku nemoći, nemoćna Djeteta.

Novo rađanje i nova budućnost svijeta

U rođenju Božjega Sina u biblijskom surječju na dramatičan se način suočavaju dva područja: Isus Nazarećanin, rođen u Betlehemu, samo je jedna brojka u onoj golemoj višemilijunskoj masi koju zahvaća rimska birokratska struktura (pretpostavlja se da je rimsko carstvo u to doba imalo otprilike 70 milijuna stanovnika). Jedva rođen, već je unesen u svjetski popis, kao novorođeno dijete. Međutim, ta znamenka rođena u Betlehemu, to dojenče, Isus Krist, jest kao što vjernici i kršćanin svih vremena i svih prostora priznaju, Božji jedinorođeni Sin, Božja Riječ, Spasitelj, Posrednik, Otkupitelj, nositelj svih značajki kojima kršćanska vjera zaodijeva i opisuje njegovu jedincatost i neponovljivost, u nemoći svojih ljudskih izričaja.

Taj maleni i neznani - ‘Jedan’ od nas - u tome trenutku samo brojka, postaje središnjica povijesti. Taj najmanji djelić jest, matematički kazano, potencija nad svim potencijama, koju je rimsko brojanje ubilježbom u svoje knjige istodobno i prezrelo i zanemarilo.

Rimski moćnik želi stvoriti novo zlatno doba o komu pjevaju rimski pjesnici toga doba. U  tom novom kreiranju nema mjesta za Boga koji se rađa (Lukin izvornik navodi točno: ‘ou topos’ - utopija, ‘nedohod’, nema mjesta za Isusa u svijetu!). “Bez mjesta! Nigdje!” Svijet nema mjesta za Sina Božjega. I u fizičkom ali i duhovnom smislu. 

Međutim, svemu unatoč dolazi on na svijet te Isusovo Nigdje postaje Mjesto nad mjestima, osovina i stožina cijeloga svijeta i povijesti. Odsada i zanavijeke! Sjetimo se i one gotovo bezumne izjave prvoga kozmonauta Jurija Gagarina koji je, nakon što je obletio u svojoj letjelici naš planet izjavio kako na svojoj putanji ‘nigdje nije susreo Boga’. Kao da je Bog tjelesna, izvan atmosfere?! Boga nije moguće susresti niti identificirati u svijetu prostora i mjerivoga, on nema mjesta, jer iz njega izviru i prostor i vrijeme. Suluda preuzetnost toga izričaja upravo je u ljudskoj drskosti, prema kojoj ne smije postojati ništa izvan našega dosega, našega vidokruga, naših ljudskih osjetila. Luka nam jasno veli da Bog koji je posvudašnji i koji je sve, uzima ljudski lik i biva upisan u ljudske popise. Makar u to doba tek rođeno novorođenče, ipak je neizbrisivo utkan u naše tijekove, naše vrijeme. Isus, obična brojka u popisu, ostaje za oči vjere prepoznatljiv kao Božji Sin, sami Bog među nama.

U tome se nadmoćno sažimlje na posve nov način božansko i ljudsko djelovanje. Ljudsko oholo brojanje pučanstva, znak moći i nadmoći rimskoga imperija, ne povlači za sobom Božju odmazdu kao u Starome zavjetu, nego se ljudska tobožnja nadmoć i premoć prekrižuje božanskim djelovanjem, nezamjetno, ali dubokosežno. Bog dopušta čovjeku djelovati, pokazati svoju prividnu moć, ali onda svojim potezom svemu utiskuje svoj spasiteljski znak križa. Božansko se djelovanje služi ljudskim činima da ih razobliči te da u njima ozbilji svoje božanske namjere. Bog se pojavljuje na samome rubu carstva i taj rubni dio čini središnjicom svoje samoobjave, okreće sud u milost i milosni dar za sva buduća pokoljenja. Ne treba pak smetnuti s uma kako je rimsko carstvo svojom prostornom proširenošću, politički, vojno i administrativno te civilizacijski i s jedinstvenim jezikom, utrlo put Isusu Kristu i na prostoru toga carstva izniknut će ono što će se kasnije zvati kršćanskim Zapadom.

Božja moć i nemoć

Već se Bog Staroga zavjeta očituje moćnim u nemoćnima, počevši od samoga izraelskoga naroda kao neznatne povijesne datosti. On je najmanji među narodima, ali ga Gospodin upravi zbog njegove malenosti izabire i čini velikim. Gospodin izabire pastira Davida da bi s pomoću njega i njegove praćke izvojevao pobjedu nad nadmoćnim Golijatom. Isti se David želi uzoholiti, ali ga Gospodin zornom lekcijom dozivlje k pameti, a nakon grijeha i kajanja, Bog mu se smiluje. David podrijetlom nitko i ništa, osmi, zadnji Jišajev sin iz neznatna Betlehema. U taj isti Betlehem mora se zaputiti i Josip, Marijin zaručnik, ondje mu je očevina, jer je bio ‘iz kuće i roda Davidova’. Istu crtu možemo slijediti i u Isusovu životu. Isus Krist, utjelovljeni Božji Sin, Božja riječ, iz kraljevske je loze, živi skrovito, kao tesar. U ‘maticama’ se vodi kao obrtnikov sin, a već ga na prvom koraku, za prikazanja u Hramu, starac Šimun prepoznaje kao Spasitelja svijeta. Bog šalje na put Josipa i trudnu Mariju da se podvrgnu kraljevskoj zapovijedi. Isusovo rođenje zbiva se u krajnjoj samoći i tišini, dok u cijelome rimskom carstvu sve vrije i čeka trenutak prevrata. Betlehemska je noć poput utihe u vrtložniku, ciklonu, u oluji. Dok vrtložna oluja sve ruši i pustoši, u njezinu je središtu savršeni mir, utiha. Prvi primatelji poruke o rođenju Mesije su pastiri, neznatni i siromašni.

Učinci Isusova rođenja u čovječanstvu

Štala Isusova rođenja dade se primijeniti na cijelo čovječanstvo. Cjelokupno čovječanstvo nešto je poput ustajale štale u koju treba donijeti red, život i posve je očistiti. Isus će se ponuditi kao jelo i piće čovječanstva, a poklon kraljeva s Istoka samo je predznak da je Isusov natpis na križu konačna istina o Isusu: On je Kralj koji s križa pere čovječanstvo u svojoj krvi! U nemoći se očituje kao Moćnik, u slabosti kao Snaga, ne treba legije anđdela u Getsemaniju, a ipak pred njim pada na koljena četa što ga je došla uhititi. Pilatu nije moguće dosegnuti Isusovo kraljevstvo ni Isusove riječi.  Nosit će Isus terete čovječanstva, cijeli svijet na svojim leđima. Onaj mitski Atlas je to činio u mitu, a Isus je stvarni Jaganjac koji nosi grijeh  svijeta ili kao ona tovarna životinja koja mu čini društvo za rođenja. Obistinjuje se proroštvo Izaijino: “Ja sam vas ponio tek što se rodiste, i nosio vas od krila materina. Do starosti vaše ja ću ostati isti, do vaših sjedina podupirat ću vas. To sam činio; nosit ću vas i dalje, pomagati vas, izbavljati” (Iz 46,3.4). U Isusu se Bog očituje kao vjerni i milosrdni, kao onaj koji se k nama spušta, nosi nas, pere nam noge, drži nas u svojoj ruci, na svome dlanu.

Pozvani smo prihvatiti Boga koji se objavljuje u novorođenome Isusu, prihvatiti ga kao Stvoritelja koji nas nosi, ali i kao Dijete koje u jaslama leži. Bog treba nas, našu ljubav i slobodu. Istodobno nam daje slobodu i mogućnost promašiti ga, potisnuti, ne pružiti mu dovoljno mjesta u svijetu i srcu. On stoji ispred nas raširenih ruku, otvorena srca. Ne  možemo ispasti iz njegovih ruku, iz svijeta u koji nas je poslao. U konačnici se sve temelji na našemu povjerenju i vjeri. Ni sva znanstvena istraživanja, matematički dokazi i biološki pokusi - uzeti zajedno - ne mogu nas poštedjeti ili spasiti od nesigurnosti i konačnoga neznanja.

Sažmemo li  sve mi na karaju ništa ne znamo. Naprotiv, sva znanost samo povećava naše neznanje jer nam se sa svakim novim otkrićem otkrivaju novi svjetovi, iza svake otkrivene zbilje naziremo novu zbiljnost. Ono što smo smatrali konačnom stvarnošću otkriva se kao pretposljednja iza koje se kriju nove. Dakle, ona prava stvarnost o kojoj se govori, koju čovjek naslućuje, posve je drukčije naravi. Tu zbiljnost Boga možemo susresti ili dokučiti samo u susretu s Njime, koji je posve drukčiji od nas. A da bi to čovjek spoznao, mora proći kroz smrt i uskrsnuće, što za nas pretpostavlja iskorak iz vremena i ovoga bivovanja. Treba se otvoriti toj trajnoj glazbi, trajnome razgovoru između prostora i vremena, Boga i čovjeka, u Isusu Kristu koji nas sve poziva i obujmljuje, i ovoga Božića.

BETLEHEMSKA NOĆ I NOĆ SVIJETA: RAZMIŠLJANJE UZ BOŽIĆ

Obazremo li se samo nakratko oko sebe, čovjek se i nehotice zapita: Nije li strašna zbilja da su naši dani i naš život uronjeni u noć? Jesmo li sposobni predočiti si milijune godina dok su svjetovi kružili i nastajali u svemiru bez ijednog živog bića? Zašto toliko neproračunljivih stvari, zašto toliko slijepih i besmislenih strahota, patnje nedužnih, surove nejednakosti? Zašto ovaj besmisleni rat, ubijanje svih, napose nevinih i nemoćnih? Zašto su ljudski umovi pomračeni, zašto ti političari ne žele izići iz tunela na svjetlo? Isplati li se  bilo koga poslati u smrt zbog vlastitog prestiža? Zašto toliko napete tjeskobe na sve strane, čemu ovoliko oružje koje samo zna sijati smrt? Dok se Mliječna staza, u kojoj je naše Sunce sa svojim sustavom samo jedna mala svijetla točka, pomiče u tami neizmjerivih prostorja, dotle se brojka čovječanstva u ovome planetarnom kavezu povećava, u samozaboravu i zaboravu Boga i Neba.

Najsažetija slika sadašnjice bila bi: Zemlja kao veliko gradilište. Gradilište neizvjesne budućnosti i surove ratne sadašnjice, gdje su s jedne strane sukobljeni raskoš i preobilje, tehnička savršenost i zasićenost, a na drugoj strani nemilosrdni rat i siromaštvo, glad i mučni rad, nezaposlenost, svagdanje brige i umiranje. Na sve strane neodsanjani snovi, oceani bijede. U vječitom požaru nepravde i nasilja, posvuda napor u kojemu se ide iz jedne propasti u drugu. Jedan je revolucionar na smrtnoj postelji, nakon mnogih ostvarenih i neostvarenih planova, za svoj život ovako rekao: 'Cijeli sam svoj vijek samo preoravao more'. 

Je li to smisao življenja: Preoravati more, raditi uzaludni posao, badava se truditi. Što je ovaj moj trenutak i moja mala kap u tisućljetnim valovima povijesti u kojoj se bezbroj lica gura naprijed, dok se sve ne stopi u valovlju bezimenosti i bezličnosti? Što su kroz cijelu povijest donosili ratovi i revolucije koje su se vodile za ideje bratstva, slobode i jednakosti? Ništa osim krvi i smrti. Nisu li nam protekla dva stoljeća upravo zorno pokazala kako je na kraju svih ratova ostajala samo pustoš, a pogotovo nakon tzv. revolucija? Stoga nam treba obrat u svemu, obrat mišljenja i djelovanja. Zato je Božić dobrodošla prigoda za to. Jer nakon ovolikih ratnih razaranja pitamo se: U čemu je smisao života i gdje sve svršava?

Umnoga i genijalnog Pascala, velikog kršćanina i mistika, hvatala je vrtoglavica dok je promatrao šutljivu noć 'beskonačnih prostorja', promatrajući noć povijesti i svijeta, čovječanstva kao zbirnog bića u plutanju na oceanu svemira. Svatko u sebi nosi tajnu života i svijeta poput zapečaćenog pisma. Kako probiti mrklinu noći i poći ususret punome svjetlu? I najsnažniji i najprodorniji dalekozori samo zapravo odmiču dubine svemirskih razdaljina i dosege svemirskih prostora. Time samo bacaju našu Zemlju negdje na rub Svemira. Dalekozori nas samo odmiču i bacaju na rub, ali su istodobno i nemjerivi razmaci i udaljenosti među ljudima, pa i među onima pod istim krovom. Ovaj rat je samo povećao jaz koji nas je i prije dijelio tako da u svemu ubire samo Pakao svoj golemi danak u životima i krvi.

Gdje zapravo započinje svemir i svijet? I gdje svršava? Postoji li ijedno mjesto odakle se moguće nadviti nad svemir? Što vide kozmonauti iz svojih svemirskih letjelica? Odvajkada su se filozofi mučili tim pitanjima, nerješivim i neodgonetivim. To nas čini još više suvišnima u ovoj igri... Tako nam se barem čini i zato tražimo izlaz u tami ove noći i svijeta.

Pustolovina noći i pustolovina praznine. Zemlja putuje kroz noć... S ruba Svemira prima svjetlo zvijezda koje su davno ugasle i nestale, sagorjele. Iščekuje svjetlo novih svjetova u rađanju. Uboga Zemlja - sirota lađica siromašnog i kad vidimo ovaj rat oko nas, onda zbilja prokletog čovjeka i čovječanstva.

Nema zajedničke svijesti

Ljudi poput preplašene djece izvikuju svoj strah, svoje želje i očekivanja u noć. Vapiju za pomoć, viču u noći, ali čuju samo jeku vlastitih riječi: Zašto, kako, dokle ovo zlo, kad će nam svanuti sunce, kad ćef zora i jutro, jednom napokon? Jonesco, pisac i dramatičar, tvorac apsurdnog kazališta, veli da svoje riječi upućuje u 'prenapučenu pustinju' iz koje nema izlaza. On veli kako ne vjeruje u savjest čovječanstva. Na kraju, ovaj nas rat na ovim prostorima uvjerava upravo u isto. Nema zajedničke savjesti, nema istih mjerila, nema zakona i prava koji bi jednako vrijedili za sve. Mali su narodi samo lakmus papir na kojima veliki, a zapravo ti su veliki vrlo sićušni u svojim postupcima i moralu, isprobavaju svoje interese i nemoralne ciljeve. Jer, što je drugo danas taj zapadni svijet, ako ne zbir razuzdanih požuda i potrošnje, gdje je moguće u svako doba kupiti sve. Za njih u kupovini ne postoje godišnja doba, i zato ih ne smeta, zapravo ne žele da ih ometa kakva slika s ovih prostora koja bi mogla pokvariti njihov topli dom, ugođaj, fotelju i bezbrižno biranje stotina programa na televizoru koji nudi jednu veliku iluziju, fiktivni život. Tako se najbolje uspavljuje savjest ljudi i čovječanstva, pa i onih tobož odgovornih. Taj njihov standard s jedne strane srazuje se sa zbirom istih tih težnji ljudi u oskudici s druge strane, i sve smjera prema strašnoj apokaliptičnoj katastrofi, gdje nikakva revolucija ne može ništa bitno izmijeniti budući da svaka počiva na sili i nasilju, osveti, a ne ljubavi i praštanju. Istočni grijeh u suvremenoj literaturi jest biti rođen. Tu započinje čovjekovo pravo zlo, svi križevi i golgote. Djela suvremenih pisaca prosvjed su protiv rađanja i bivovanja. Jednom riječju, protiv života. Nisu li upravo u ovoj našoj tragičnoj zbilji sretni oni nerođeni koji ne vide ovo zlo oko nas, nisu li sretni slijepi, gluhi, nijemi, što nisu očevici naše zajedničke tragedije i zla koje nas snađe od dojučerašnjih susjeda, tobože prijatelja, građenih na nekakvu imaginarnom bratstvu, jednakosti, jedinstvu?

U takvoj situaciji mi na Božić, u božićnoj noći, naviještamo suprotno. U situaciji u kojoj sve svršava u tami noći, bezizlazja, očaja, beznađa, apsurda, betlehemska nam se noć nudi kao nada čovječanstvu. Marija, trudna po Duhu Svetome, zapućuje se u Betlehem zajedno sa zaručnikom Josipom, na magaretu, ukazom cezara Augusta. Netko je pod sliku Marije na magaretu potpisao: Bila je savršeno lagana. Nije imala nikakva drugog tereta osim nade za čovječanstvo u svome krilu. Bremenita, trudna Nadom, Spasenjem, Smislom. Riječ postala Tijelom. Onaj se Logos iz grčkoga dade prevesti i sa Smisao, tako da se može reći ikako je Smisao, Spas, Nada, Sreća postala Tijelom, kako su se utijelili su se u Djetetu iz Betlehema. Betlehemska noć kao noć u kojoj se rađa nada i smisao svijeta. I danas nam je poželjeti od srca tu Marijinu plodnu lakoću, svakomu od nas. Biti plodan, bremenit, oplemenjen nadom. Biti nada čovječanstvu. Biti bez ikakve druge želje, osim da se to Dijete u nama rodi, što prije, na čudesan način, kao čudo za svijet i na vlastito udivljenje.

Rasterećeni od svega, bremeniti čežnjom onih koji u sebi nose puninu Tajne - utjelovljene Riječi - koja i danas može promijeniti tijek povijesti, ako zasja u noćima naših života. Jer Svemir nije izvan nas, on je zgusnut u nama. Jednako i Nebo. Nije izvan nas, u nama je. Treba samo skinuti mrene s očiju srca, promatrati sve očima djece, diviti se kao oni i onda će nam se otkriti Tajna. U nama i oko nas.

Da bi čovjek danas kao vjernik ili posjetitelj ušao u baziliku Isusova rođenja u Betlehemu, on se mora duboko sagnuti i u sagnutu položaju unići kroz uski, mali, niski otvor. Bez ikakva tereta, prtljaga, bilo na sebi ili pored sebe. Čovjek mora fizički stupiti rasterećen od svega u taj sveti prostor, na mjesto gdje se Isus rodio. Da bi se vidjelo ono Dijete, mora se postati dijete i malen kao dijete. O tome će kasnije Isus jasno zboriti. Koliko li moramo toga sa sebe odbaciti da bismo mogli kao djeca stupiti pred Dijete? Čovjek ubija svoje djetinjstvo, da bi se onda cijeli život mučio oko toga kako mu se povratiti. Ona vanjska simbolika ima i nutarnju poruku: Biti od svega savršeno rasterećen, imati samo jedno na pameti: Pozvan sam biti nada nakon susreta s utjelovljenom Nadom u Isusu. Svako je dijete koje se rađa nada svijetu, vjera u život. Nakon ovih i ovolikih ubijanja, pogibija, zbog boljega sutra, jedini nam je izlaz upravo u djeci. Ona su jamstvo budućccnosti i sretnoga sutra nakon ove apokalipse.

Kroz uska vrata majčina krila dolazimo u ovaj život, jednako kroz tjesnac smrti idemo iz ovoga života u novi. U tim graničnim područjima našega života odvija se i rađanje novoga čovjeka, prema slici utjelovljenoga, prema slici Sina Božjega. Iz tame i iz noći, na svjetlo, u obećani život koji se rađa i svijetu zasja u betlehemskoj noći.

Bajke ne vole bijedu

"Štala je gola istina. Nemoguće je izmisliti tako malen i neznatan početak. Nije to nikakva izmišljotina. Bajke ne vole bijedu i sirotinju, pogotovo ako je siromaštvo značajka cijeloga jednog života. Štala. Tesarov sin. Zanesenjak među malim ljudima, i na kraju vješala. To je povijesno tvorivo od koga je satkan Isusov život, a ne gradivo od zlata kakav vole bajke" (E. Bloch). Sveti se spisi ne osvrću na naše pojmovanje i naša mjerila izražavanja. Njihova forma nastaje posve bezbrižno: prema nalozima zagonetnog, neshvatljivog i neizrecivog dok se pretvaraju u svakodnevno. Njihove slike, simboli i parabole namijenjene su svakome, s onim značenjem koje upućuje i obvezuje na putovima života. U Isusu se rađa jedno Dijete i jedan Svijet.Neponovljivost čovjeka i neponovljivost svijeta. Stoga je Božić najveća radost, radost koja je moguća kao ljubav i nevinost. Jedinstvo djeteta koje trpi uboštvo i Božje svemoći - u posvemašnjoj neposrednosti i nazočnosti.

To je pravi život. A Isus je već u svome rođenju u mnogima ubijen. Međutim, što je ubojitije oružje i sila koju ljudi izmišljaju da bi osigurali svoju nadmoć nad drugima, da bi osigurali svoju prevlast i zaštitili sebe, to je čudesnije ovo rođenje u Betlehemu. Nepovjerenje je značajka današnjeg čovjeka, svih onih sila koje misle da drže konce povijesti u svojim rukama. Nepovjerenje, nevjerica, sumnja, to je ono što đavao šapuće u uši ljudima.

Bog započinje svoj hod u povijesti s povjerenjem. Bog vjeruje, on se povjerava. Povjerava se da bismo se mi njemu povjerili, a onda jedni drugima. Mi idemo ususret kraju drugoga tisućljeća. Nespokojni smo. Zbivanja su puna neizvjesnosti, pomućenih duša, lutanja i zamka. Potresa nas osjećaj epohalne krize. Proročastva su zloguka i puna apokaliptičke tjeskobe. Međutim, na našem Nebu uspinje se nova Zvijezda. U Betlehemskoj štali opet  se rađa Dijete i njegov svijet u svojoj vječnosti.

Nama poručuje jedno: Čovječe, ne boj se, ne boj se svoga Boga. I Božić je dan kad nestaje straha, kad nestaje međusobnog straha i nepovjerenja. Zato neka s Božićem u našu patnju i tjeskobu, naše stradanje uniđu čistoća i njezina vječnost, neustrašiva veličina duše koja slijedi svoju zvijezdu, Isusa Krista, u svim trudovima i nastojanjima.

Treba  nadoliti ulja u svjetiljku vjere. Isus će za javnog djelovanja jasno reći da je  nemoguće unići u kraljevstvo Božje ako se ne postane kao dijete. Zato je treba pokušati djelovati kao Bog: Najprije postati čovjekom!

Pronađen je natpis iz 9. godine prije Kristova rođenja: "Ovaj dan, rođendan kralja, podario je cijelome svijetu novi izgled. Svijet bi propao da danas nije u rođdenome svim ljudima zasjala zajednička sreća. Pravednost koja vlada nad svime, ispunila je toga čovjeka takvim darovima, šaljući ga nama i onima iza nas kao spasitelja. Sve će ratove okončati, sve predivno urediti. Rođendan Boga je za svijet početak radosnih vijesti svijetu".

Poruka je Božića jasna: Ne spasava čovjeka ni svijet čovjek koji se pravi Bogom, nego Bog koji postaje čovjekom. To je najveća istina našega Božića.

Gdje se središte, centar? Središte je ondje gdje žive oni rubni. Njima ide Bog.

To je naša božićna zbilja u ovome ratu, a ujedno i nada. Bog se zapućuje u bosansko hercegovačcke šume, staje, zbjegove, rovove, izbjegličke smještaje. Božić je uvijek vjera u pobjedu života a ne smrti, ljubavi a ne mržnje, dobrote a ne osvete ili zloće. Nek nas to ispunja ovih sretnih dana kad vjerujemo u konačno smirenje ovih nemirnih prostora.