BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

USKRSNO VRIJEME

Šesti dan Uskrsne osmine

Petak, 29. travnja 2011.

 

Iv 21,1-14

1Poslije toga očitova se Isus ponovno učenicima na Tiberijadskome moru. Očitova se ovako: 2Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika. 3Kaže im Šimun Petar: "Idem ribariti." Rekoše: "Idemo i mi s tobom." Izađoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa. 4Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus. 5Kaže im Isus: "Dječice, imate li što za prismok?" Odgovoriše mu: "Nemamo." 6A on im reče: "Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete." Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. 7Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: "Gospodin je!" Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more. 8Ostali učenici dođoše s lađicom vukući mrežu s ribom jer ne bijahu daleko od kraja, samo kojih dvjesta lakata. 9Kad iziđu na kraj, ugledaju pripravljenu žeravicu i na njoj pristavljenu ribu i kruh. 10Kaže im Isus: "Donesite riba što ih sada uloviste." 11Nato se Šimun Petar popne i izvuče na kraj mrežu punu velikih riba, sto pedeset i tri. I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu. 12Kaže im Isus: "Hajde, doručkujte!" I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: "Tko si ti?" Znali su da je Gospodin. 13Isus pristupi, uzme kruh i dade im, a tako i ribu. 14To se već treći put očitova Isus učenicima pošto uskrsnu od mrtvih.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

PETAK U USKRSNOJ OSMINI

GOSPODIN JE!

Iv 21, 1-14

Kad god se Isus svojima ukazuje, redovito slijedi neprepoznavanje. Isus se sam mora očitovati, riječima ili činima, gestama, on se mora ovjeroviti, legitimirati. I tako im otvara oči i srca. Otvara srca za Pisma, hrani ih svojim jelom. Vjera je dar, ne zasluga. Uskrsnuće nije proizvod vjere kod učenika ili njihovih pritajenih nadanja. Svi su oni odreda bili realisti. Vidimo ih na starome poslu. Ali na starome poslu, u ribarenju, nema nikakva uspjeha ni blagoslova. Svu noć lovili, ništa nisu ulovili.

Bili su i ostali ribari. Kao da su se okrenuli od onoga poslanja koje im je namijenio sam Gospodin. Rade ono što znaju, u što su najbolje upućeni. Što se zbiva kad se čovjek okrene od poslanja, kad apostol zanemari ono na što ga Gospodin šalje? Doživljava posvemašnju uzaludnost svojih nastojanja, svoga posla, makar bio u njemu do kraja iskusan. Ma koliko se i mi trudili i nastojali u svome životu, ne radimo li s Gospodinom, sve je utaman, jutro neće donijeti nikakva ulova ni život uroda. Odavna im je jasno, već od prvoga poziva (usp. Lk 5), što im je činiti. Već onda im je poručio kako će biti ribari ljudi. Kao da su to posvema zaboravili. Oni se moraju upustiti u rizik života, na pučinu, pa i kad su šanse za ulov nikakve. Na Gospodinovu riječ moguće je sve. Izvezi na pučinu, baci na desnu, pravu, ne više na lijevu, krivu stranu!

I onda se na obali ukaže On. Isus se ukazuje u rano jutro. Noćna je mrklina minula, ali još nije ogranulo sunce. Sve je još u sumaglici, izmaglici, čeka se da grane sunce, i rodi se novi dan. Još se ne vidi dobro, obrisi se tek prepoznaju.

 
 

Tomu vremenskom izvještaju pridodaje se i drugi, naime, učenici nisu Gospodina prepoznali. Isus se ukazuje, ali sve je još nekako zagonetno, kao u daljini. Ne znaju tko je to na obali. Slute, ali im nije do kraja jasno. Isto se zbiva i s učenicima na putu u Emaus. I njihove su oči bile udarene sljepilom, nisu prepoznali svoga suputnika koji je izronio odnekuda i pridružio im se (usp. Lk 24,16). Isto se zbiva i s Marijom Magdalenom u vrtu, ni ona nije preoznala onoga tko je pred njom stajao.

Iz toga možemo povući zaključak: Nije lako prepoznati Isusa kad se pojavljuje, ukazuje kao Uskrsli, kao što to bijaše dok je živio među svojima kao svaki drugi čovjek. Treba prevaliti dugi nutarnji put prepoznavanja, približavanja, otkrivanja. Treba strpljivosti na tome putu. Prepoznavanje Uskrsloga ne zavisi toliko od očiju, koliko od nutarnje prosvijetljenosti.

Isusova je nazočnost zastrta, tajanstvena. Realna je ali nas sili na traženje. Ne smijemo se zaustaviti. Treba pročistiti osjetila. Dogodit će nam se kao i učenicima na moru, koji su svu noć lovili, ali ništa nisu ulovili. On čini da im ribolov uspijeva. Čak im sam priprema doručak. Siti njihovu glad, ponovno im utemeljuje vjeru. Nije to vjera u nekakvo ponovno oživljeno tijelo nakon uskrsnuća. Ne, on živi novim životom, proslavljene nebeske egzistencije.

I danas Isus stoji na obali - to je zapravo poruka cjelokupnoga Evanđelja: Isus je tu, on nas ne ostavlja same. Uvijek je s nama. Ono oslovljavanje s 'Dječice' - jedinstveno je u svim evanđeljima. Neponovljivo. Toplo i očinski. Kao da nas pušta da radimo uzalud, da bi nas dozvao k pameti i vratio izvornom poslanju. S krajnjom tankoćutnošću skreće pozornost na uzaludnost posla bez njega. I svaki naš posao bit će blagoslovljen samo onda ako je s nama Gospodin. Toliko se mučimo, i na kraju ustanovimo: Cijeli dan i noć, cijeli se život mučimo, a na kraju ništa. Zbog čega. Radili smo bez Gospodina. Bez blagoslova Gospodnjega nema uspjeha u životu. Stoga treba baciti na desnu, pravu, a ne lijevu, krivu stranu, mreže. Uspjeh ne će izostati, ni u našem životu.

Prisjetimo se onoga prizora iz Lukina Evanđelja, za poziva učenika. Gotovo isto uprizorenje: I ondje su učenici svu noć lovili, ništa nisu ulovili. Isus naredi Petru: Izvezi i baci, u podne! - I na kraju Petrov zaključak i priznanje: Gospodine, vidim, ti si Bog, a ja grješnik čovjek, odstupi od mene! Na to ćemu Gospodin: Ne Petre, nego odsad ćeš loviti ljude. Zaputimo se i mi za Gospodinom i mir će slijediti naše živote i tragove. Bit ćemo blagoslov drugima.

Ponovno zadaća, poslanje: Kao što je mene poslao Otac... Događa se ono što se zbilo u pustinji kad je nahranio pet tisuća ljudi. Onda je blagoslovio i dao apostolima da svima dijele. I svi se nahraniše! Isto se zbiva i ovdje. Sam Gospodin pruža im ribu i kruh! Moraju jesti s njime, moraju njega dijeliti, razdavati, dok razdaju sebe. Moraju svoj život dijeliti zajedno s riječju koju nude svijetu. Zato treba iz dana u dan, iz naraštaja u naraštaj, upoznavati sve dublje Isusa i njegovu osobu. Jer Crkva je tajna Isusa Krista kroz povijest. Samo onaj tko poznaje Krista, može ga donijeti ljudima. Samo onaj tko poznaje Isusa Krista, odvažuje se na neuhodane putove, neprohodne staze, na pionirski posao. Takvi bijahu redovito sveci, takav bijaše jedan Franjo u svome traženju, takva bijaše Majka Terezija, koja je u zvanju pronašla svoje pravo zvanje, napustila jednu zajednicu, da bi osnovala drugu, plodniju, bogatiju Isusom Kristom, blagoslov za ovu Crkvu i svijet.

      Kao da nam i danas poručuje: Možda bi ti mogao biti od velike koristi s mnoštvom tih svojih želja, planova. Možda bismo mogli poraditi na promjeni svijeta. Ti i ja - mi zajedno s Gospodinom. On nas potiče, on nam ulijeva odvažnosti, želi da za dobrim težimo. Mogao ih je Isus kritizirati, mogao ih je uputiti stotine prigovora i zamjerki, ali od svega toga ništa. On ulijeva novu snagu i odvažnost za njegovo djelo u svijetu svakomu od nas. Treba samo strpljivosti i ustrajnosti na njegovome putu.