BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

Vrijeme kroz godinu

30. tjedan kroz godinu

Petak, 29. listopada 2010.

 

Lk 14,1-6

1Jedne subote dođe on u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. A oni ga vrebahu. 2Kad evo: pred njim neki čovjek koji je imao vodenu bolest. 3Nato Isus upita zakonoznance i farizeje: "Je li dopušteno subotom liječiti ili nije?" 4A oni mukom ponikoše. On ga dotaknu, izliječi i otpusti. 5A njima reče: "Ako komu od vas sin ili vol padne u bunar, neće li ga brže bolje izvući i u dan subotni?" 6I ne mogoše mu na to odgovoriti.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

SLUŠATI BOGA ILI ČOVJEKA?

Lk 14,1-6

Nakon Isusova susreta s farizejima, i nekima koji su mu među njima bili prijateljski nakloni te mu savjetovali da se ukloni iz Herodova područja, jedne subote biva pozvan u kuću nekoga istaknutoga člana farizejske sljedbe na gozbu. Isus nije, dakle, navraćao samo grješnicima i carinicima. Ne bježi on niti se uklanja ljudima. Isus je veliki posjetitelj. U njemu je Bog pohodio svoj narod. Pohodio je Bog svijet, i svatko je u njegovu društvu dobrodošao. Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj, pjevao je zanosno Ivanov otac Zaharija.

Skupili se tu i drugi farizeji i pismoznanci, dakle, gornji društveni sloj u to vrijeme. Isus ne bježi od susreta. I ovo je prema Lukinu Evanđelju posljednji put da Isus objeduje u kući nekoga zastupnika te sljedbe u ondašnjem židovstvu. Sa svih strana na njega vrebaju. Cijelo je ovo Lukino četrnaesto poglavlje satkano od Isusovih govora za stolom. Započinje s čisto školskim pitanjem, je li dopušteno liječiti subotom (r. 3), a završava s usporedbom o gozbi u nebeskoj slavi (r. 15-24).

Kao i prije dolazi do susreta s bolesnikom, a na njega sa svih strana vrebaju, kako će se subotom ponašati. Pojavljuje se neki čovjek koji je bolovao od vodene bolesti, vjerojatno nepozvani gost čije ozdravljenje biva povodom da je do kraja ušutkao svoje neprijatelje. Za onodobne pismoznance pitanje ozdravljenja subotom jest pitanje: Koliko i kako bolestan mora biti netko da bi se trebalo prekršiti subotnji propis? Dan mira i slobode, dan uživanja u divnom Božjem stvorenju, pretvorili su u dan skrupuloznoga obdržavanja propisa, što i koliko se smije, što i koliko je dopušteno činiti, koraka napraviti i sl.? Isus stavlja subotu u čovjekovu službu. Subota služi Bogu i čovjeku, Božjoj proslavi, čovjekovu dobru i zdravlju. Dan je to radosti i uživanja u Božjem stvorenju, i čovjek treba iskusiti posvemašnju slobodu od svega, za Boga.

 

 

Prethodno smo imali susret Isusov s onom zgrčenom ženom u sinagogi i postupak, odnosno zaključak je isti: Subotom je dopušteno činiti dobro, spasiti život. I ovdje ga pomno motre. On je osoba do koje se drži, koja stvara javno mišljenje u narodu, koji je javno poznat i priznat. Paze što li će danas učiniti, što će reći, kako će se ponašati. Međutim, Isus ih se ne boji, još manje nego se boji one Herodove prijetnje.

I upravo je takav nepozvani gost za Isusa povod za ono što će kasnije reći u usporedbi s gozbom: Koga pozvati? Ne odličnike, nego upravo siromahe, one koje nitko ne želi, kojih se svatko klone. Svima daje pravila iz lijepa ponašanja za stolom. Jer vjerojatno je taj bolesnik od vodene bolesti bio krajnji siromah koji ništa nije imao te je vjerojatno zbog siromaštva i izgladnjelosti dobio vodenu bolest koja se nakupila po cijelom organizmu. Vidimo to kod izgladnjele djece, nadutih trbuha.

Onodobno je vodena bolest bila slika za čovjekovu pohlepu, lakomost. Kao što čovjek koji boluje od vodene bolesti neprestano žudi za tekućinom, tako i bogataš žudi za bogatstvom, novcem. Što više popije, to više žeđa. Isto je i s bogatašem. Seneka je rekao: “Čovjek može nagomilati bogatstva i gomilu svih tih pustih stvari, ali nikada ne će moći zasititi nezasitnu dušu, isto kao što ni bilo koja tekućina ne će zasititi onoga komu nutrina žudi za tekućinom. Nije to žeđ, nego bolest!”

 Svi oni ostaju nijemi na Isusov upit i riječi. Isus je voljan upustiti se i u raspru o suboti, ali protivnici su već unaprijed, kako se vidi, položili oružje. Oni će ubuduće djelovati samo zaplotnjački. Nakon toga Isus čovjeka hvata za ruku i ozdravlja, čini na njemu samaritansko djelo, kao onaj koji pomaže čovjeku u nevolji.  On mu iskazuje milosrđe i liječi ga dodirom svoje ruke. Nema popratne riječi, nema ni reakcije iscijeljena čovjeka, nego samo spomen kako ga Isus otpusti. Na kraju Isus postavlja retoričko hipotetičko pitanje farizejima i pismoznancima spram vlastitoga sina ili vola koji bi upali u bunar ili neku provaliju. Ne bi li ih svi oni u subotnji dan izvukli iz bunara ili jame? Isus pretpostavlja kako ne bi ni trenutka oklijevali učiniti takvo što kako bi im spasili život.  Na to mu ništa nisu mogli odgovoriti.

Milosrđe, smilovanje ne dade se ničim nadomjestiti. Problem s kojim se Isus trajno suočavao kad je govorio o Bogu ili ga svojim životom gestikulirao jest što su oni rubni, ‘ousideri’ gotovo smjesta shvaćali o čemu je kod Isusa riječ, znali su i prihvaćali, bili Isusom oduševljeni, dok su oni ljudi ‘zlatne sredine’, kreposnici, čuvari Zakona i propisa odbacivali Isusa i njegov pojavu. Nisu htjeli priznati ni sebi ni drugima svoju ovisnost i upućenost na milost, na Boga, osjećali su se Isusom u svojoj biti ugroženi. Isus je drmao temeljima njihove samouvjerenosti, upravo kao što će poslije Pavao u 1 Kor drmati temeljima grčke filozofije i židovskih nazora.

        Isus svoje slušatelje svjesno izaziva na promišljanje, želi ih otvoriti za Božje djelovanje koje se očituje u njegovoj osobi. Ništa ne smije zapriječiti pristup čovjeku u nevolji, nikakav subotnji propis ili počinak. Inače subota gubi svoj smisao. Dobrota nema granica niti joj se granice mogu postaviti. Napose ne kad je čovjek u krajnjoj nevolji i bolesti.