BIBLIJSKA PORUKA DANA

BIBLIJSKA PORUKA DANA

PRVI TJEDAN DOŠAŠĆA

Utorak, 30. studenog 2010.

Lk 10,21-24

21U taj isti čas uskliknu Isus u Duhu Svetom: "Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo. 22Sve mi preda Otac moj i nitko ne zna tko je Sin - doli Otac; niti tko je Otac - doli Sin i onaj kome Sin hoće da objavi." 23Tada se okrene učenicima pa im nasamo reče: "Blago očima koje gledaju što vi gledate! 24Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Utorak - prvi tjedan došašća

Lk 10, 21-24

Isus izgovara ove riječi nakon što je uputio strašne prijekore gradovima koji su bili svjedoci njegovih najvećih čudesa, Kafarnaumu, Korozainu i Betsaidi te nakon povratka učenika s misionarskoga putovanja, s kojega su mu zanosno ispripovjedili što su sve doživjeli u snazi njegove riječi. Isus na to nadovezuje ovaj himnički, hvalospjevni odsječak, u obliku molitve i zahvale Ocu. Isus naziva svoga Oca Gospodarom neba i zemlje. Mudri i umni, tj. onodobni pismoznanci, farizeji i teolozi, nisu shvatili Isusovu osobu ni poslanje, dok su neuki, maleni - tj. apostoli, koje oni 'gore' preziru kao neznalice, kao 'prokletu svjetinu i masu' (usp. Iv 7,49: "Ali ta svjetina koja ne shvaća Zakona, upravo je prokleta!") dionici objave što se događa u Isusovoj osobi. Oni su otvoreni za poruku i osobu Isusa Krista. Njima Bog otvara srce jer su otvoreni, dok su drugi zatvoreni u svojoj nevjeri.

Isus je Sin, njemu je Otac predao sve, on objavljuje Tajnu samoga Boga među nama. Između Oca i Sina postoji specifičan odnos. Isus se naziva "Sinom" jer on poznaje Oca. Isus je tako reći prozor u Oca, on je objava Očeve volje. Kroz njega Otac govori, u njemu se zrcali Očeva narav. Isus je Očeva slovnica, gramatika među nama, i ono što Bog čini, čini on u Isusu i po Isusu. Što je i tko je Bog, znamo samo po Isusu. On je Očevo lice, Očevo srce u svijetu, on je prozor Neba na zemlju, on je prostor u kome možemo k Ocu te u kome se Otac spušta na zemlju.

Ubuduće postoji spoznaja Boga samo po Isusu i u Isusu, koji je Očev ljubljeni Sin. U ovome izričaju sažimlje se cjelokupni Isusov navještaj u svojoj srčici. Istodobno, u prva tri evanđelja - Matejevu, Markovu i Lukinu - nema nijednoga mjesta, ni jedne Isusove riječi koja bi tako tematski izricala Isusov posebni odnos s Bogom i prema Bogu, kao ovaj izričaj. Ivanovo Evanđelje govori o tome posvuda. Isus je jedno s Ocem, on je u osobnom jedinstvu. I u ovoj riječi Isus je sažeo za svoje učenike vlastito iskustvo koje je doživio na Jordanu kad bijaše kršten od Ivana: "Ti si moj Sin, ljubljeni moj. Ti si mi omilio!" Samo Otac otkriva i obznanjuje tko je Isus. Mi ga možemo zvati ovim ili onim imenom i nazivima, davati mu pridjevke, možemo ga svojatati. Uvijek će to biti samo naš ljudski pokušaj dovinuti se do te jedinstvene osobe. On je neiscrpno blago mudrosti i znanja, boravište samoga Boga među nama ljudima. Sve su litanije prepune tih izričaja koji se odnose na Isusa. To su ljudski pokušaji dovinuti se do biti te osobe. Ali jedino Otac zna tko je Sin.

Ovim se riječima Isus jasno izdvaja od ostalih i iz mnoštva. Ovdje se do kraja obistinjuje ono što je Isus rekao Mariji i Josipu, kad su ga kao dvanaestogodišnjaka pronašli u Hramu: "Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega!" (Lk 2,45). Tu se već očituje njegova božanska samosvijest. Ne kida on poveznice s obitelji, silazi on s njima u Nazaret, ali u sebi živi iz svijesti pripadnosti drugome, Očevu svijetu. I zato se on iz spoznaje Oca poistovjećuje s Ocem u Ivanovu Evanđelju: "Ja i Otac smo jedno!"

Slavim te, Oče, što si "sve ovo" objavio malenima (r.21). Isus je stalno okružen bolesnima, nevoljnima, bijednicima. To je kulisa njegova djelovanja, to je pozornica na kojoj uprizoruje samoga Boga. Isus nije htio s mudrima i umnima trošiti svoje vrijeme. Znao je komu je poslan. Njemu je svaki čovjek u nevolji važniji od ljudskih umnika i mudrih. To je Božji plan s njime u ovome svijetu. On je provedba, ozbiljenje Božjega plana među siromasima. Otac spoznaje Sina, Sin jedini spoznaje Oca, odnos Isusa i njegova Oca označen je bezgraničnim i isključivim međusobnim povjerenjem, otvorenošću te posvemašnjim znanjem. Što zna Otac, zna i Sin. Nemaju što kriti jedan od drugoga. Sin - Isus - je generalni opunomoćenik Očev u svijetu, on ga objavljuje. Tko želi Bogu, mora preko Isusa, spoznaja Oca ide preko Isusove osobe. I samo tko prizna Sina, može imati pristupa Ocu. Stoga su učenici sretni i blaženi da čuju, vide, doživljavaju ono što nitko prije njih nije mogao. Bog ih je sam osposobio i ovjerovio, učinio dostojnima biti svjedocima odavna obećana i sada ozbiljena spasenja. Vide djela, čuju riječi koje nitko nije prije čuo.

Pavao će poslije govoriti o 'uništenju mudrosti mudrih i umnosti umnih', i promašajima ljudske filozofije i misli spram Boga (1 Kor 1). Isus je jednostavno završna točka u objavi samoga Boga, on je apsolutna razdjelnica ljudske povijesti. Ono što on donosi u svojoj osobi i poruci o Božjem kraljevstvu ispunjenje je ljudskih čežnja i traženja. Za tim su žudjeli svi stari, i proroci, i vidioci, i mudraci, pa i sam Ivan koji šalje iz tamnice učenike Isusu. Nema toga čovjeka koji ne žudi za slobodom, pravednošću, svijetom mira, praštanja, čovječnosti. "Blago vama siromasi, maleni, neznatni" - Isusove su riječi utjehe, ali i krajnje osobne sućuti s njegove strane, utjelovljenje i oličenje božanske dobrote. Boga se ne traži u knjigama, u svemiru, pa ni u jeruzalemskom Hramu - nego u Isusovoj osobi. Znamo to iz Isusova razgovora sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

SV. ANDRIJA APOSTOL

Utorak, 30. studenog 2010.

Mt 4,18-22

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Sv. Andrija Apostol - 30. studenoga

Mt 4,18-22

Kako započinje djelo Isusovo u svijetu? Kako započinje Isusova povijest s učenicima? Učenici prazne svoje lađe, napuštaju uhodane tokove svoga života, da bi stupali za Isusom. Brod će se ponovno napuniti kad na Isusovu riječ bace mreže. Ali u ovom trenutku je najvažnija spoznaja da se na neko vrijeme treba svega ostaviti da bi čovjek išao, slobodan, nevezan, nezavisan od bilo koga ili čega, za Gospodinom Isusom. Slobodan od onoga što mislimo da je naše i od onoga što nam je tobož nužno potrebno.

Isus upućuje svoj jedinstveni poziv, oslovljava čovjeka izravno. U njegovu glasu sam ih Bog oslovljava, i zato zaboravljaju smjesta sve što su bili, što jesu, te kušaju definirati sebe i svoj budući život u svjetlu te nove istine i spoznaje. Čovjek se ne definira prema svome svagdanjem zvanju, obrtu, pozivu, funkciji koju obavlja, makar smo mi ljudi skloni ljude imenovati prema njihovu zvanju, te tako od kovača imamo Kovače(viće), od ribara Ribare(viće), od mlinara Mlinare(viće), od majstora Majstoroviće ili meštra Meštroviće itd. Ili onda dvojica Zebedejevića. Njih se poznaje samo po ocu Zebedeju. Čovjek je više od svog oca, svojih roditelja. Svatko je neponovljiv original, makar mi velimo da kruška pada ispod kruške. Jasno, svako nosi neponovljive crte svojih predaka, ali svatko je u Božjim očima nepodijeljen, in-dividuum. Poslije će Isus reći da nikoga ne zovemo svojim ocem (ili majkom), jer je jedan Otac, onaj nebeski (Mt 23,9).

Svi ste braća i sestre, djeca istog Oca. I čovjek je daleko više od onoga što čini, što jede ili pije, konzumira, daleko više od mjesečnih primitaka i izdataka, bankovnog računa, štedne knjižice. Sve su to pokušaji da se osigura egzistencija, strah od nesigurnosti. I kako je ružno slušati svakodnevno o 'troškovima života'. Kao da je život plativ ljudskim cijenama ili novcem, i kao da je život samo jelo i odijelo ili puko preživljavanje. Isus poziva prve učenike u slobodu, širinu, prostranstvo. Njegov zov ne trpi odgode. Potrebno je ostaviti sve i poći u novi život i na novi posao. Treba 'loviti ljude'. Uporno, tiho, samoprijegorno, ne osvrćući se na vrijeme, poput ribara koji zna čekati. Bez buke i reklame, utrnuti sve motore, zračiti samo svjetlo. Tako se lovi riba, tako treba pristupati i ljudima. Postoji samo jedan put do ljudskog srca, a to je, otkriće Boga u čovjeku, Boga koji je na kraju definicija svakog od nas. Bog je jedina sigurnost i jamstvo života.

Tako počinje otkupljenje svijeta i ljudi. Pojedinci - Petar i Andrija, Ivan i Jakov - potom Dvanaestorica - postaju Božji uznici, zarobljenici Božje riječi, samog Boga. Za čovjeka ne postoji veći stupanj slobode. Isus pokreće ljude, pojedince, koji se odzivlju i slijede ga. Posluh Isusovu zovu nije novo zarobljavanje, već oslobađanje. Jer spasenje znači sloboda, dinamika, stvarateljsko djelo. Nikad spas nije 'spasi dušu svoju', već je to spas za sve. Tko misli da je spasenje životno osiguranje koje jamči mjesto u nebu, nije shvatio ni Boga ni Isusa. U toj je riječi sažet sav božanski san s čovjekom.

Isus je došao staviti u naše ruke taj san. Sanja on taj san na obalama svog jezera. Svakodnevni posao, ljudi, lađe, mreže, ribe. Sve se stapa u silnu viziju, veliki san, u razlog vlastitog dolaska na ovaj svijet. Ribari ljudi. Smiješno je ograničiti taj poziv samo na svećenike. Dovoljno je osjećati se čovjekom da bi se čovjek ćutio odgovornim za ozbiljenje tog sna u svijetu, založiti sve vlastite sile da bi čovjek iskusio slobodu, pomirenje, jedinstvo. Evanđelje je poziv na opću mobilizaciju. Ono je izazov boriti se na svim bojištima gdje treba izboriti slobodu, bratstvo, pomirenje. To nas ne smije pustiti na miru.

To nas mora u našoj savjesti uzdrmati. Jer pogled koji je prije dvije tisuće godina počinuo na onim ribarima počiva i danas na našim suvremenicima. Isus razapinje svoje mreže. Nikad nije kasno za ljubav. Nikad nije kasno razapinjati mreže ljubavi nad ljudima, mreže Božje ljubavi. Trenutak nas zove. Poruka je aktualna, odluka mora pasti doskora. Krajnje je vrijeme. Novi se svijet ne stvara deklaracijama, ne znam o kojim sve pravima i dužnostima, već aktivnim zalaganjem i zauzećem za spas tog svijeta. Sve ostaje puka fraza ili para-fraza koja postupno prerasta u ideologiju što ubija vjeru i život. Svatko je pozvan i uporabiv.

Boga je nemoguće otkriti ili pronaći mimo čovjeka. Zato Isus stvara ribare ljudi. Traženje Boga mora ići preko čovjeka i Boga ćemo pronaći samo na tome smjeru. Nemoguće je pronaći prave životne odgovore unutar ovoga svijeta. Strah, smrt, patnja, životni problemi: Čovjek se s njima svakodnevno susreće i nemoguće je na njih odgovoriti unutar granica ovozemnosti. Zato nam Isus svojim rođenjem, životom, patnjom, križem, drvetom, smrću i uskrsnućem odnosi strah pred životom, pokazuje put otkupljenja i uzima ljude u svoju školu da bi ih naučio kako je Bogu najveća dragocjenost i najslabija točka ovaj stvoreni čovjek, koji bez Boga ne može, a od Boga neprestano bježi. Uloviti ga, spasiti ga, to je zadaća apostola i misionara.