BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

Treći tjedan kroz godinu

Subota, 29. siječnja 2011.

 

Mk 4,35-41

35Uvečer istoga dana kaže im: "Prijeđimo prijeko!" 36Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. 37Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. 38A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: "Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?" 39On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: "Utihni! Umukni!" I smiri se vjetar i nasta velika utiha. 40Tada im reče: "Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?" 41Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: "Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?"

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

PLOVIDBA JE SIGURNA KAD JE GOSPODIN S NAMA

Mk 4,35-41

Nakon govora u prispodobama o kraljevstvu Božjem nastavlja Marko s izvještajem o četiri Isusova čuda. Isus je činio čudesa. Čudesa nisu i ne moraju biti dokaz Isusova božanstva. Bitno na čudu nije neobičnost događaja o kome je riječ ili pak opreka prirodnim zakonima, nego je bit čuda da sami Bog preko njih govori čovjeku. Ako pak nema onoga tko bi slušao, sav je govor uzaludan. Čovjek - pa i Bog - govori u prazno. Tako je i s Isusom. Nema li sposobnosti da čovjek vjeruje, nema ni čuda. Stoga Isus prigovara učenicima zbog slabe ili nikakve vjere. Vjerovati znači susresti se u Isusu s moćnim, svemoćnim Bogom.

Stišavanje oluje na moru: čudo možemo shvatiti u povijesnom sklopu, u događaju na uskovitlanu moru, ali je za nas daleko važnija egzistencijalna poruka čuda. Jer ono što se jednom zbilo ima trajnu vrijednost, pogotovo stoga što je svatko suočen i u vlastitom životu s ‘morem', ‘olujom', ‘noći' u kojoj se nakon ‘sparine i žege' spušta olujni vjetar i kovitla i uzburkava u čovjeku i oko njega sve. Pripovijest o smirivanju oluje na moru znamen je čovjekove životne ugroženosti. Brodica našega života ne brodi uvijek mirnim vodama, uvijek imamo i ugroze olujna mora. Bacani smo desno-lijevo, nevolje nas biju, valovlje, bezdane vode.

More je oduvijek, napose u starim mitovima, ali i arhetipski, simbol bezdana, gubitka tla pod nogama, nesigurnosti, nestabilnosti. Imamo u Starom zavjetu simboliku s Noinom lađom. Noa je zaštićen u lađi voljom Stvoritelja u općem potopu. I ovdje se otvara more u svojoj bezdanoj dubini, prijeti da proguta sve, pod čovjekom se otvara ponor. Apostoli su u egzistencijalnom strahu koji ih je posve ukočio. Ali taj se strah od potonuća na moru dade prenijeti i u čovjekovo srce koje je poput mora, bezdana koje može nositi ali i progutati. Ono je prostor nesvjesnoga i besvjesnoga, gdje katkad vlada ‘bonaca', tišina, mir, a nekad se zna do te mjere uskovitlati da smo s psalmistom prisiljeni vapiti Gospodinu kako su nam ‘došle vode do grla', kako se gušimo, kako smo zapali u duboko blato i sl. Kako postići u takvim situacijama mir, kome zavapiti i kome se obratiti? Kako nadići taj strah koji nas guši? Kamo baciti sidro, i gdje je čvrsto tlo koje drži i more? Ta i more mora imati svoje dno, svoj nutarnji oslonac! Gdje je naše životno sidrište? Uporište?

 

Moramo biti svjesni u dubini svoje duše da je Gospodin na istoj lađici s nama. I da počiva, na pramcu, da odmara. Da je i u našem srcu. "Kamo i kako plovi moj brod?" Doći će dan svakome od nas kad će svaki mudri savjet i svaki liječnik i svećenik stajati nad nama bespomoćni, kad stupimo na rubno područje svoje egzistencije. I kad nam je polagati račun o plovidbi, životu. Hoćemo li u onome smrtnom strahu koji svakog čovjeka obuzima moći baciti sidro Gospodinu i doviknuti mu. On je i u lađi, ali i na drugoj obali, gdje nam je spreman doček (usp. Iv 21,4 sl). Upravo je u tome umijeće življenja. Mirne luke su samo životne epizode, mali predasi. Plovit nam je, pustiti jedra u pravom smjeru. Svijet treba odvažnih ‘pomoraca', misionara, proroka u oluji. Koji hvataju SOS – vapaje brodolomaca. Koliko je danas po našim ulicama razorenih i nasukanih egzistencija, propalih, beznadnih, očajnih, koliko samo ruševina?! Njima treba reći da je Bog i uz njih, da ih nikad ne napušta. Donijeti radosnu poruku Isusa Krista. Zbog tih i takvih treba isploviti iz toplog kutka vlastite kuće, građanskoga lažnog mira, tihog samozadovoljstva s vlastitom vjerom i poći čovjeku potrebniku. Kao Isus.

Kad učenici viču Gospodinu u svojoj tjeskobi, kao, on naizgled ne mari što oni ginu, Gospodin odgovara, kako je taj uzvik posve suvišan. Prekorava ih zbog malodušja i malovjerja. Nije riječ o tome hoće li se barka života prevrnuti ili napuniti vodom, već je riječ o tome, vjerujemo li da je Gospodin s nama u svakoj prilici našeg života, i u najuskovitlanijim počelima ovog svijeta. Pred Gospodinom i njegovim moćnim pogledom i rukom prestaje strašna prijeteća moć svjetskih i paklenih počela. Što se zbiva u nama kad provale iz nas osjećaji krivnje, kompleksi grijeha, kad iz nas provali strašna prošlost koja nas davi? Neće nas spasiti uvjeravanje kako to nije tako strašno. Tko nam može pomoći? Tko nas u toj nevolji može spasiti i iz nje izvući? Samo Gospodin koji razdvaja počela, upravo kao na početku stvorenja, tj. novi čin stvaranja. U biti ne nosi ni lađa ni more, već Isusova riječ i prisutnost. Naša je svijest i podsvijest ranjena, ozlijeđena, oštećena. Krist ne samo da tješi, nego on liječi. On je tješitelj, ali prvenstveno iscjelitelj. Zadnju riječ nema zlo, nema grijeh, već Gospodin Isus i njegova riječ. U njegovoj smo ruci, bilo da živimo ili umiremo. Njegovi smo.

Ova zgoda iz evanđelja postaje važna tek kad počne govoriti meni, kad se stopim s njome, kad me riječ pogodi. Svatko živi u strahu, a strah po svojoj naravi čovjeka razdvaja, baca u izolaciju i osamu. Svi naši strahovi s kojima živimo zgušnjavaju se redovito u životni strah, u strah od sutra. Strah nas od nas samih, od drugih ljudi, od budućnosti. Gdje ovlada strah, nema mjesta ljubavi i nadi, a ako se strah u čovjeku osamostali, proširi, gubi čovjek samopouzdanje u sebe, gubi i svoj identitet. Mnogi žive u strahu od straha, što onda čovjeka tjera u nerazumne čine, bezizlaznost, uskoću, tako da se ni sam više ne prepoznaje. Pogotovo ako čovjek osjeti da su ga napustili svi, i ako ima osjećaj da ga je i sam Bog zaboravio. Kao ishod toga čovjek sumnja u smisao života. Zato takav mora biti istrgnut iz svog straha. Snažnom rukom, jakim šokom. Isus je proživio u svome životu iste osjećaje, u svojoj agoniji u Getsemaniju, u svojoj smrtnoj borbi na križu. Posvemašnja ostavljenost. Niotkuda odgovora, prepušten sam sebi, vapije za pomoć. Prošao je sva naša stanja da bi nam pokazao put.

       Na jednom mjestu Poslanice Hebrejima (2,9) u nekim tekstualnim inačicama veli se da je ‘Isus daleko od Boga', tj. u posvemašnjoj otuđenosti i bogoostavljenosti, iskusio smrt za sve nas, da bi nama donio nadu i spas. I on se kao čovjek plašio, borio se s Bogom u Getsemaniju, zazivao Oca, kao Sin se osjećao ostavljenim, odbačenim, prokletim (usporedi 2 Kor 5,21; Gal 3,13; Rim 8,3) da nam pokaže put iz straha. Treba prepoznati svoj strah u Isusovu, izdići se iznad njega, da bismo iskusili i nepobjedivost nade. Bog nam neće dati odgovor ako na vagu svoje vjere i svojih problema ne stavimo svoj život, egzistenciju. Oluja će se stišati tek onda kad dopustimo Isusu prodor u sva područja svoga bića. Prisjetimo se ovom zgodom i Jone. Njega je uhvatio panični strah od Gospodina, njegova naloga, ali i strah od sebe. Dopao je morskoj nemani u ralje, i ondje dolazi k sebi. Prihvaća Božji nalog u svome životu te biva spašen.