BIBLIJSKA PORUKA DANA

TREĆI KORIZMENI TJEDAN

Srijeda, 30. ožujka 2011.

Mt 5,17-19

17"Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. 18Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. 19Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Srijeda - 3. korizmeni tjedan

NEBO ĆE I ZEMLJA PROĆI – RIJEČI MOJE NE ĆE PROĆI

Mt 5,17-19

Riječi iz Govora na gori. Najsmioniji i najdalekosežniji govor ikada održan. Na trenutke je on protiv svakoga zdrava razuma, ali je u svojoj biti nešto kao sveopći svjetski ustav, uspostava ljudskih prava, temelj kulture, slobodarskoga i društvenoga mišljenja. Znao je Isus za zapreke koje se podižu u svakome srcu protiv njegovih riječi, ali je isto tako bio uvjeren da će te riječi odzvanjati cijelim svijetom. Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje, ne, ne će proći. Isus izgovara te riječi negdje u zemoljopisnoj središnjici cijele Svete zemlje, u odnosu na sjever gdje se prsi Hermon s vječnim snijegom i jugom, gdje imamo Mrtvo more.

I odmah na početku: Nemojte ni pomisliti da sam došao dokinuti staro i uspostaviti novo. Ako je sam Bog dao Zakon Mojsiju, onda je taj Zakon po sebi dobar. On je smislen, nužan i apsolutan. Nemoguće ga je dokinuti. Nema jedne istine, pa onda druge za njom ili treće. Jedno je Zakon a drugo su tumači Zakona. Tumačitelji se razlikuju u surječju društvenih promjena, zato imamo Talmud ili pak Halahu. Isusu nije stalo do množine i količine propisa, nego zbori o njihovoj biti. Vaša pravednost, veli im Isus, mora biti daleko veća od one književnika i farizeja.

Da, možemo reći kako su Isusove riječi riječi zanesenjaka, nekakva sanjara o boljem svijetu, zanesena idealista. Svi koji tvrde kako su Isusove riječi neostvarive, priznat će kako su i sami pokušaji da se njegove riječi i blaženstva pretvore u djelo nosile sa sobom blagoslov za ljude i narode. On je dao temelje miroljubivu, solidarnu svijetu. One su promijenile mišljenje i kriterije odnosa među ljudima, one su utkane u magna charta ljudskih prava, one su temelj razvitku, osnovica humana, mirna i pravedna društva u blagostanju i miru. Isusove riječi do danas određuju moralni kodeks ponašanja u zapadnoj hemisferi, one daju mjeru i ljestvicu onoga što smatramo dobrim i ispravnim. One su i razlog zbog kojih je jedan pisac rekao kako i najlošijem kršćanskom svijetu daje prednost pred najboljim poganskim svijetom jer u kršćanskom svijetu ima mjesta za bolesne, siromahe, slabe, bolesne i umiruće, za one koji su teret društvu.

Isusove riječi jesu doduše uska vrata kroz koja se ulazi u život, ali su njegove riječi ujedno i naše ‘zbogom’ svijetu u kome vladaju sile moći, rata, vlasti koje gospodare svijetom. Pavao će poručiti svojima da se ne suobličuju ovomu svijetu, nego da hode u novosti mišljenja i postupaka (usp. Rim 12,2). Friedrich Nietzsche, ideolog i tvorac tzv. ‘nadčovjeka’ rugao se Govoru na gori kao naputcima a tlačene i ponižene koji se moraju snaći u životu. Rugao se kao ropskom moralu, ali nije bio svjestan kako je upravo u tim riječima razorna snaga, dinamit koji može promijeniti svijet, prevrat svih vrijednosti. To je promjena iz negativnoga prema pozitivnomuo, od mržnje prema miru, od razaranja do očuvanja, iz stanja mirovanja u napredak, to je govor o prijelazu iz smrti u život. Tek danas smo kadri shvatiti Isusove riječi i obrat koji je s njima došao u svijet. To je novo baždarenje odnosa u svijetu. Isusove su riječi protuslovlje svemu postojećemu i nasilnome u svijetu.

Bacimo nakratko pogled u Stari zavjet. Ondje Bog sklapa svoj Savez najprije s Noom, zatim s Abrahamom, i onda s cijelim narodom, koga je predstavnik Mojsije, na Brdu Sinaju, nakon oslobađanja od egipatskog ropstva. Obdržavati zakone i propise nije sužavanje slobode, nije robovanje, nego zapravo život u istinskoj slobodi, pod Božjim okom. I ondje se sav narod obvezuje svečano da će opsluživati sve što mu Gospodin bude govorio, jer je to za njegovo dobro i sreću.

Na tome zaslonu nastupa sam Gospodin Isus. Ne dokida on Mojsijev Zakon, ne dokida on Stari zavjet, nego štoviše, utvrđuje do kraja, i dopunja u svojoj osobi. Na Mojsijev zakon nadovezuje on šesterokratno, šest  puta istaknuto: Kazano je starima, a ja vam kažem, ja vam velim, ja vam zborim! - U Isusu je daleko više od Mojsija, daleko više od Salomona, daleko više od svega dotada viđena. Isus je samo Božje lice među nama. Sami Bog u ljudskom obliku.

Taj skromni tesar iz Nazareta - koji ništa ne posjeduje niti ama baš išta treba - kojemu je sve njegovo zemaljsko obično ‘ništa’, kojemu je u 'ništa' sve, taj Nazarećanin bit će ubuduće apsolutni centar cjelovita morala, svake etike, središtem i mjerilom čovjekova ponašanja. To je put, to je život, to je istina. Ja sam istina - za one koji su na samome društvenom začelju, kojima treba pomoć u svakom pogledu.

Zato Isusova riječ i osoba ostaju do dana današnjega skriveno blago koje treba iskopati, za koje se isplati dati sve, uložiti životni trud i napor. Shvatimo li to, dokučit ćemo i smisao Isusove riječi upućene nama: Vi ste sol zemlje, vi ste svjetlo svijeta! - A ne kaže on, budite sol zemlje, budite svjetlo svijeta. Biti to da bi zemlja bila čovječno obitavalište, čovjekov zavičaj, mjesto ljubavi i pomirenja.

Slušatelji su visjeli o njegovoj riječi. Slušali su novo, nebesko suzvučje, osjećali novinu, drukčijost, nešto što još nitko nije izgovorio. Bili su svjedoci nečuvenih riječi, novoga ugodnog nauka, koji je miljama odskakao od farizejskih otrcanih fraza. Njegove riječi bijahu prepune iznenađenja, širile su dušu i srce, ispunjavale prazninu u dušama, uzdizale ljude u visine. Čovjek je nakon Isusovih govora osjećao bestežinsko stanje, kadar gotovo poletjeti.

       Ti poniženi i uvrijeđeni, obespravljeni i sudbinom gonjeni slušali su riječi iz Isusovih usta, riječi o gladi i žeđi, o pravednosti i pravednoj plaći za žrtve nepravde i nasilja. Pitamo se: Zašto taj Isus ionako govori obespravljenima, progonjenima o nastavku progona? Isusu nije moglo ostati skriveno raspoloženje ljudi i slušatelja. Stoga smjesta reagira: “Nemojte ni pomisliti kako sam došao dokinuti Zakon ili Proroke! - Ne dokinuti, nego dopuniti” - kao da zaustavlja ispruženom rukom reakcije među slušateljima. I punim retoričkim zamahom nastavlja: “Sve dok bude neba i zemlje, ni jedno slovce, ni jedan potezić Zakona ne će proći dok se sve ne ispuni!”(5,17). Ljudi će biti suđeni prema svojim djelima, a ne prema svojim primanjima i plaći koju mjesečno ubiru. Njegove su riječi protiv čovjekova otuđenja, sila razaranja - iznutra i izvana. Isus najavljuje ono što čovjeka čini u konačnici sretnim, dobrim, svetim. U Isusa je riječ o navještaju novoga poretka koji čini prijelaz iz zemaljskoga u nadzemaljsko, iz vremenitoga u vječno, iz prolaznoga u neprolazno. Stvoriti ovdje na zemlji nebeski, sveti i svećenički narod.