BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

TRIDESETI TJEDAN KROZ GODINU

Srijeda, 26. listopada 2011.

 

Lk 13,22-30

22Putujući tako u Jeruzalem, prolazio je i naučavao gradovima i selima. 23Reče mu tada netko: "Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?" A on im reče: 24"Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći." 25"Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: 'Gospodine, otvori nam!', on će vam odgovoriti: 'Ne znam vas odakle ste!' 26Tada ćete početi govoriti: 'Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!' 27A on će vam reći: 'Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!'" 28"Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. 29I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. 30Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

Srijeda - 30. tjedan kroz godinu

TIJESNA VRATA I UZAK PUT U KRALJEVSTVO

Lk 13,22-30

U spomenutom odsječku imamo sažeta tri Isusova izričaja, naime, riječ o uskim, potom o zatvorenim vratima, i napokon riječ o pripuštanju poganskih naroda u kraljevstvo Božje. Povod za riječ o uskim vratima jest pitanje spram broja spašenika. Isus je sam govorio o malome stadu (usp. Lk 12,32). Ali daleko je važnije od broja spašenika pitanje koje se tiče mene osobno: Jesam li ja među tim spašenicima? Isus nikada ne vjeruje mnoštvu. Mnoštvo ne spašava, nego moja odluka. Ne smije se odgađati stvar do posljednjega trenutka, do ‘smrtne ure’. U povijesti svakoga pojedinca i naroda s Bogom postoji odlučan trenutak: “Kad domaćin ustane i zatvori vrata...”. Isus samo utvrđuje svojima: “Trudite se svim silama...”. Na kraju veliko obećanje svim narodima. Daleko je više spašenika nego što bi to htjela priznati neka uskogrudna teologija. Prisjetimo se da je Marija učila vidioce u Fatimi moliti onaj dodatak nakon svakoga desetka krunice: “... privedi u raj sve duše osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe”.

Pročitaju li se doslovno i pomno gornje Isusove riječi, one na stanovit način ugone čovjeku strah u kosti. Izgovara li to ista osoba koja na drugim mjestima Novoga zavjeta govori o dobrome Ocu, u čije se ruke trebamo izručiti, bez pridržaja i zadrške? Namjesto toga imamo ovdje riječi koje su poput sječiva. Želi nam Isus izbiti iz ruku lažnu svijest, lažni mir i uljuljanost, kako će na kraju biti sve dobro. Nije važno što će biti s drugima, nego je važno što je sa mnom osobno, što je s tobom kao osobom i slušateljem riječi?

 

 

 
 

Je li malo spašenika? Već sami upit smjera prema tome kako je pitatelj uznemiren. Mnoštvo ili pak određena grupa ne daju nikakvu sigurnost, pogotovo ne jamstvo spasenja i zaštite. Za Isusa nije važan broj, nego je li netko u suglasju s njime i njegovim poslanjem, ima li u sebi ovlast izgoniti nečiste sile, širiti kraljevstvo Božje, biti sredstvo u njegovim rukama. Postavlja se pitanje, je li naša egzistencija u skladu s onim što on traži od nas i što Isus donosi na svijet. Osamljenost je naš pratitelj u životu. Stoga Isus veli kako treba založiti sve sile da bi čovjek bio dionik blaženstva. Treba nastojati unići kroz uska vrata. O tome je govor i u Govoru na gori. Čini se kao da u ovome trenutku sve ovisi o nama, ne o milosti i Bogu. Sve zavisi od našega ponašanja i vrijeme ne trpi nikakve odgode. Tko propusti sadašnji trenutak, pravi čas, kairos, zapada u opasnost da ostane vani, da mu se pred nosom zatvore vrata, i onda može kucati i lupati na vrata do mile volje. Nitko mu ne će otvoriti. I što je još gore: On se može pozivati i na djela koja je činio u Isusovo ime, na čudesa, na znakove, kako je s Isusom bio zajedno u ovoj ili onoj kući, na ulici, u gostionici, kako je bio s njime osobno, ‘per tu’, ali ništa ne koristi.

Pitanje je koliko mi svoga Boga poznajemo, koliko smo bliski njemu, i kako pred njim stojimo. Isus prijeti grozomornim paklenim slikama, i gotovo strmoglavce izokreće postojeći poredak, kad oni prvi vide tko sve ulazi u kraljevstvo, a oni, prvopozvani, izbačeni van, u krajnju tamu, gdje prestaje svaka komunikacija, gdje nema više ni trunka ljiubavi ni smilovanja. Moramo spoznati i uvidjeti kako Isus zna čak i sa strahom i grozomornim slikama naglasiti i istaknuti bitno u životu.

Isus do iznemoglosti naglašava kako je važna osoba, ne stanovita grupa, masa, kolektiv, narod. Nitko se ne može prizivati ni pozivati na narod, na pripadnost, na mnoštvo, misleći, što nas je više, sigurniji smo da smo na pravome putu. Neki misle kako je važno pripadati nekoj organizaciji, a ne se osobno profilirati. Isus traži profile, traži pojedince znaju tko su i komu pripadaju, kome su dali srce i glas. Treba biti ne-podvojen, ničiji razlomak, biti original, nikakva preslika, ili pak kopija ovoga ili onoga. Bog nas je stvorio da odsviramo u životu svoju melodiju, da prihvatimo svoje poslanje koje je samo nama namijenio. Ne mogu ja nikoga delegirati u svoje ime. Uzeti nam je život u svoje ruke i sukladno tome djelovati. Nismo strojevi ni roboti pogotovo ne automati. Izvezi na pučinu, rekao je Isus Petru. Naše je uzeti kormilo u ruke i broditi prema luci vječnosti, s navigacijskim uređajima koje nam Gospodin pruža.

Žalosno je na kraju stajati i ne znati odgovora, zašto je čovjek živio i u što je život protratio. Nisi li, Gospodine, bio svaki dan s nama za stolom? Na euharistiji, na misi, u molitvama? Od malih nogu, a pogotovo otkako je ovo Međugorje na svjetskoj pozornici? - Da, imamo gotov program, imamo jasne naputke, imamo svoj credo, molitve, sakramente, životni okvir. Međutim, sve to ne koristi, nema li u nama Gospodina, nije li on živi oganj u nama, ne stvara li on sveti nemir. On je izazov uvijek i svakome. Nitko ne može s nas skinuti odgovornost odluke. U vanjskoj slobodi ili neslobodi, u komunizmu ili kapitalizmu, u slobodi ili progonstvu, bez razlike.

Često ćemo naići u Isusovim izričajima jedno ‘prekasno’! Pogotovo na kraju života, kad čovjek uviđa promašenost svega, i suoči se s tragičnom činjenicom: Sve je prekasno. U Mateja ćemo naći prispodobu o deset djevica, pet ludih i pet mudrih. Potresna priča gdje pet nerazboritih ostaje pred zatvorenim vratima. Isus nas želi p(r)otresti u našoj samosigurnosti, samosvidljivosti. Ne vrijedi pozivati se na Abrahama, ni na svoje vjerovanje u Isusa, pa ni onima koji su bili s njime za stolom. Zgrčena kći Abrahamova iskusila je u prethodnom poglavlju oslobađanje, a pogani će doći sa svih strana svijeta (r.29), i sve se odvija u moćnom Isusovu okružju i djelovanju, koje je samo za one beskorisno, koji misle kako već sve posjeduju i kako im ne treba nikakva pomoć. Uzalud im njihovo uzdanje u sebe i tobožnju prisnost s Isusom.