BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

31. tjedan kroz godinu

Srijeda, 3. studenog 2010.

Lk 14,25-33

25S njim je zajedno putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: 26"Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! 27I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!" 28"Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: 29da ga ne bi - pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti - počeli ismjehivati svi koji to vide: 30'Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!' 31Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? 32Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir." 33"Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

BIT I PRETPOSTAVKE NASLJEDOVANJA ISUSOVA

Lk 14,25-33

Tekst je zacijelo jedan od najneugodnijih kod triju sinoptika - Mateja, Marka i Luke. Isus govori kako treba mrziti samoga sebe, svoj život, obitelj, i nabraja poimence članove uže obitelji. Potom govori o uzimanju sramote križa na sebe i na kraju odreknuću od svega što čovjek posjeduje. Središnji dio tvore dvije usporedbe koje nas fatalno podsjećaju na vrijeme nakon sloma komunističkoga režima na ovim prostorima. Na čemu su gradili svoj sustav svi protubožni, a onda u konačnici i protučovječni režimi? Jasno, ako se gradi na ljudskim kostima i suzama te plaču nemoćnih, takvo društvo, takav poredak ne može nikako uspjeti niti biti blagoslovljen. Na njemu leži prokletstvo.

Kad Isus ovdje govori o ‘mržnji’, onda on ne misli na afektivnu ili emocionalnu zloću, zlobnu mržnju, nego je mržnja na sebe ovdje opreka samozaljubljenosti, odmak - nutarnji i vanjski – od svega što nas okružuje. Isus veli kako ništa na ovom svijetu ne smijemo apsolutizirati, ni oca, ni majku, ni vlastitu suprugu, ni potomstvo. Čovjek se mora u sebi odvojiti od svega i svakoga. Nije mjesto govoriti ovdje o Edipovu kompleksu iz psihoanalize, ali se to toliko puta ozbiljuje upravo u brakovima. U Isusovim riječima nema elementa zloće koju mi povezujemo s riječju ‘mržnja’, nego je u svemu poziv na slobodu, nenavezanost na bilo što ili koga, osim njega. 

Isus je na putu u Jeruzalem. On ide naprijed, svi ga ostali slijede. Dokle, pitamo se? Hoće li s njime do Golgote? Isus veli tko sve ne može biti njegov učenik. On se jasno razgraničuje. Ne želi on uza se mase koje mu plješću, a ništa osobno ne čine. Ne pomažu veze ni poznanstva, ne pomaže ni biologija u Isusovim očima. Postavlja veoma oštre i zahtjevne uvjete nasljedovanja. Spremnost da se čovjek odrekne i najbližih rodbinskih veza, odreknuće od obitelji, prijatelja, svih časti i vlasti ovoga svijeta, odreknuće od svega imanja i bogatstva. Tko se odluči za nasljedovanje Isusa Krista, mora znati na što se odvažuje: Mora dobro ispitati svoje psihofizičke snage, mogućnosti s kojima raspolaže. Hoće li izdržati? Isus rabi sliku građevine i vojnoga pohoda. Čovjek uvijek prije dobro razmisli ima li dovoljno sredstava za dovršenje gradnje, ima li dovoljno vojnika za vojni sraz. Ako je neprijatelj nadmoćniji, tražit će uvjete mira.

Ni na jednom drugom mjestu u Evanđelju nemamo ovako ozbiljnih riječi iz Isusovih usta spram nasljedovanja te uvjeta nasljedovanja. Isus oslovljava one koji mu dolaze i jasno im veli što od njih očekuje: Beskompromisno i radikalno vezivanje uz njegovu osobu i djelo, i to do te mjere da nema nikakva više prostora za bilo kakve naravne veze, pa ni u prvom rodbinskom koljenu. Tvrd je to i opor govor. Isus i ono što on donosi radikalni su lom sa svime dosadašnjim, on dokida sve postojeće i važeće poretke u životu. On nije samo kraj i ispunjenje židovskoga Zakona nego je on i veliki upitnik pred sve čovjekove zemaljske veze. Ovako govori samo jedan tko je svjestan što ga čeka te tko je svjestan žurnosti sadašnjega trenutka u kome ovo izgovara.

Tko želi slijediti Isusa, mora dijeliti sve Isusovo, tj. biti zadnji, biti popljuvan i ismijan od svih. Isus je skeptičan prema svemu što nam je dragocjeno i vrijedno, i ugled, i čast, i bogatstvo, i znanje, i ljepota, pa i rodoslovlje. Čovjek se pita, nije li to nečovječno. Ne, jer Isus smjera na moć, vlast, zloporabu, instrumentalizaciju vlasti i novca u nepravedne svrhe. Na isto je mislio i Franjo kad se odrekao svega što ga je vezalo za bivši život.

Govor o križu jest sablažnjiv. Ali posve realan, pristane li čovjek uz Isusa cijelim bićem. Znamo da su kaznom razapinjanja na križu u rimskom zakonodavstvu bili kažnjavani buntovnici, revolucionari, a u židovskom okružju gerilci koji su se borili protiv rimske vlasti. Isusov govor o križu učenicima iziskuje od njih spremnost prihvatiti i mučeništvo, ne u obliku kamenovanja - što bijaše uobičajeno u židovstvu, nego na križu. Stoga treba pomno proračunati vlastite snage, je li čovjek spreman, ima li dovoljno snage za takvo što. Isus rabi sliku o čovjeku koji je započeo graditi i nije otišao dalje od temelja. Postao je ruglo svima koji su tuda nailazili.

      U svojim riječima Isus pretpostavlja ljubav koju čovjek ima i gaji prema njemu. Ljubav traži cijela čovjeka. Bog je oduvijek tražio čovjekovo srce, napose u Starom zavjetu od svećenika: Ti si moj, moja svojina! Bogu posvećen. Tko se toj ljubavi želi izručiti, neka dobro promisli u što se osobno upušta. Onaj bogati mladić nije se mogao rastati od svoga bogatstva i okrenuo je Isusu leđa, žalostan. Ono što nam treba za nasljedovanje Isusa jest upravo to: Ništa nemati, ništa ne posjedovati, od svega se rastati. Kao Franjo Asiški. To je bitno upravo kao i predračun troškova za gradnju, ili kao ratnički pohod. Nema nasljedovanja dok čovjek ostaje u starome i pri starom. Treba radikalno postupiti sa sobom u odnosu na Isusa. Ne trpi Isus nikakvo fasadno ili ‘našminkano’ kršćanstvo koje je samo naizgled lijepo, a iza njega zjapi praznina. Isus jasno veli kako čovjek ništa ne smije njemu pretpostaviti. Zato je upravo ova oporost Isusovih riječi uvijek jedan veliki ispit osobne savjesti, koliko nam i što nam Isus osobno znači.