BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

POHOD BLAŽENE DJEVICE MARIJA

Utorak, 31. svibnja 2011.

 

Lk 1,39-56

39Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. 40Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. 41Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga 42i povika iz svega glasa: "Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! 43Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? 44Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. 45Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!" 46Tada Marija reče: "Veliča duša moja Gospodina, 47klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, 48što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. 49Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! 50Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. 51Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. 52Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. 53Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. 54Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: 55spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka." 56Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

31. SVIBNJA - POHOD BLAŽENE DJEVICE MARIJA

PRAVI IZVOR SREĆE I BLAŽENSTVA

Lk 1, 39-56

Marija, netom postavši Bogonositeljicom, otvara vrata svoga doma i zapućuje se u judejsko gorje. Sreća se ne da zatomiti, ona se mora dijeliti s drugom sretnom majkom, nerotkinjom. Gdje Duh zahvaća, on otvara širom vrata, svjetlo sja u tmini, sunce dolazi nakon noći. Luka, vođen Duhom, smješta Mariju na početak Evanđelja ali i Djela apostolskih. I u Djelima otvara Duh vrata mjesta gdje bijahu okupljeni, milost se širi, nezaustavljivo. Marija je s Duhom s-rodna, konaturalna, anđeo je oslovljava s ‘Milosna’ (keharitomene), postaje objavom trojstvenog Boga, zaručnicom i posudom Duha, nositeljicom Sina. Marija se zapućuje Elizabeti kao vidljivu znaku što joj ga je sam Bog po vjesniku dao: Bogu nije ništa nemoguće! I iz usahla panja moguće je da izbije izdanak, tako isto i iz usahla krila jedne starice može se roditi dijete. Kao da joj želi reći: “Ako ti se čini nevjerojatnim postati majkom bez muža, onda hajde, zaputi se Elizabeti, pa se uvjeri u jedno drugo božansko čudo!”

Prije bilo koje izmijenjene riječi, nakon uobičajenog ‘šaloma’, Marija ostaje zaprepaštena, preneražena čudom koje doživljava. Elizabeta na samu riječ i pozdrav prepoznaje duhovsku zbilju u Mariji, čudo bogomaterinstva. Korijen prave mariologije (tj. nauka i štovanja Marije) nalazimo u Elizabetinu postupku. Duh se samo po Duhu prepoznaje. Nebesko nebeskim, zemaljsko zemaljskim. Marijin glas zapaljuje iznutra Elizabetu, sam glas posreduje novu zbilju. Osoba je u glasu. Duh je u glasu. Jedan je poznati filozof znao reći: “Progovori, prozbori pa da te vidim.” Očima se vidi vanjština, ali je tek u melodioznosti, tonu, izričaju sadržana osoba, srce. Ono što čovjek u sebi nosi.

To što Marija čini u Elizabetinoj kući samo je anticipacija, predujam onoga što će njezin Sin poslije reći svojim učenicima: da, kad u koju kuću uniđu, najprije joj zažele ‘mir’ (usp. Lk 10,5sl). Nije to krilatica, nego način prenošenja zublje Duha, s čovjeka na čovjeka. Tko je sam ispunjen Duhom, on ga i na druge prenaša. Glas je neodvojiv od osobe. Ivan u ‘tami’ majčine utrobe, u majčinu zatvoru, čuje glas Marijin, odnosno Mesijin preko Marije, i klikće od radosti (učinit će to u Ivanovu evanđelju i kasnije: “Ali zaručnikov prijatelj, koji stoji i sluša mu glas, od srca se raduje zaručnikovu glasu” — Iv 3,29: mislim da je vrijeme da naučimo čitati Bibliju višeslojno, a ne samo u jednoj protegi). Nakon što je čula Marijin glas, u kontrapunktu završava Elizabeta i scenu sa svojim mužem u hramu, i prizor s Gabrijelom u Nazaretu.

Dolazi vrijeme da Marija otvori svoja usta, i tek u tome trenutku izriče ona, nakon što je dobila potvrdu od starice da ono s anđelom nije tlapnja (prisjetimo se anđeoskih ukazanja u Starome zavjetu, poglavito u knjizi sudaca, gdje su ljudi u nedoumici glede nebeskih ‘glasnika’: a Marija živi u matici svoga naroda!), izriče Marija zanosno svoj ‘Magnificat’. Dotle nema ni riječi iz njezinih usta. Uvjeren sam kako svi suvremeni vidioci i ‘vidioci’ moraju imati Mariju za uzor: posvemašnja šutnja dok starica, Crkva, iskusna, koja u sebi nosi vrijeme i iskustvo, odnosno tisućljetno pouzdano iskustvo, prozbori, otvori svoja usta i rekne svoj pravorijek, Duhom nadahnuta. Jer hvalisanje s viđenjima i ukazanjima, odnosno ‘ukazanjima’, može škoditi i osobama i samoj stvari, ako je uistinu vjerodostojna! Marija je osjećala nutarnju potrebu da nekome priopći svoju tajnu. Ali to joj nije ni trebalo, jer je tajna pohranjena u njoj smjesta ‘otkrivena’! Gotovo je suvišno zboriti o tome. Ljudi prepoznaju gdje je Duh i Istina. Po glasu (prisjetimo se i dječje bajke o Crvenkapici, vuku i baki, te bakinu, a zapravo glasu vuka, koji je progutao baku!). Ma koliko netko nastojao svoj glas izvještačeno dotjerati u prenošenju Poruke, neće dospjeti do srca i ušiju svog slušatelja, ako ga ne nosi život i nutarnje svjedočanstvo. Duh se utjelovljuje u glasu (zato Pavao kasnije i govori kako on posvuda širi ugodan miris Kristov - usp. 2 Kor 3 - riječju i djelom, cijelim svojim ponašanjem). Otvorimo li evanđelja i osluhnemo li njihov glas, vidjet ćemo koliko je i za Isusa i one oko njega važan upravo njegov glas. Osoba se po glasu prepoznaje. Glas odlučuje tko govori! Zavodnik ili vođa. Marijin glas, a potonje i glas Crkve, glas su Duha Božjeg. Možda je taj glas na trenutke suhoparan i težak, ali on na kraju usrećuje. Marija usrećuje Elizabetinu kuću svojim pohodom, porukom. Glas je ‘code’ za osobu. Stoga se Poruka mora naviještati glasnim glasom: pro- i oglašavati! To je izvorni način širenja Radosne vijesti i glasa.

Zato i za nas slaviti blagdan Pohoda Blažene Djevice Marije znači: ugađati svoje uho i srce za Tajnu Boga u Mariji i njezinu daru svijetu, u Isusu. Osluškivati, i biti pozoran na Marijin glas, ne ušima, već srcem. Marijin glas nikad nije umuknuo u srcu Crkve. U tolikim ukazanjima. Molimo da prepoznamo glas i Duha što poručuje preko Marije Crkvi. Tu u srcu mora odjeknuti Marijin pozdrav, kao u Elizabeti, i naš odgovor zbog doživljene sreće preko Marije. Izvorna vrlina koja mora resiti vjernika sve nas jest čekanje. Očekivanje. Mi ne znamo što će doći, što će nas snaći, ali znamo Tko dolazi i koga nam Marija nosi: Isusa - Spasitelja. Zahvalimo joj iz srca i cijeloga bića!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 
 

BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

USKRSNO VRIJEME

Šesti uskrsni tjedan

Utorak, 31. svibnja 2011.

 

Iv 16,5-11

5A sada odlazim k onome koji me posla i nitko me od vas ne pita: 'Kamo ideš?' 6Naprotiv, žalošću se ispunilo vaše srce što vam ovo kazah. 7No kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama. 8A kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda: 9grijeh je što ne vjeruju u mene; 10pravednost - što odlazim k Ocu i više me ne vidite; 11a osuda - što je knez ovoga svijeta osuđen.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

Utorak - 6. uskrsni tjedan

DUH KAO BRANITELJ UČENIKA I TUŽITELJ SVIJETA

Iv 16,5-11

Postoji u životu jedno čudesno iskustvo. Osoba, naime, koju ljubimo ne može od nas otići. Pa ako nam draga osoba i umre, ostaje ona s nama sa svime što nam je bila. Toliko smo toga od nje primili, ona nam i nadalje govori, mnoge stvari tumači još intimnije nego za života. Danas primjerice daleko bolje razumijemo svoje preminule roditelje, razgovaramo s njima, u mislima smo i molitvama s dragim bićima. Njihov nam je lik uvijek tako blizak, drag, duhovno smo s njima,, ali i oni uz nas.

I upravo je u ovim oproštajnim govorima u Ivanovu Evanđelju o tome riječ. Isus ne prestaje govori sa svojima, razgovarati. On stalno govori, on je uza svoje. Dok je bio fizički prisutan, u svojoj osobi, a nakon smrti po Duhu Svetome. Sad tek shvaćamo da je njegov život bio posvemašnja opreka našemu zemaljskom poimanju života. Imamo daleku i blizu jeku njegovih riječi o tome kako se ne smijemo bojati onih koji ubijaju tijelo, a dalje nemaju što učiniti, nego da se moramo bojati onih koji ubijaju dušu i mogu baciti sve u pakao (usp. Mt 10,28). Biti u jedinstvu s njime, s Ocem nebeskim, daleko je korisnije i vrjednije od svega pljeskanja i odobravanja svijeta i ljudi.

Isus se oprašta od svojih. Razumljivo je, oni su tužni. Gospodin im međutim veli kako je dobro po njih da on ode. Jer, ne ode li, ne će doći ni Branitelj, Tješitelj, koga on od Oca šalje. I kad dođe on, bit će to konačno sudište svijetu.

Isus je zapravo u svojoj osobi - to smo vidjeli kroz korizmu, čitajući Ivanovo Evanđelje - već stvarna kriza svijeta. Smisao i poslanje cijeloga njegova bića i života bijaše davati svjedočanstvo o konačnome srazu njegove, Božje istine i 'istine' svijeta, koju u ovom slučaju utjelovljuju nevjerni Židovi. Isus je sam sa svojim navještajem ono svjetlo u kome se ozbiljuje sudište svijetu. Njegova riječ baca konačno svjetlo na djela svijeta. Pred njim se odlučuje o vjeri i nevjeri.

Duh dovršava Isusovo djelo suda svijetu. Duh Branitelj postaje konačni tužitelj spram grijeha, spram pravednosti i spram suda. Nevjera spram Isusa i njegova poslanja zapravo je novi istočni grijeh čovječanstva. Svjetlost dođe, a ljudi su više voljeli tamu nego svjetlost jer im djela bijahu zla. Svaki je grijeh u svojoj biti neposluh Bogu. A ako je Isus konačni i završni Božji poslanik, onda je ne Isusu u konačnici i ne samome Bogu. Jer Otac su i Isus jedno.

U kozmičkome srazu između Boga i svijeta Bog je pobijedio na križu. Bog je Isusa uskrisio i posjeo sebi zdesna. I u tome procesu Isus izlazi kao pobjednik. Svijet je izgubio parnicu. Trenutak Isusova razapinjanja prema mjerilima svijeta jest pobjeda, ali je zapravo konačni poraz. Knez je svijeta ondje zbačen i osuđen. S njime je osuđen i svijet nevjere.

Na križu nije osudio svijet, odnosno Rim i Jeruzalem Isusa Nazarećanina, nego je upravo u njegovoj smrti na križu osuđeni i ubijeni Isus slavodobitnik nad svijetom i njegovim gospodarom, Đavlom. U pripadnosti Isusu čovjekov život poprima uporište i postojanost. U susretu s Isusom Bog postaje temeljnim čimbenikom čovjekova života, i pred Isusom se čovjek osjeća od Boga zahvaćen, prihvaćen. Ako je prije Isusa Bog bio negdje u nekoj nedostižnoj daljini, s Isusom on postaje nešto najintimnije i najsigurnije, čovjekov bliski prijatelj, životni suputnik.

Izopačenost ovoga svijeta sastoji se upravo u tome što nam uzima nadu u neki bolji, ljepši svijet. Svi misle kako se moramo pomiriti s činjenicama, s realizmom života kojim i u kojemu živimo. U svijetu takva 'realizma' Isus nema šanse sa svojim riječima ni kao osoba. Svi će nas uvjeravati kako je nemoguće ostvariti Isusov Govor na gori, kako se s time ne može voditi politika i država, kako moramo nešto sada činiti, a čekati bolja vremena za Isusovo kraljevstvo. Upravo se protiv toga buni sam Isus. O tome svjedoči i ovaj tekst iz Ivanova Evanđelja. Kraljevstvo Božje ne mora dolaziti, ne moramo ga čekati. Ono je jednostavno tu, ono je istina našega života, i na nama je hoćemo li tu istinu prihvatiti kao svoju, po njoj živjeti. Hoćemo li je slijediti ili ne.

       Tko prihvati u sebe Duha Isusova, uvidjet će kako je cijeli svijet pobijen u trima točkama, i već osuđen. Zbog 'grijeha' jer se veže u strah i nasilje, jer se protivi prihvatiti nauk Isusa Krista. Osuđen je ovaj postojeći svijet na propast jer slijedi drugu pravednost, ne Božju, i jer je ovaj svijet kadar samo ubijati, a ne davati život. Što znače oružja za masovno uništavanje svega živoga, nego djelovanje i funkcioniranje Zla u svijetu? Svijet ne poznaje moralne zapreke ni ograde, njemu je sve dobrodošlo što služi njegovim ciljevima. Danas imamo sve rafiniranije metode i načine ubijanja, ratovanja, uništavanja neprijatelja. Ono pak što je u sebi utjelovljivao ovaj Isus Nazarećanin jest jedina postojeća alternativa. On je jedini realist u ovome utopijskom svijetu. I njegove oproštajne riječi samo nam zorno govore koliko nam je i nadalje blizu, pokušamo li iz njegovih riječi živjeti.